Caro diario - 121 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
11. listopada 2016.

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)

é

Ako se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je naš autor, bez ikakva zazora i grižnje savjesti, napisao da liberalizam „živi od“ (lebt vom) misaonosti i napretka, te da „većina ljudi danas živi bolje, zdravije, pa čak slobodnije i sigurnije nego nekad“ (!!!). Ne, dragi Nilse, upravo je suprotno od toga točno, a to se može vrlo lako dokazati. Manjina danas živi bolje – i to ona privilegirana manjina (u širokom rasponu od tajkuna i njima sličnih bogatuna do istospolnih parova, koje ti, Nilse, i tebi slični fetišizirate do besvijesti): upravo ta manjina ima neograničenu slobodu i sigurnost koju ideologija tvoja i tebi sličnih uskraćuje svim drugima. A ti drugi (nos otros) su svi oni obuhvaćeni iznimno lucidnom francuskom sintagmom quantité négligéable. U prijevodu na hrvatski to znači „zanemariva količina“ – doista iznimno inteligentan izraz za sve brojniju skupinu „poniženih i uvrijeđenih“ (Dostojevski) ljudi, kojima su i fašistički i komunistički režimi koliko-toliko omogućavali (ako ih nisu smatrali političkim neprijateljima) da mirno žive od svog poštenog rada: tek im je Minkmarov „liberalizam“ otrgnuo tu koru kruha iz usta! Inače, iako sam skeptičan prema pomalo paušalnoj ocjeni da je samo 1% milijardera bogatije od onih preostalih 99%, koji često umiru od neuhranjenosti ili obolijevaju od psihosomatskih bolesti koje su posljedica takvog stanja*, šokantno je da ta manjina u ovoj obećanoj zemlji „europskih vrijednosti“ i neoliberalizma danas živi  ispod granice ne samo izdržljivosti nego i ljudskog dostojanstva.

Vratimo se Minkmarovom „dubokoumnom“ zaključku iz druge rečenice našeg napisa („Liberalizam živi od…“). Možda je primjedba koja slijedi morala biti navedena ranije u tekstu, ali i ovdje se sasvim dobro uklapa u kontekst diskursa. Potpisnik ovih redova, naime, kadgod se referira na Minkmarove stavove citiranjem rečenica koje su mu u tom smislu najvažnije, u mislima njegov izraz „liberalizam“ iščitava kao „neoliberalizam“. Zašto? Prije svega, citat mora biti doslovan i u njemu se ništa ne smije mijenjati. S druge strane, očigledno je da Minkmar svaki put kad upotrijebi pojam „liberalizam“ zapravo misli samo na neoliberalizam. Vidjeli smo iz citirane definicije liberalizma u ELZ da liberalizam jest, barem u svojim počecima, nastojao stvoriti društvo slobodnih i zadovoljnih građana, čije osnovne ljudske potrebe MORAJU biti zadovoljene, barem u mjeri u kojoj je to objektivno moguće.

Ergo, u prethodnom odjeljku analizirali smo Minkmarov pobjedonosni zaključak po kojem „većina ljudi danas živi bolje, zdravije…“, a sada ćemo se usredotočiti na preostali dio njegove rečenice – „pa čak slobodnije i sigurnije nego nekad“. Ova navijačka egzaltacija djeluje gotovo nevjerojatno, ali u tom ludilu ima itekako mnogo sistema. Kolumnist „Spiegela“ Jakob Augstein je neuznosito stanje u kojem danas živ(otinjar)imo nazvao neofeudalizmom. Naime, u feudalnom dobu dobro (i predobro) su živjeli samo vladari (kraljevi i visoko plemstvo) i njihovi kućni ljubimci. A ti ljubimci su prije svega bili životinjskog roda: „konji vrani“, hrtovi koji natjeravaju divljač u lovu… Danas su ti ljubimci famozne istospolne zajednice, protiv kojih, kao humanist, nemam ništa, ali imam itekako mnogo protiv fetišiziranja ionako neumjereno privilegirane kategorije društva. To fetišiziranje – koje je kolijevci zapadne civilizacije komesarski nametnula svjetonazorno i politički potpuno nekompetentna i kompromitirana EU – poprimila je takve gadljive, na način najgoreg političkog totalitarizma nametnute razmjere da je Johann Gudens, zamjenik gradonačelnika Beča, u najmanju ruku vrlo blizu istine kad je u bečkom „Profilu“ izjavio da je „EU postala lobi homoseksualnih zajednica“ (zbog kritičnog stava prema tom fenomenu svojevremeno je iz EU na birtijaško primitivan način izbačen dostojanstveni talijanski političar Rocco Buttiglione – a da nitko u toj jadnoj i kukavnoj udruzi nije na taj jad i čemer ne znam više čime mrdnuo!)

Vjerovali ili ne, najgore tek slijedi! Na ovaj sam podatak, naime, naišao u bečkom „Profilu“ od 30. svibnja. Udarni članak u tom bečkom tjedniku posvećen je prije svega Konstantinu Malofejevu, ruskom desničaru, koji je u intervjuu dotičnom listu, između ostalog izrekao i ovu intrigantnu rečenicu: „Ljudima je već dosta da žive pod pritiskom neoliberalne diktature, koju ste i vi novinari prisiljeni podržavati“ (Neka slobodno digne dva prsta onaj koji drži da čovjek nije u pravu!) Najgadljiviji su ipak naslovi pobočnih priloga unutar teksta. Prvi naslov, pod nazivom „Sveta Alijansa“ (!) pribija na stup sramote europske političar(k)e koji podržavaju Malafejeva (od poznatijih tu je austrijski političar Heinz-Christian Strache i ljupka Marion Maréchal-Le Pen, nećakinja poznatije Marine). Za one koji ne znaju što je to prava Sveta Alijansa naslovna prispodoba je  zorni izraz totalitarnog svjetonazora i mržnje prema religiji. Još su intrigantniji naslovi kojima je počašćen ruski lobby. Ruski predstavnici ove staljinističke političke potjernice nazvani su „Ruska mreža“, dok drugi naslov nije, zbog analogije s naslovom kultnog američkog filma, danas nije nužno ni prevoditi – „The Ukraine connection“. On na potjernicu stavlja tri političara iz Ukrajine i Krima koji su otvoreni protivnici neupitnom sindromu „Drang nach Osten“ EU-politike u Ukrajini, provedene uz svesrdnu pomoć drogiranih huligana i slavnih „štemera“ (Kličko). Svaka ptica svome jatu leti!

Vratimo se mi ipak Minkmaru – uz nužnu napomenu da on, a to je iščitavanjem njegova teksta lako dokučiti, doista miješa kruške i jabuke: kad naš autor govori o „liberalizmu“ sasvim je razvidno da se referira ISKLJUČIVO na neoliberalizam. Zaključni dio svoje mantre on počinje rečenicom koja se sastoji od subjekta, predikata i objekta: „Liberalizam povezuje ljude“, pa taj pomalo naivni redukcionizam objašnjava obranaškom rečenicom koja neposredno slijedi: „Ne smije ga se odbacivati kao koncept koji je sam sebi svrhom, a koji se brine samo za svoj probitak i uspon“. A kako je osnovna osobina modernih „resavskih prepisivača“ da se obilno koriste citatima svojih istomišljenika(-ca) Minkmar citira izvan Njemačke slabo poznatu „filozofkinju i ekonomisticu“ Lisu Herzog koja u svojoj knjizi „Sloboda ne pripada samo bogatima“ tvrdi da je „liberalizam bio i ostao vjeran bitnome, a prema tom idealu podešavao je svoj odnos prema znanstvenom napretku i antropološkim zasadama, pa je njegova slika ljudskog (Menschenbild) izraz takvog jasnog stava“. Budući da nam je do sada svima jasno da je čitav Minkmarov ideološki konstrukt zasnovan na klasičnoj zamjeni teza (kad kaže „liberalizam“ on zapravo sveudilj pjeva hvalospjeve neoliberalizmu), nije ni čudo da autor traži, sukladno svom mentalitetu partijskog sekretara, ideološku potporu znanstveno dubioznih istomišljenika(-ca).

Vratimo se, međutim, Minkmarovoj „prosto-proširenoj“ rečenici, „liberalizam povezuje ljude“, koja je iznimno bitna za ovaj diskurs. Prava istina je sasvim drukčija: (neo)liberalizam ne samo da ne povezuje ljude – naprotiv, on ih iz dana u dan razjedinjuje na neofeudalni, neofašistički, kriptoboljševički način. On ih, dakle, dijeli na (prisjetimo se Negromanta u Prologu Držićeva „Dunda Maroja“) „ljude nazbilj“ i „ljude nahvao“, tj. na – po nakaradnim kriterijima ove pervertirane ideologije - dobre i loše momke. Da ne pametujemo previše, primjera za to je bezbroj: svaka Gay Pride povorka nije toliko iživljavanje ohoho privilegiranih redikula, već svojevrsna politička replika Mussolinijevih fašističkih marševa, nacističkog Heil Hitler trijumfalnog skupnog ideološkog orgazma, boljševičkih prvomajskih parada. Od svake takve ideološke (u skladu s naslovom vojvođanskog nihilističkog filma) „lepe parade“ EU pravi festival „političke korektnosti“ (nesuvisli politikantski izraz koji zaslužuje počasno mjesto u nekoj novoj erazmovskoj „povijesti ljudske gluposti“). Doista, Europom je do sada svatko vladao, više loši nego dobro, ali trebalo je proći dvadeset i jedno stoljeće da njome zavlada najgora vrsta – politikantski debili!

LIJEVI  CENTAR (centro sinistra)

Budući da je autor teksta koji čitate jednostavno zaboravio po abecednom redu uvrstiti u njega i pojam „desni centar“ nekome će se možda učiniti logičnim da izostavi i odrednicu „lijevi centar“. Ali, ipak ne – taj pojam ćemo uvrstiti prije svega zato jer je on (za razliku od „desnoga centra“) izgubio svoje nekadašnje značajke i postao, u najdoslovnijem smislu, „čardak ni na nebu ni na zemlji“. Iako taj pojam sasvim slučajno po abecednom redu dolazi iza pojma“ (neo)liberalizam“, ta slučajnost je sasvim dobro sjela u našu priču – danas se, naime, lijevi centar definitivno sveo na samozatajni back office ne samo neoliberalizma, već i sekularnog fundamentalizma, pogane izlučevine koja sustavno uništava sve ono što je bilo (ponešto je, na svu sreću, još i ostalo – ali ne zadugo) vrijedno u europskoj civilizaciji.

Inače, osnovna poanta svih ranijih diskursa o lijevom centru bila je njegova pupčana veza s komunizmom. Takav redukcionizam jest dugo vremena na neki način „držao vodu“, jer lijevi centar jest proizišao iz komunističkog svjetonazora, snažne i pogubne političke opcije, koja je, uz fašizam i AUTENTIČNU demokraciju, snažno obilježila europsku političku scenu prošlog stoljeća. S druge strane, proučavajući razne analitičke tekstove u našem i stranom tisku (ali i knjige relevantnih lijevih autora kao što su Adam Schaff /poljski komunistički disident/, Terry Eagleton ili Jean Ziegler) došao sam do nedvojbenog zaključka da je politička procjena koja neposredno slijedi apartna u odnosu ne samo na ideološki mainstream o zadanoj temi  nego i na većinu ostalih tekstova koji se njome bave. I dok je u prepoznatljivom redukcionizmu  kriptodesničarskih neandertalaca lijevi centar, kao dio šireg pojma „ljevice“ (iako se od njega već toliko udaljio toliko da je danas gotovo potpuno nestao iz koordinata tog ideološkog spektra), tek gomila „komunjara“, analiza koja slijedi pokušat će dokazati da je lijevi centar već odavno izgubio značajke ljevice (vidjeti pod „Ljevica“), pa danas funkcionira tek kao poslušna pudlica gospodara tržišta i – što je još mnogo gore – sekularnog fundamentalizma.

I to, naravno, ne samo u Hrvatskoj – u mnogim europskim zemljama ovaj jadan i kukavan politički sindrom još je uočljiviji. Posebno je takva profanacija („Neučtiv, nemaran odnos prema nečemu što se smatra dostojnim poštovanja; … oskrvnuće, bezbožnost, obečašćenje, ponižavanje“ (B. Klaić: Rječnik stranih riječi“) uočljiva u Francuskoj - kolijevci zapadne intelektualne ljevice jednog Andrea Malrauxa, Jean-Paula Sartrea i Mauricea Mérlo-Pontyja – u kojoj je današnja tzv. „umjerena ljevica“ Francoisa Hollandea spustila lijevu političku opciju na najniže grane u povijesti francuske ljevice, tako da je tek islamski teroristički napad na općepoznati Charlie Hebdo na bizaran način pomogao bezličnom Hollandeu da (nezasluženo) drži glavu iznad vode, iako je on odavno nadmašio nepopularnost svog prethodnika Nicholasa Sarcosyja. U susjednoj nam Italiji na čelu države je, nakon otprilike dva desetljeća vladavine „berlusconizma“, talijanske inačice desnoga centra, također na vlasti lijevi centar. Tamo je, međutim, na čelu države barem un giovanotto simpatico (simpa-momak) Matteo Renzi, jedan od najmlađih europskih šefova države, koji je ipak, kao političar, također prilično bezličan. Upravo zbog njegove političke nesigurnosti i učtive odanosti EU-antidemokraciji za vratom mu puše osebujni bivši stand up komičar Beppe Grillo i njegova populistička („recite mi, što je to tako loše u populizmu“, s provokativnomom je samouvjerenošću sudionike talk showa na Rai tre upitao urednik milanskog tjednika Il Giornale Alessandro Salusti!) stranka Movimento (pokret) cinque stelle („pet zvjezdica“ – kao hotel A-kategorije!), ali i sve jača populistička desnica Lega Nord, kojoj je na čelu još jedan Matteo – elokventni i hiperaktivni nacionalist Matteo Salvini. Konačno, na kraju ove kratke šetnje kroz europski lijevi centar (koji je, kako smo vidjeli, sve samo ne lijevi), gotovo je neizbježno spomenuti i grčkoga „ljevičara“ Alexisa Tsiprasa, koji je, nakon neuspješnog pokušaja pobune, u najdoslovnijem smislu postao „gospodski Kastor“ iz pjesme S. S. Kranjčevića: tj. ponizna pudlica krupnog kapitala i njegove bešćutne „operativke“, Europske Unije. (U „CATuNGu“ to do sada nisam spominjao, ali politički sadržaj svemoćne EU dugo sam – također i u ovom glasilu – nazivao „EU-demokraturom“. Nakon ukidanja zatvorske kazne jednom od trojice najvećih europskih ratnih zločinaca prošlog stoljeća /ostalu dvojice slobodno odaberite sami!/ Vojislavu Šešelju to političko ruglo /da ne bude zabune – EU i Haški sud/  nazivam isključivo EU-antidemokracijom: svaki drugi epitet bio bi čisti eufemizam!)

I gdje smo sada? Nakon raspada Jugoslavije malo tko je, bez obzira na ovakve ili onakve političke preferencije, mogao pomisliti da će bivši samozatajni „vojnici Partije“ (kojima je ondašnji SK vjerojatno bio „prekrasni mozaik“, patetična metafora  koju HDZ-u pripisuje odani aktivist Milijan Brkić, postati isto tako samozatajni poslušnici jedne stubokom različite vladajuće političke opcije. I to ne samo različite – već prije svega drsko i bahato neprijateljski raspoložene prema onome što je, primjerice u komunističkim sustavima bilo, barem u okvirima realne ostvarivosti, osnova njihovog političkog djelovanja. Briselski Politbiro (kako EU-nomenklaturu naziva bavarski političar Peter Gauweiler) EU-antidemokracije (eto, ovim prikladnim izrazom ponosno debitiram i u „CAJTuNGu“!), kojim ionako daljinskim upravljačem uspješno manipulira svemoćni MMF, ubrzo je shvatio da će mu samo bespogovorna poslušnost opskurnim žiteljima kule bjelokosne krupnog kapitala do kraja života osigurati ogromne apanaže za tu njihovu poslušnost (osnovni sadržaj koje je gadljivo ugnjetavanje radno sposobnog stanovništva). To da će nekadašnji kriptoljevičari  iz lukrativnih razloga ponizno puzati pred onima koje su nekad nazivali „trulom buržoazijom“ (tek danas su se oni koji su to doživjeli mogli uvjeriti koliko je toga trulo u uniji europskoj – a ne „u državi Danskoj“!), te bez srama i zazora tim bezočnim predatorima prepustiti one koje su nekad u revolucionarnom zanosu nazivali „radničkom klasom“ valjda do jučer nisu mogli zamisliti ni njihovi najljući neprijatelji.

(nastavlja se)

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

» Caro diario - 116

"JUGOPLASTIKA" (ne samo košarka)Stjecajem okolnosti, prilog o košarkaškom klubu iz Splita koji je pod imenom "Jugoplastika" 80-ih godina bio jedna od najboljih momčadi u Europi (a danas, pod imenom "Split" – što joj je bilo izvorno ime –...

» Ima li Srbija problem sa samom sobom?

Naknadna odluka hrvatske vlade da zatvori granicu za izbjeglice kod Bajakova, kao i očekivana "gedžovanska" reakcija Vučićeve vlade na tu odluku, podgrijala je temu o kojoj već dugo namjeravam pisati, a koja je zadana naslovom ovoga priloga....

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba