ANKA GOLEŠ IZ GORNJEG VAROŠA

Sjećanje na utamničene svjedoke vjere

NOVI VAROŠ, 12. studeni 2020. -U dane kad obilazimo posljednja   počivališta naših dragih, nekako misli vežemo uz prolaznost, ali i uz sjećanja. Pogotovo kad čovjek dočeka zrele godine i „zlatno doba“, često mu se misli vraćaju u    djetinjstvo i mladost koje su mnogima ostale u bolnoj uspomeni.

Anka Goleš, 82-godišnja vjernica iz Novog Varoša, često se prisjeti godina poslije Drugog svjetskog rata koje su u Staroj Gradiški obilježila stradavanja  logoraša. Među njima je bilo između 200 i 300 svećenika. Nevini, a krivi samo zato što su služili Bogu i narodu, mučeni su, ponižavani, izrabljivani, neki ubijeni ili su umrli od iscrpljenosti i  batina.

  • Imala sam desetak godina kad su utamničene svećenike tjerali rušiti prekrasnu starogradišku župnu crkvu sv. Mihaela arkanđela. Penjali su se oni po zidovima i rušili to zdanje, bez skela, gladni, žedni, iscrpljeni. Vidjela sam neke kako su od slabosti padali sa zidova. Golim rukama čistili su zatim ciglu koja je onda prodana. Prestrašno i užasno. Iza kuće gdje sam rođena i živjela, bila je velika njiva. Dok su jedni svećenici – logoraši rušili crkvu, drugi su radili na njivi. Kao sad se sjećam kako su na vrućini, bez jela i vode, čupali mrkvu, a stražari se nisu micali od njih. Ako im je koji stražar bar malo bio sklon, što je bilo vrlo rijetko, dopustio  bi im doći k nama na bunar po vode, da se bar malo osvježe. Mi smo, kao djeca, samo virili, bojali smo se tih stražara i na daljinu. Zatvorenici su i krave čuvali i druge poslove obavljali, izmoreni glađu i žeđu.  Kopali su i kanal „Strug“. Bio je to „odteretni kanal“ koji smo zvali „Nova Sava“. Svećenici su iskapali zemlju i jedva je izvozili  u velikim drvenim tačkama. Iako smo bili djeca, vidjeli smo koliko im je to bilo naporno.“

Sjeća se Anka  roditelja i rodbine utamničenih svećenika. Oni su dolazili vlakom iz pravca Zagreba, Vinkovaca, zatim iz Bjelovara, Turopolja i drugih krajeva do Okučana, a onda su pješice išli u Staru Gradišku. Nosili su ruksake na leđima, u njima hranu i najpotrebnije što su nastojali predati svećenicima. Na žalost, rijetki su vidjeli svoje najdraže. Ako je stražar bio koliko-toliko čovjek, svećenik je dobio  paket, a puno puta se rodbina vraćala s tim ruksacima, jer im nije bilo dopušteno ostaviti ih, kamo li predati  dragim osobama.  

  • Pred našom kućom bila je klupčica na koju bi putnici sjeli, pili vode, odmorili se, oprali prašnjave noge, neki su se preobuvali. Najčešće su šutjeli, tužni, jer su se ipak nadali vidjeti svoje sinove i rođake. Neki utamničenici su nakon robije otišli kući, neki nikada je više nikada nisu vidjeli. Umrle i ubijene svećenike  pokapali bi u Staroj Gradiški, a  zatim su ih vodili  kao „nestale“. Među starijima se šaptom spominjalo kako su svećenici tajno u ćelijama slavili misu i molili se, skrivali od stražara. Još godinama poslije njihovog tamnovanja, krišom se razgovaralo o svećenicima logorašima. Moj otac  bio je sudionik Križnog puta. Kad se vratio kući, toliko je bio iscrpljen i mršav, s ranama na nogama, da ga nisam prepoznala.  Tri četiri rođaka su nam nestala ili su ubijena na Križnom putu, tako da se u kući stalno pričalo o tim teškim danima. Spominjali su i starogradiškog župnika Ferdu Maretića, koji je mučen  i ubijen kod Zagreba ili u okolici Samobora.“

Prisjetila se Anka i vjeronauka u tim poratnim godinama. Okupljali su se u Uskocima, u dvorištu, sjedili na travi i tu ih je, tada mladi svećenik, Josip Dumenčić, pripravljao za Prvu Pričest i Krizmu. Ove sakramenta Anka je primila 1950.g. Dok je Dumenčić bio župnik u Staroj Gradiški, pozvali su ga u JNA. Osuđen je i završio u zatvoru. Vratio se kasnije  svećeničkoj službi. Nakon umirovljenja, živio je u svojoj kući u Gornjim Bogićevcima, ali su mu 1991. četnici sve uzeli, kuću zapalili. Anka misli da je umro u bolnici na Jordanovcu.

  • Drugi svjetski rat, iako sam tada bila djevojčica, nikada neću zaboraviti. Do danas mi se krv ledi kad se sjetim aviona kako su bacali bombe u pravcu Novske. A cijeli naš kraj uvijek je bio, kao pritisnut prošlošću. Zbog svih nemilih događaja, Staru Gradišku su poslije II svjetskog rata zvali „krvava“. Mi smo voljeli reći da smo iz okolice Nove Gradiške. Bojali smo se i spominjati naš starogradiški kraj.

Kažu da se povijest ponavlja. Tako je ovaj naš kraj prošao svoj križni put i 1991. godine. Morali smo u progonstvo. Bila sam, što u Zagrebu, što u Novoj Gradiški, četiri godine. Našu kapelu Preobraženja Gospodinova u N. Varošu, srušili su, stanovništvo je prognano, ali, hvala Bogu, vratili smo se na pradjedovska ognjišta.“

Danas Anka ponosno odlazi u nedaleku, ponovno izgrađenu, ove godine i blagoslovljenu kapelu Preobraženja. Rado moli i pjeva.

                                                 ***

77-godišnja JULIJANA MATOKANOVIĆ

 

Ova živahna žena  živi  „preko puta“ kapele  i kaže da nema ljepše nego ujutro, kad ustane,  pogled usmjeriti prema dragom zvoniku. Pokazuje nam raspelo na zidu.

  • Ovo je raspelo do Domovinskog rata stajalo iznad ulaznih vrata kapele. Kapela je neprijateljskom mržnjom srušena, ali je raspelo pronađeno u ruševinama. Doduše, križ je istrunuo, ali Isusov lik (korpus) ostao je neoštećen. Sada križ krasi zid naše nove  kapele i podsjeća na staru, koja je desetljećima bila ponos i mjesto okupljanja vjernika. Stara je uspomena, nova kapelica radost. Molimo u njoj, pjevamo. I sama rado pjevam.  Moja mama bila je nekada počimalja. Lijepo mi pjevaju i  djeca i unučad. Anka Goleš moli i pjeva zajedno sa mnom. Godinama smo hodočastili u naša marijanska svetišta: od Marije Bistrice, do Pleternice i Voćina. Pjevali bismo cijelim putem, od našeg sela do svetišta. Sada pjevamo u Varošu  i pjevat ćemo Bogu na slavu dok nas zdravlje služi,“ kazuje Julijana.

Tekst i fotografije: Višnja Mikić

Slične objave