Caro diario - 116 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
22. prosinca 2015.

"JUGOPLASTIKA" (ne samo košarka)

Stjecajem okolnosti, prilog o košarkaškom klubu iz Splita koji je pod imenom "Jugoplastika" 80-ih godina bio jedna od najboljih momčadi u Europi (a danas, pod imenom "Split" – što joj je bilo izvorno ime – doslovno "krepava" na samom začelju druge hrvatske košarkaške lige), počinjem pisati 1. prosinca, dana u kojem će na HRT-u biti prikazan prilog pod naslovom "70 godina KK 'Split' – odiseja u žutom" (boja dresa, koja podsjeća na najslavnije dane "Jugoplastike"). Ovaj podatak inače podrazumijeva da će preostali dio teksta biti napisan sutradan, ukoliko se autor bude morao podsjetiti na neke zaboravljene detalje.

Prije svega, netko od onih koji redovito čitaju ovu kolumnu možda će se upitati čemu u kolumni koja se bavi naslovom zadanim političkim i svjetonazornim temama pisati o propalom košarkaškom klubu i time obilježavati njegov jubilej. Stvari ipak nisu tako jednostavne, tim više što itekako zadiru u politiku i svjetonazorne kanone. Naime, u svojim kolumnama u "Zadarskom listu" otprilike 4-5 puta sam pisao o tome kako je NK "Hajduk" osnovan u vrijeme Austro-ugarske monarhije, te koji je, preživjevši dvije jugoslavenske države (kraljevinu Jugoslaviju i FNRJ/SFRJ), doslovno propao tek u današnjoj hrvatskoj državi. To, naravno, podrazumijeva da ovdje nećemo spominjati sportsko i civilizacijsko ruglo koje se eufemistički naziva Prva hrvatska nogometna liga, jer je bavljenje takvom sramotom slično čišćenju septičke jame. (Budući da se ovaj prilog bavi prvenstveno košarkom, KK "Zadar" i njegovu degradaciju ipak ćemo u nastavku usputno spomenuti.).

Iako se ovaj prilog možda mnogima neće svidjeti, ipak idemo dalje – "za iste pare". Dobro, ovaj prilog je nastao gotovo slučajno, iako već dugo sazrijeva. Naime, prelistavajući rukom nažvrljane natuknice pod slovom J naišao sam, u zagradama i s upitnikom, i na odrednicu "Jugoplastika", koja je, po strogom abecednom rasporedu, upravo sada na redu. Dakle, tko je i što je košarkaški klub "Jugoplastika" i kako je dobio to ime? (Podsjećajući "publikum" na natuknicu iz prvog odjeljka ovoga teksta, naglašavam da sam ovaj odjeljak – kao i one koji slijede – napisao nakon što sam s iznimnom pažnjom odgledao spomenutu HRT-emisiju.)

Budući da iz podugačke dokumentarne emisije nisam uspio sve upamtiti, sjećam se da je tadašnji KK "Split" osnovan početkom 60-ih godina i da se nakon nekoliko godina uspio probiti u tadašnju jugoslavensku prvu ligu. Tada mu ni najveći entuzijasti i "fanovi" nisu predviđali sjajnu budućnost, tim više što su tada (kao i danas, uostalom) čitav Split i ostatak Dalmacije, kao i mnogi navijači izvan tog okružja (posebno u Sloveniji!), doslovno živjeli za "Hajduk", pa je hrvatska košarka, osim u Zadru, svugdje bila nekako u drugom planu. Međutim, za samo nekoliko godina, sada pod imenom svoga sponzora, tada iznimno uspješne splitske tvornice "Jugoplastika", ovaj klub, okosnicu kojega su tada činili "fetivi" Splićani (legenda Rato Tvrdić /i njegova dva brata/, Duje Krstulović itd. – kasnije još veće zvijezde: Toni Kukoč, Dino Rađa…), postao je prava košarkaška senzacija, ne samo u tada vrlo jakoj jugoslavenskoj ligi, već i u odnosu na jake europske lige – sovjetska, talijanska, kasnije i grčka).

E, sada dolazi na red ono što će vjerojatno mnogima biti sporno! U ovom prilogu, koji je postao svojevrsni work in progress (u slobodnijem prijevodu - nešto što dozvoljava određene improvizacije), dozvolit ćemo sebi iznenadni skok u sadašnjost. Bivša slavna "Jugoplastika", koja je u hrvatskoj državi vratila svoje izvorno ime "Split", odjednom je nestala iz sportskih rubrika naših novina, da bih konačno pred otprilike godinu dana u "Slobodnoj Dalmaciji" naišao na podatak da se nalazi na POSLJEDNJEM mjestu druge Hrvatske košarkaške lige. (Za one koje ne zanima košarka: i prva hrvatska liga je natjecanje ispodprosječnih klubova, pa onda možete zamisliti kakva je to sramota za nekoć slavni klub da tavori na dnu druge lige! Jedina tri preostala hrvatska koliko-toliko solidna kluba: "Cibona", "Zadar" (koji je, uzgred rečeno, kao "veliki klub iz maloga grada", pet puta bio prvak bivše države , a danas u regionalnoj ligi barem još uvijek drži glavu iznad vode!) i "Cedevita" /klub u vlasništvu nouveau riche Tedeschija, tajkuna u ranga Mamića Sr ili Abramoviča/ igraju u netom spomenutoj "regionalnoj ligi", ali pojmom "regija/region" ovdje ipak nećemo proširivati kontekst.)

Zašto je, dakle, nekad slavni klub, kojemu se divila čitava Europa, spao na tako niske grane? Budući da ni "Hajduk" definitivno više nikad NE SMIJE biti prvak (ZNA SE zašto!!!), je li moguće… aha, došli smo na skliski teren – ali neka, sklizanje je atraktivan sport, ali samo na ledu! Možda je prvi razlog tome što je "Jugoplastika" bila jedini hrvatski sportski klub koji je, preuzevši ime tada uspješne tvornice koja je bila zaslužna za njegovo osnivanje (ali i nekih drugih razloga vezanih uz prefiks "Jugo-"), morao propasti. Je li nekadašnja "Jugoplastika" (a, naravno, i "Hajduk") morala – kako bi rekli Splićani –  "platiti buletu" zato jer je grad Split u prošloj državi slavljen kao "crveni Split" (tj. grad navodno komunističke tradicije, kojim su upravljali Vicko Krstulović i Ante Jurjević-Baja), a u kraljevini Jugoslaviji u njoj je djelovala velikosrpska političko-teroristička udruga "Orjuna" (ORganizacija JUgoslavenskih NAcionalista), u kojoj su gotovo svi velikosrpsko orijentirani fanatici bili iz Splita i okolice (u svojoj političkoj studiji pod naslovom "Autonomaši, orjunaši, preporoditelji" splitska politologinja Mira Ljubić-Lorger argumentirano objašnjava kako je "jugoslavenstvo" kao politička opcija u nekim dijelovima Dalmacije nastalo kao reakcija na talijansko prisizanje za dalmatinskom obalom). Ili, tko je kriv da je 80-ih godina cijenjeni gradonačelnik Splita Jakša Miličić bio promotor i jedan od kreatora planetarnog uspjeha "Jugoplastike", a danas Split ima (bivšeg) "vlaškog" gradonačelnika poput polupismenog Željka Keruma ili neduhovite saborske lakrdijaše poput Dujomira Marasovića (čovjek je usto još i liječnik-specijalist!). Što se pak tiče splitske krajnje ljevice, svedene na fetišizaciju "Feral Tribjuna" i onoga što (prema upravo maestralno izabranoj sintagmi Zorana Vukmana) sustavno nazivam sekularnim fundamentalizmom) ili krajnje desnice, kojoj je danas znak raspoznavanja plačljivi glas Luke Podruga – kakve koristi od njih može imati bivša "Jugoplastika" – ali i još u Canjugino vrijeme upropaštenog "Hajduka" (to je pak posebna priča!).

Je li "Hajduk" danas osuđen na ulogu vječnog "autsajdera", koji ne smije postati prvakom zato jer gazda hrvatskog nogometa to ne dozvoljava (uz svesrdnu pomoć svog vrtnog patuljka, kojeg je postavio na položaj predsjednika HNS – i koji se stalno glupavo smijulji "k'o lud na brašno"!)? Je li se "Jugoplasika" strmoglavila s europskih astralnih visina na samo dno hrvatske košarka (tko zna, možda više i ne postoji?) samo zato što su je do nekadašnje slave, možda i stjecajem okolnosti, doveli srpski treneri Branko Radović i Božidar Maljković ili zato što su trag u njoj ostavili i "beogradska deca" Stevanović i Manolić (istini za volju, oni nisu bili – za razliku od Slavnića u "Šibenki" – "prva liga", ali je Stevanović u na početku spomenutoj TV-emisiji rekao da su mu tri godine provedene u Splitu bile najdraže u životu!)

(U razmišljanju kako da završim ovaj napis pomogla mi je vijest koju sam danas, 3. prosinca, čuo u sportskom dijelu srpskog TV-dnevnika. Naime, "Crvena zvezda", koja je i danas najbolji srpski nogometni klub, jučer je u kup-natjecanju neočekivano izgubila od "Borca" iz Čačka – koji u bivšoj Jugoslaviji nikad nije uspio ući u prvu ligu – s nevjerojatnih 1:5. /Reporter je nadodao da je to najveći poraz kluba na svom terenu nakon punih 49 godina, kad je izgubila od mostarskog "Veleža" s 2:6./ "Eto vidiš", rekoh sam sebi, "slavna ,Zvezda', klub za koji navijaju srpski nacionalisti, može ne samo gubiti nego i doživjeti katastrofu kod kuće – samo 'Dinamo' ne smije izgubiti: osim, naravno, u europskom natjecanju!!)

"JUŽNI ČUNJ"

O "južnom čunju" pisao sam već u ZL, pod naslovom "Što je to developmentalizam?", pa je zato nužno krenuti od ovog pojma. Inače, na taj pojam prvi sam put naišao u knjizi "Doktrina šoka – uspon kapitalizma katastrofe" kanadske autorice Naomi Klein. Za one koji ne znaju ništa o njoj, ova ljupka žena na pragu 50-ih godina prava je "baba-Roga" za neokapitaliste, jer im  svojim iscrpno argumentiranim kritikama doslovno "vadi mast", razotkrivajući u svojim knjigama (napravila je i jedan dokumentarni film na tu temu) njihovo zločinačko ekonomsko uništavanje milijuna i milijuna ljudi diljem svijeta. (Kako se ionako približava Božić, citirat ćemo duhovitu pohvalu koju joj je, u povodu proglašenja njezine "Doktrine šoka" za knjigu godine /2007/, udijelio kritičar uglednog engleskog časopisa The Guardian, Peter Carey: "Ako poznajete neke koji i dalje vjeruju da slobodno tržište i demokracija kroče ruku pod ruku, podarite im ovu knjigu za Božić. Na jednome mjestu skupile su se prošlost, sadašnjost i budućnost".

Evo kako uvijek nasmiješena Naomi definira "južni čunj" (sadržajima koji izlaze iz okvira ovoga pojma nećemo se ovdje, naravno, baviti), ali i developmentalizam kao širi kontekst. "Developmentalistički ekonomisti tvrdili su da će njihove države" (tj. one u kojima one djeluju) "konačno probiti začarani krug siromaštva, ako provode na unutra okrenutu strategiju industrijalizacije, umjesto da se oslanjaju na izvoz sirovina čije su cijene slijedile silaznu putanju i u Europi i u Sjevernoj Americi. Zagovarali su regulaciju … nafte, ruda i ostalih ključnih industrijskih grana, tako da bi dobar dio zarade hranio državno poticani" (znači, bitna je i odgovornost države da ne poklekne pred diktatom tržišta kapitala) "razvojni proces. Sve do 50-ih godina developmentalisti su se, jednako kao i keynesijanci" (vidjeti pod "Keynes M. John") "i socijaldemokrati u bogatijim državama, mogli hvastati nizom zamjetnih uspjeha. Najnapredniji laboratorij developmentalizma nalazio se na južnom kraju Latinske Amerike, poznatom i kao 'južni čunj'. Sačinjavali su ga Čile, Argentina, Urugvaj i neki dijelovi Brazila. Njegov epicentar se nalazio u Ekonomskom odboru za Latinsku Ameriku UN, sa sjedištem u čileanskoj prijestolnici Santiagu…"

Koliko je developmentalizam doprinio ekonomskom razvoju 'južnog čunja' Naomi Klein potkrijepljuje ovim rečenicama: "Tijekom tog vrtoglavog razdoblja ekspanzije … radnici su u novim tvornicama osnivali snažne sindikate, koji su se izborili za plaće dostojne srednje klase" (sustavna marginalizacija sindikata kao političko-socijalne institucije jedan je od najvećih problema današnje zapadne kvazidemokracije) "a svoju su djecu slali da studiraju na novoizgrađenim državnim sveučilištima. Golem jaz između tamošnje elite koja je igrala polo" (danas je metafora za to golf) "i seljačkih masa počeo se smanjivati. 50-ih u Argentini je obitavala najbrojnija srednja klasa na kontinentu, dok je susjedni Urugvaj bilježio 95-postotnu stopu pismenosti i svim svojim građanima jamčio besplatnu zdravstvenu skrb" (to i danas postoji – sviđalo se to nekom ili ne – u Castrovoj Kubi) "DEvelopmentalizam je privremeno bio toliko zapanjujuće uspješan da je Južni čunj postao snažnim simbolom siromašnim državama diljem svijeta – stajao je kao dokaz da se primjenom mudre i praktične politike može ukloniti klasni ponor između Prvog i Trećeg svijeta…"

(Pod)poglavlje koje slijedi zove se "Rat protiv developmentalizma" – i to očigledno vrlo uspješan, jer je i ekonomsku čudo "južnoga čunja" umrlo zajedno s njim. I tako – danas, nažalost, imamo to što imamo: što je najgore, ne borimo se protiv toga onako kako bismo se morali boriti! Ovim svojevrsnim nekrologom "južnom čunju" završavamo i odrednicu o njemu. (Radi boljeg razumijevanja ovoga konteksta nužno je naknadno ubaciti međusobno usko povezane pojmove "Chicago Boys" i "Friedman, Milton" – amožda i još poneki.)

K

KEYNES, John Maynard (1883 – 1946)

Najprije najosnovniji podaci o njemu. J. M. Keynes je aristokrat podrijetlom – plemićka titula mu je bila "prvi barun od Tiltona". Bio je ugledni član intelektualnog kruga zvanog Bloomsberry Group, kojemu su od poznatijih engleskih književnika pripadali E. M. Forster (roman "Soba s pogledom") i slavna Virginia Woolf. A kao umjetnik istakao se dojmljivim portretima svojih slavnih suvremenika.
Keynes nas ovdje, međutim, zanima prije svega kao dokazano vrstan ekonomist – činjenica da je bio deklarirani homoseksualac u ovom kontekstu ima tek anegdotalni značaj. Budući da je za njega po mogućnosti što veća zaposlenost (full-employment) bila i ekonomski i civilizacijski aksiom uljuđene demokratičnosti mnogi drže njegovu opsežnu studiju "Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca" (1936) njegovim najznačajnijim djelom. Međutim, u kontekstu kojim se ovdje bavimo najzanimljivija nam je njegova knjiga napisana deset godina ranije - "Kraj laissez-faire ekonomije" (vidjeti i pod "laissez faire"). Francuski izraz ukazuje na onaj tip gospodarstva ("gospodarstvo" je ovdje mišljeno i u izvornom i u prenesenom značenju) u kojem je gospodarima sve dozvoljeno. "Iz priloženog" je vidljivo da je ovakav tip ekonomije stvarao probleme i pred 90 godina – naš sadašnji problem je taj što nikad nije bio ovako nepobjediv!

Zanimljivo je da Keynesu dužnu pažnju poklanja i jugoslavenska ELZ iz 1959. (tada, naravno, marksistički postulirana). Pažljivo iščitavanje teksta koji slijedi ukazuje na to da ta marksistička analiza argumentirano naglašava ulogu države i neupitno pravo na zaposlenost kao osnovne postavke svake CIVLIZIRANE ekonomije. "Kapitalistički mehanizam", kaže nepotpisani autor priloga, "ne dovodi u pravilu do pune zaposlenosti, niti je može na dulji rok održati, ako ne bude intervencije vanjskih faktora, u prvom redu države. S obzirom na ključne veličine u Keynesovoj teoriji, ta intervencija mora biti usmjerena na podizanje potrošnje, odnosno na redistribuciju dohotka (visoki porezi na velike dohotke i na nasljedstva), na investicije kontrolirane od države, te na obaranje kamatne stope. Tako je u građanskoj teoriji država dobila ulogu spasioca i vrhovnog arbitra u sukobu društvenih i individualnih interesa, a Keynes je uklonio i posljednji argument u korist neravnomjerne raspodjele dohotka. Država se, dakle, shvaća kao neka vrsta neutralnog faktora u sukobu klasnih interesa, a ne kao predstavnik kapitalističke klase…"

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.M  (nastavak).M O S T  (ali ne onaj na rijeci Kwai)Pomalo neozbiljna prispodoba u zagradama možda bi mogla čitatelje u startu navesti na krivi trag – naime, da ovaj napis ironizira ili čak...

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba