Caro diario - 122 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
01. prosinca 2016.

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)

Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke promjene na način da je SDP, drugi put nakon poraza „Račanove“ koalicije, sišao s vlasti – ovaj put, po ocjenama nekih kompetentnih analitičara, vjerojatno i zauvijek. Svi oni koje je ovakav ishod iznenadio (ugodno ili neugodno, whatever) zaboravljaju da je on nastavak kontinuiteta koji je počeo kada je Ivo Josipović (sviđalo se to nekom ili ne, pismo koje je on poslao ridikuloznom Haškom sudu, kao izraz svog ljudskog zgražavanja nad sramotnom odlukom suda da Vojislava Šešelja, jednog od trojice najvećih ratnih zločinaca u Europi prošlog stoljeća, zbog navodne teške bolesti, pusti na slobodu*, zaslužilo je da uđe u hrvatske udžbenike iz povijesti) izgubio na izborima „u sudačkoj nadoknadi vremena“ (tj. nakon što su birališta u Hrvatskoj bila zatvorena) glasovima iz susjedne dijaspore. Ekstatični trijumf hrvatske desne opcije zbog kraha „ljevice“ proizlazi iz brkanja teza i termina – u mnogim europskim zemljama, a u Hrvatskoj možda i najviše, sve je veća razlika između pojmova „ljevica“ i „lijevi centar“. Lucidni ljevičar Josip Pavičić to je jezgrovito izrazio već u naslovu svog članka u „Jutarnjem listu“ od 24. rujna – „SDP se nema što vraćati na lijeve pozicije, jer ljevica nikad nije ni bio“. Pavičićev je diskurs inače toliko zanimljiv i inteligentno provokativan da ćemo se na njemu malo više zadržati.

Najzanimljivijim dijelom Pavičićeve političke egzegeze čini nam se onaj koji upravo slijedi – autor u njemu na upravo briljantan način iznosi svoje politološko motrište, pa ga je nužno citirati da bismo shvatili „što je pisac htio reći“. „Ono što danas imamo kao SDP“, počinje Pavičić, „politički se formiralo u posljednjoj dekadi Jugoslavije, kad se ključni ideološki sukob vodio između dviju frakcija Saveza komunista: one antitržišne i konzervativne, koja je dominirala u istočnim republikama , te one liberalne i protržišne, koja je prevladavala u Sloveniji i Hrvatskoj. SDP je u osnovi nastao artikulacijom tog protržišnog, liberalnog krila. Iz tog razdoblja stranka je izvukla sastavnice svojega budućeg političkog identiteta. Prva od njih je kulturni i ćudoredni liberalizam. SDP je, u političkom smislu, čedo 80-ih, doba … Novog vala, Quoruma“ (tada ideološki subverzivni časopis iz Zagreba) „i prvih zametaka queer kulture. Iz tog razdoblja stranka će izvući svoje kulturološke i dijelom svjetonazorne preferencije…“

 

Ako barem djelomično prihvatimo ove gotovo maestralno elaborirane stavove (a većina njih je i ubitačno uvjerljiva) to iz temelja ruši osnovne postavke današnjih antikomunističkih neandertalaca (naravno, nisu svi takvi). Ne treba, naime, nekritički podilaziti svakom inteligentno izloženom političkom stavu da bi se shvatilo da ogromna većina današnjih SDP-ovaca nisu zatucane „komunjare“ (proglasiti, recimo, Gordanu Sobol komunistkinjom i „afežejkom“ – a ona je zapravo fanatična feministkinja - podjednako je besmisleno kao i proglasiti blaženopočivšu Micu Trofrtaljku sveticom!) – naprotiv, oni su, gotovo odreda, baštinici upravo one ideologije koja je lukavim subverzivnim metodama rušila komunizam iznutra, u svim zemljama u kojima je on bio na vlasti. Upravo zato danas nemamo u držav(ic)ama nastalim raspadom SSSR-a i Jugoslavije, radne akcije, omladinske sletove, radničke savjete i radnička odmarališta – ali nemamo, hvala Bogu, ni političke progone, koji uključuju zatvorska mučilišta koja su u SSSR-u i Jugoslaviji počinjala slovom G. Umjesto toga imamo zastrašujući broj narkomana i maloljetnički promiskuitet, imamo sve veći broj otpuštenih radnica (spominjem samo radno sposobne osobe ženskog spola da bih ukazao na šokantnu činjenicu da je nabrijanim feministkinjama do njih stalo koliko i do lanjskog snijega!!!), a imamo i Gay Pride povorke… Pa di to ima - u EU demokraturi/antidemokraciji: samo u njoj je tako nešto moguće!

 

Tekstovi iz Pavičićeva napisa koje ćemo u nastavku citirati nisu ništa manje za kontekst kojim se bavimo zanimljiviji od onih koje smo već citirali. Pri tome je iznimno bitno obratiti pozornost na to da autor često spominje osamdesete godine, u kojima je jugoslavenski komunizam proživljavao ideološku agoniju, a koju je ubrzao šovinistička agresija Srbije na Hrvatsku i BiH, kao nastavak Miloševićeve „antibirokratske revolucije“ drugim sredstvima. „U 80-im godinama, u sukobu između 'reformskih' i 'protureformskih' komunista“, nastavlja Jurica, „grupacija iz koje će nastati SDP bila je na strani 'reformista'. To je značilo da su bili zagovornici  više tržišta, da su podržavali monetarizam i otvaranje prema Zapadu… Činjenica je da, barem od konca 80-ih, SKH/SDP više nije bio, niti sada jest lijeva stranka…“ A sada dolazi zanimljiva usporedba SDP-a i HDZ-a u ovako zadanom kontekstu: „Kad su u pitanju teme poput poreza, privatizacije, outsorcinga, radnog zakonodavstva, (de)regulacije, monopola i infrastrukturnih resursa, i SDP i HDZ su stranke (ne bih rekao ekstremnog) centra“ (oni koji ne glasuju ni za jednu pod ovih političkih opcija mogli bi zapjevati „lijevo-desno, nigdje moga stana“ – mnogi su stan/ove/ i izgubili – krivnjom jednih ili drugih) „pri čemu je u sitnom prostoru razlike među njima SDP onaj koji je za mrvicu 'desniji'…“

 

Je li Pavičić zbilja u pravu – a ako jest, kada je počeo zlosretni „kopernikanski obrat“ nekadašnje ljevice prema fetišizaciji tržišta kapitala i neokapitalizmu uopće? Danas se čak ni većina ogorčenih protivnika SDP-a toga ne sjeća, ali kada je doista politički heterogena koalicija okupljena oko Ivice Račana preuzela vlast u godini početka stoljeća ona ne samo da nije pokazala socijalnu osjetljivost koja se od nje očekivala nego je bila ravnodušnija prema „poniženim i uvrijeđenim“ (naslov jedne knjige Dostojevskog) radnicima od političke ekipe okupljene oko Tuđmana (naravno, u Tuđmanovo doba pojavili su se tajkunski predatori – ali sada govorimo isključivo o politici!). Budući da sam tih godina pisao isključivo za katoličku reviju „Marulić“ sjećam se da sam tamo, između ostalog, oštro kritizirao i jedan članak u „Jutarnjem listu“, autor kojega je na zaprepašćujući način pokušavao dokazati da se životni standard u „lijepoj našoj“ osjetno poboljšao, dokazujući to činjenicom da sve više Hrvata ide na skijanje u ekskluzivna skijališta Austrije i Njemačke!!

 

I ne samo to – u ovom je kontekstu iznimno bitna izjava sindikalista Krešimira Severa, čovjeka kod kojega zločinačkom bešćutnošću neokapitalizma izazvana agonija radno sposobnog stanovništva izaziva neskriveno očajanje, koji je tih godina izjavio, referirajući se prije svega na SDP-ovce (12-13 godina kasnije gotovo sam siguran da je citat sasvim točan): „Prije nego što su došli na vlast, oni su bili zajedno s nama na radničkim barikadama, a sada su potpuno digli ruke od tih jadnih ljudi!“ Kao kuriozitet navodim i to da sam, također u „Maruliću“, komentirao i vijest da je vlada zabranila „Grebenu“, maloj brodograditeljskoj tvrtki s Korčule, gradnju određenog broja brodova za iransku obalnu stražu (očigledno na strogi mig Pentagona!). Nedugo nakon toga brodogradilište je propalo, što sam komentirao člankom naslovljenim „Lezi, grebene, da te grebem!“ – naslov je, istini za volju, bio pomalo skaredna metafora za jedan katolički časopis!

 

(Ovaj odjeljak će biti u zagradama zato jer predstavlja svojevrsnu digresiju u odnosu na meritum ovoga napisa. Naime, kada je osoba o kojoj se govori ili piše mrtva, a posebno ako je umrla prerano – kao Račan koji se iznenada razbolio i umro sa 62 godine – nekako je pristojno da se o njemu/njoj govori s pijetetom i simpatijama. Usprkos ovakvoj ogradi, Račan je bio jedan od onih ljudi koji takav pijetet svakako zaslužuju – kada bi zbog taktičkog popuštanja stampedu krupnog kapitala zaslužio smrt danas jedva da bi desetak posto političara u Europi i Americi zaslužilo da dočeka starost! Posebnu zaslugu je zaslužio time što je, kao deklarirani i pošteni komunist, ostvario suodnos iskrenog poštovanja i prijateljstva s kardinalom Franjom Kuharićem. Kardinalova je pak zasluga – osim obilja vrlina primjerenih osobi njegovoga duhovnog opredjeljenja – bila i ta što nije dijelio ljude na „naše“ /ljudi nazbilj/ i njihove /ljudi nahvao/, pa slijedom toga nije štitio „politički podobne“ preljubnike samo zato što nisu nekakve „komunjare“*)

 

A koliko se današnji „lijevi centar“ (taj izraz je sam po sebi – što bi Zagrepčani rekli – „ni vrit ni mimo“!) udaljio od nekadašnje lijeve političke pozicije pokazuje i citat iz knjige naslov koje („Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje“ će danas mnoge šokirati, toliko da će rijetki pokušati saznati što se krije iza tako groznog naslova – napisao ju je davne 1974. godine  Rudi Supek (kurziv u dijelovima citata je njegov), mlađi - i mnogo ranije umrli – brat poznatog Ivana Supeka. „Da bi

radnik prestao biti najamni radnik i postao doista proizvođač u pravom ljudskom smislu“, kaže Supek, „nije dovoljno samo razvlastiti kapitaliste i nacionalizirati sredstva za proizvodnju (…) Potrebno je da se autoritarnoj buržoaskoj organizaciji proizvodnje suprotstavi  jedan oblik asocijacije u kojem je slobodni razvitak pojedinca“ (današnja demokratura nikad ne spominje „pojedinca“, a upravo bi on(a) morao biti mjera svih stvari!) „preduvjet slobodni razvitak svih ostalih… Naime, samo u onom obliku udruživanja koji nosi obilježje ljudske zajednice“ (današnja perfidna demokratura je daleko od takvog „obilježja“ poput neke udaljene galaksije!) „pojedinac mora biti prisutan u svim fazama…  Ovakva zajednica se bitno razlikuje od svih vrsta drukčijih udruživanja, jer u njoj pojedinac vrši svoju bitnu životnu djelatnost. Zato je u pitanju on kao čovjek u cjelini, a time i njegovi odnosi s drugim ljudima. Samoodređenje u radu, da bi doista to bilo, mora na određeni način prevladati dosadašnje najamne i ugovorne odnose, u kojima se radnik pojavljuje samo kao radnik, to jest kao (ne)organizirani prodavač svoje radne snage…“ (Ako netko misli da je citirati danas ovakve tekstove provokativno i neumjesno neka se sjeti da je nekoliko dana prije pisanja ovog teksta još jedan hrvatski branitelj poginuo pri razminiravanju, što bolno podsjeća na činjenicu da im njihovi zadrigli poslodavci, s prešutnim blagoslovom Države, najčešće ne daju zasluženu plaću! Ova sramotno bolna tema bit će obrađena pod odrednicom „Pirotehničari“.)

 

Nismo, međutim, još gotovi s „komunjarom“ R. Supekom. Njegov zaključni, za ovu prigodi posebno odabrani politički „pledoaje“, pravi je coup de grace za planetarnu sramotu koju i u ovim „prilozima“ ponosno nazivam EU-antidemokracija. Dakle, završni citat – „Kao što sfera upravljanja mora biti podložna povećanim pravima i odgovornosti građana … tako i sama sfera privređivanja mora biti podložna čovjeku kao potrošaču i ljudskom biću uopće. To znači da proizvodnja mora sve više voditi računa o ljudskim potrebama koje odgovaraju svestrano razvijenim ljudima, ljudima za koje je pravi život onaj gdje dolazi do izražaja njihova stvaralačka i kulturna priroda, a ne materijalno posjedovanje. Radi se o tome da sfera proizvodnje sve više morati voditi računa ne samo o autentičnim ljudskim potrebama i pravednoj raspodjeli materijalnih i duhovnih dobara“ (nemoguća misija' ?!!) „nego podjednako i o uravnoteženim odnosima ljudske proizvodnje prema prirodnim resursima, prema neophodnoj ravnoteži 'humanizirane prirode' i 'naturaliziranog čovjeka' u jednom stabilnom društvu, ne samo u nacionalnim nego i u internacionalnim“ (danas se inače gotovo isključivo kaže „globalnim“ granicama…“ (Očigledno je da Supek ovdje otvara jednu novu temu, onu o odnosu čovjeka i prirode, pa ćemo se tim baviti u jednom drukčijem kontekstu.)

*Primjedba

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

» Caro diario - 116

"JUGOPLASTIKA" (ne samo košarka)Stjecajem okolnosti, prilog o košarkaškom klubu iz Splita koji je pod imenom "Jugoplastika" 80-ih godina bio jedna od najboljih momčadi u Europi (a danas, pod imenom "Split" – što joj je bilo izvorno ime –...

» Ima li Srbija problem sa samom sobom?

Naknadna odluka hrvatske vlade da zatvori granicu za izbjeglice kod Bajakova, kao i očekivana "gedžovanska" reakcija Vučićeve vlade na tu odluku, podgrijala je temu o kojoj već dugo namjeravam pisati, a koja je zadana naslovom ovoga priloga....

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba