Hrvatska i svijet - 125 PDF Ispis E-mail
Autor Mario Filipi   
11. travnja 2017.

RUSI BI NAM ODUZELI ZEMLJU, A BALKANSKI „JUGOSLOVENI“ – JEZIK

Hrvatska je doista „u modi“. Tko se sve ne osjeća pozvanim da ju malo „očerupa“? U javnosti je potpuno zaboravljena sudbina INE, kao da se je ta priča događala u nekom američkom filmu, a ne u našoj stvarnosti. Od pompozno najavljene Plenkovićeve najave o „reotkupu“ INE ostala je samo šutnja. I dok INA i dalje „visi“ na mađarskoj udici, odjednom svi tjednima „žvaču“ Todorića i njegov „Agrokor“. U međuvremenu su premijer i njegovi „pajdaši“ tjednima zabavljali narod pričicom o dnevnicama i službenim putovanjima, o arhivima, o povjerenstvima za suočavanje s prošlošću, samo da ljudi ne primijete prave probleme od kojih je „Agrokor“ samo jedan.

RUSIMA SE NE SMIJE DATI NI PEDALJ HRVATSKE ZEMLJE

Za javnost je zapravo nepoznato koji je stvarni uzrok cijelog događaja. Je li to doista samo pohlepa jednog tipičnog primitivnog „gazde“, ili su mu u tome „pomogli“ i neki drugi. Naime, kad se neki veliki bogataš uputi stazama visokorizičnih zaduženja, on hoda po opasnoj brvi iznad brzaca s koje je lako pasti, a još je lakše nekome sa strane koji je na sigurnom takvoga malo gurnuti.

Bilo kako bilo, „carstvo na glinenim nogama“ je propalo. Zanimljivo je da se takve slične priče ponavljaju već nekoliko puta. Sličan put prošli su Kutle, Fižulić, Kerum i Pevec. Razlika je samo u tome što još nikad nije propao tako veliki „mamut“. Razlika je dakle jedino u veličini. No nikada nitko ne izvlači pouku iz tuđe propasti kako bi izbjegao vlastitu. „Miris“ goleme zarade toliko je privlačan da svaki pohlepni milijarder na njega nasjedne i nezadrživo vozi s njim do provalije. U tom smislu su i štakori pametniji od bogatih ljudi. Naime, kada štakori vide da se je jedan od njih otrovao, ostali ne jedu otrovanu materiju, koliko god izgledala privlačno.

No u slučaju „Agrokor“ postoje dva vrlo opasna elementa. Kada je pukla afera, odjednom su se iz prikrajka pojavili – Rusi. Samo su nam još oni trebali u cijeloj ekonomskoj zbrki u kojoj se nalazimo. Naime, „pametni“ Todorić se je zaduživao kod ruskih banaka od kojih najviše kod „Sberbanke“. Do sada nitko nije jasno rekao koliki je dug u kunama ili dolarima ili rubljima, svejedno.

Dug prema bankama koji se ne može vratiti nije šala. To osobito vrijedi za ruske banke. Kada se dug ne može vratiti, banka postaje vlasnik imovine dužnika, što znači da Rusi postaju „gazde“. Što je najgore, ne zna se čega bi Rusi mogli postati vlasnici. Najmanji je problem ako bi uzeli srbijanski ili bosanski dio „Agrokora“, ili možda slovenski „Mercator“. Ionako se Slovenci i Srbi „mnogo volu“ s Rusima.

No što ako Rusi posegnu za Todorićevim posjedima u Baranji? Radi se o granici prema Mađarskoj i Srbiji. Ali prava opasnost se zove VUPIK. Radi se o najdragocjenijoj zemlji istočne Slavonije i Srijema, zemlji uz granicu sa Srbijom, ali što je najgore u tom je sklopu i Ovčara.

Srbi su već jednom pokazali interes za kupovinu VUPIKA, ali se je onda pojavio „spasitelj“ Todorić. Sada kad je „spasitelj“ propao, ako se Rusi domognu VUPIKA i Baranje, oni svoje vlasništvo mogu prodati kome hoće, na primjer – Srbima. S obzirom na geostrateške veze između Rusije i Srbije, Rusi bi „siromašnoj“ Srbiji mogli te posjede i „pokloniti“. Kasnije bi lako od svoje „vazalne Srbije“ izvukli sve što žele, jer oni su u Srbiji „gazde“. Tako Srbija može lako doći do područja koje nije mogla osvojiti ratom i to bez pucnjave i ljudskih žrtava. Budući da u Slavoniji već sada gotovo i nema ljudi, osobito mladih, a kapital treba radnu snagu, može doći do novog naseljavanja ne samo Srba nego i Rusa i s vremenom evo nove ovaj put srpsko-ruske „krajine“. Radi se o nasrtaju na hrvatski teritorij, a to je ustavno pitanje o kojemu moraju voditi računa i premijer i predsjednica.

Na kraju cijele te tragikomične priče bahati „gazda“ je još i „ponosan, jer svu svoju imovinu ostavlja Hrvatskoj“. Dobro on zna da Rusi jedva čekaju da zgrabe svoj dio kolača. A on je na kraju „ponosan“, ali na što? Gdje je bio dok se je ginulo? „Strpio“ se je malo u mišjoj rupi dok je trajalo zlo, a onda požurio kupiti sve što je mogao i prvom prigodom otići istočnoj „braći“ raditi tamo „biznis“ koji mu je sada neslavno propao.

„ZAJEDNIČKI JEZIK“ MOŽE BITI SAMO HRVATSKI

Ni jedan Austrijanac ne govori austrijski jezik, nego njemački. Ni jedan Amerikanac ne govori američki jezik, niti Australac australski, nego svi govore engleski. Kriterij je jednostavan. Jezik dobiva ime po najstarijem normiranom jeziku. U našem slučaju hrvatski jezik je normiran prvi put krajem 16. stoljeća dok je Srbija čamila u pašaluku, a sva njihova književnost, ako se uopće može tako nazvati, napisana je na crkveno-slavenskom jeziku, a to je nešto između ruskog i bugarskog jezika. Tek dva stoljeća kasnije u Beč se je dovukao kvaziznanstvenik Vuk Stefanović Karadžić, prepisao najzanimljivije riječi iz brojnih hrvatskih rječnika i gramatiku iz višestruko nadopunjavanih hrvatskih gramatika i tu mješavinu proglasio „srpskim“ jezikom.

Srbski političari, pa i „naučnici“, odnosno jezikoslovci, znaju kako je to bilo (barem neki). Da ne bi morali svom narodu reći šokantnu istinu da zapravo cijelo vrijeme govore hrvatski i da im je to „skuhao“ njihov obožavani idol Vuk, morali su uvjeriti svoj narod, a drznuli su se uvjeravati i nas i to u našoj kući (gostujući na našoj televiziji), da svi mi zapravo govorimo srpski, a samo kod kuće između sebe razgovaramo hrvatski. I danas tvrde da je ranije postojao samo srpski jezik kojega su eto Hrvati njima „ukrali“, zatim ga „iskvarili“ i sada je to hrvatski. Takvom se bezobrazluku nije za čuditi, jer su još nedavno neki drugi „naučnici“ tvrdili da su Srbi Hrvatima 1918. godine po prvi put „darovali“ državu i kralja, što po njima nikada prije nisu imali. Zapravo, sve je obratno. Hrvati su još prije 1.000. godine imali neovisnu samostalnu državu, a Srbi su bili vječiti vazali, osim u dvadesetak godina vlasti Stefana Uroša IV. zvanog Dušan koji se je okrunio za cara, ali carstvo mu je propalo čim je umro ne dočekavši svoju 50. godinu.

Slično je i s jezikom. Pisani hrvatski jezik se pojavljuje u 9. stoljeću i to na Trpimirovom natpisu (nađen u Rižinicama podno Klisa), Trpimirovoj darovnici iz 852. godine (to je najstarija isprava hrvatske povijesti), Branimirovom natpisu iz Muća 888, Držislavovom natpisu, Nadgrobnoj ploči kraljice Jelene iz 976. i dr. Ti natpisi još imaju karakter staroslavenskog jezika. Kasniji natpisi iz 11. stoljeća, kao što su Plominski natpis, Krčki natpis i Valunska ploča, a osobito oni iz 12. stoljeća, Grdoselski ulomak, Senjska ploča i Bašćanska ploča, imaju već osobine starohrvatskog jezika. U 13. stoljeću nastaje Vinodolski zakonik napisan glagoljicom i na hrvatskom jeziku.

Prvu knjigu izdao je na latinskom jeziku 1477. godine u Veneciji Juraj Šižgorić. Zvala se je ''Elegije i pjesme'' (Elegiae et carmina). Bilo je to samo 22 godine nakon Gutenbergove Biblije. Prva hrvatska knjiga tiskana uglatom glagoljicom bila je''Misal po zakonu rimskog dvora'' 22.02.1483. Bila je to prva knjiga uopće tiskana na nekom slavenskom jeziku, ujedno i prvi misal u svijetu koji nije tiskan na latiničkom pismu i latinskim jezikom. Nema čvrstih dokaza gdje je ta knjiga tiskana, ali prema stručnim analizama teksta najvjerojatnije je to bilo u ličkome mjestu Kosinj, 30-tak kilometara udaljenom od Gospića.Važna je i knjiga „Korizmenjak“ (prijevod talijanskih korizmenih propovijedi izdana 1508. godine. U njoj se izrijekom navodi da je jezik prijevoda – rvacki.

Ilustracija hrvatskog jezika iz 15. stoljeća je citat iz opisa Krbavske bitke hrvatskog popa glagoljaša Martinca od plemena Lapčana:

"Juže dvigoše Turci. I jošte izide baša Rumarie i Vrhbosanije i porobiv Posavje pade pod Modrušu i poče rvati Modrušu, požga že ognjem burge (gradove) ohrstnije i kloštri, jošte i crkve gospodnje. Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu im, boj zastupni v polji velijem Krbavskom, i tu boriše se braniju velieju."

Procvat hrvatske renesansne literature nastaje u 16. stoljeću u kojem svoja najbolja djela objavljuju Marko Marulić, Šiško Menčetić, Petar Zoranić, Petar Hektorović, Marin Držić, Antun Vramec i mnogi drugi. Već tada književni tekstovi pisali su se na sva tri narječja (čakavski, štokavski i kajkavski).

Na samom kraju 16. stoljeća počinje normiranje hrvatskog jezika. Prvi rječnik sastavio je čuveni hrvatski intelektualac univerzalnih osobina, Šibenčanin Faust Vrančić. Bio je petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski imađarski) pod naslovom Rječnik pet najuglednijih jezikaEurope. Sadržavao je preko 5.000 riječi. Vrančić je hrvatski jezik nazivao „dalmatinski“. Isti jezik ponovo je u Rimu normirao hrvatski jezikoslovac s otoka Paga Bartol Kašić. On je 1604. godine objavio prvu hrvatsku gramatiku i to pod drugim imenom – ilirski. Ilustracija jezika kojim se je služio Bartol Kašić je izvod iz prijevoda Psalma 23: Gñ vlada mene i ništa nede meni pomanjkati (Gospodin je pastir moj i ni u čemu ne oskudijevam).

HRVATSKI SE GOVORILO U SVIM KRAJEVIMA POD TURCIMA

Razlog za takav pothvat bio je snažan prodor protestantizma među Slavene, pa je papa Urban VIII. tražio jezik za novu evangelizaciju Slavena, jer je među širiteljima protestantizma bilo i Hrvata koji su to činili na hrvatskom jeziku. Papa je želio pronaći najpogodniji jezik za sve Slavene. Najugledniji poznavatelji jezika tog vremena Teofil Kristek iAlfonso Carillo izabrali su hrvatski jezik kao najprikladniji. Kristek ga je izrijekom nazvao „lingua croatica“. Njegovo mišljenje bilo je da hrvatski jezik govore ne samo obični ljudi, nego također učeni lju­di, političari i diplomati, drugo, on je "majka i korijen" ostalih slavenskih jezika, treće, njegov je izgovor najljepši i najslađi", bez hijata i tvrdih suglasnika, te četvrto, on je najbliži svome staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. Osobito je važna njegova ocjena da se tim jezikom govori u svim krajevima pod Turcima. To bi značilo da su i Srbi već tada govorili hrvatski.

Na temelju tih ocjena papa je početkom 17. stoljeća izdao nalog da se hrvatski jezik pod imenom „ilirski“ predaje na više sveučilišta i to: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Leeuven (Nizozemska), Paris, Toulouse, Valencia, Salamanca, Alcala de Henares (Madrid).

Nakon Vrančića i Kašića hrvatski jezik su normiranjem i sastavljanjem različitih rječnika razvijali Ivan Belostenec, Pavao Vitezović, Juraj Habdelić, Talijan Ardelio della Bella, Matija Antun Reljković, Matija Petar Katančić, Josip Voltić (Voltiggi),Talijan Francesco Maria Appendini, Joakim Stulli,Šime Starčević, Franjo Sušnik i Andrija Jambrešić. Bilo je i drugih ljudi koji su radili na normiranju hrvatskog jezika, ali ovo su samo najvažniji.

VUK I KOPITAR „UKIDAJU“ HRVATSKI JEZIK

Sve to kulturno blago pronašli su u knjižnici u Beču Slovenac Jernej Kopitar i Srbin Vuk Stefanović Karadžić, pa su na tom temelju napravili svoja djela – Kopitar je slovensku gramatiku napisao na njemačkom, a Vuk je prepisivanjem hrvatskog iskemijao „srpski“.

No nije mu bilo dovoljno „novokomponiranu“ varijantu hrvatskog jezika proglasiti srpskim jezikom kao ravnopravnim hrvatskom. Zajedno s Kopitarom pokušao je „ukinuti“ hrvatski jezik nakon cijelog tog višestoljetnog razvoja. To mu je zamalo uspjelo, ali se je umiješao Ljudevit Gaj i krajnjim naporom spasio hrvatski jezik pretvarajući ga ponovo u „ilirski“. Vuk je međutim uspio privoljeti neke Hrvate južnoslavenske orijentacije za stvaranje „srpsko-hrvatskog jezika“ koji je zatim „uskrsnuo“ u „titoslaviji“, a sada ga ponovo pokušavaju „reanimirati“ luzeri koje poznajemo.

VUK JE „SVOJIMA“ UKINUO JEZIK

Vuk je zapravo učinio ono što mu nikako nije bilo na pameti. Ukinuo je srpski jezik i podredio ga hrvatskom, tako da od tada Srbi koliko se god trudili pokazati sebi i svijetu da govore srpski, zapravo govore jednim dijalektom hrvatskog jezika. Danas im je to nezamislivo spoznati, ali jednog dana i sami će shvatiti kakvo zlo im je načinio Vuk. Naravno, po uzoru na „srpski“ jezik sada su još i novokomponirani narod Bošnjaci, u biti muslimanski Hrvati, izmislili „bosanski“ jezik, pa onda i Crnogorci, potomci Dukljana, još i Crnogorski. Može se očekivati još formiranje bosansko-srpskog, srpsko-bošnjačkog, crnogorsko-bošnjačkog i možda još po kojeg jezika. U temelju svega je odbijanje prihvaćanja očitog. Hrvatski je stari više puta normirani jezik, a ostali su izvedenice.

U temelju svega je politička težnja za otimanjem tuđeg kulturnog blaga, u ovom slučaju jezičnog. No istina uvijek na kraju ispliva na površinu i „poklopi“ one koji su htjeli uzeti tuđe, pa na kraju izgube – svoje. U konačnici, kada bi zagovornici „zajedničkog jezika“ i „progurali“ svoju ideju, taj se jezik ne bi mogao zvati nikako drukčije nego – hrvatski.

JESMO LI U MIGRANTSKOJ MIŠOLOVKI?

Oduvijek je Hrvatska bila na povijesnim križanjima najmoćnijih svjetskih supersila. Preko nas se one međusobno natječu, a svakoj od njih bi bilo najdraže kada nas Hrvata uopće ne bi bilo. U tom slučaju bi se za ovaj najljepši kutak svijeta mogli međusobno najprije dobro „počupati“, a onda bi kroz pregovore podijelili plijen i dogovorili se kome koji dio. Ali, Hrvati uvijek svima sve pokvare, a kada sve imaju u svojim rukama, pokvare i sami sebi.

Posljednjih mjeseci taj čuveni rat u Siriji i Iraku koji je umjetno proizveden i umjetno ga produžuju iako je davno mogao završiti na određeni se je način proširio i na našu zemlju. Razlog znamo svi. U režiji ultrabogataša koji misle da mogu kreirati svijet po svojoj mjeri pokrenut je val „izbjeglica“ predstavljen kao pokret jadnih patnika koji bježe od rata.

JE LI NJEMAČKA ALLAHOVA ZEMLJA?

Na početku su skoro svi nasjeli na taj srcedrapateljni trik. No kada su se pojavile grupe bahatih samouvjerenih i dobro uhranjenih mladića džepova punih eura koji „biraju“ državu u koju žele ići, svakom normalnom čovjeku postalo je jasno da to nisu izbjeglice. To je postalo još jasnije nakon što se je saznalo da ni jedna od razvijenih i bogatih arapskih država nije primila ni jednog „izbjeglicu“.

Kada su iz Njemačke stigla jeziva izvješća o silovanju i drugim oblicima nasilja (napadi na djecu, pljačka imovine domaćih, razbijanje automobila), i najglupljem Europljaninu je postalo jasno da se tu radi o organiziranom pokretu koji je u biti okupacija i islamizacija Europe.

Kada su neki imami, a i neki od običnih doseljenika, počeli prijetiti da će se svaki migrant oženiti sa po četiri Njemice i da će mu svaka roditi od petero do desetoro djece, da će svi biti muslimani i da će sve djevojčice nositi burke, da to više nije Njemačka nego Allahova zemlja, svi su se uvjerili da je u temelju „migracije“ nasilje, uništenje normalne Europe i stvaranje od nje „novog svjetskog poretka“. To su neki najavljivali i ranije, ali su ih „normalni ljudi“ izsmijavali tvrdeći da su budale koje vjeruju u „teoriju zavjere“.

Posljednja osoba koja se i danas pravi da ništa ne razumije je njemačka kancelarka Angela Merkel. Naravno da ona jako dobro zna u kakvu je nevolju uvalila prije svega Njemačku, a onda i cijelu Europu, ali zbog nekog razloga ona se pravi da „nije odavde“. Što je ona i kome obećala i tko je njoj što obećao izići će u javnost ubrzo. Ima nagađanja da je zapravo najmoćnija žena Europe glavna kandidatkinja za novu glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda i da zbog toga čini takvo zlo svojoj zemlji. No to je za sada nemoguće provjeriti.

Ova „herzlich willkommen“ politika njemačke šefice donijela je mnogim državama goleme probleme, jer horde „migranata“ su kao nož kroz maslac prolazile sve šengenske i nešengenske granice rušeći pred sobom svaki zakon i sve običaje. Tijekom prošle godine Njemačka, Švedska, Austrija i još neke zemlje dobrano su se napunile i shvatile da im prijeti potpuni slom ako tu rulju i dalje budu nekontrolirano puštali u svoj prostor. Neke su zemlje počele polako zatvarati vrata žicom, ogradama, brojnim policajcima, pa i vojskom. Ali, dok oni zatvaraju i „pregrađuju“ srednji tok, s izvora i dalje teče bujica ljudi i sada se svi pitaju kako dalje.

SREĆA JE ŠTO NAS „MIGRANTI“ NE DOŽIVLJAVAJU

Hrvatska je u cijelom tom kaosu od početka bila u centru zanimanja svih strana, ali isključivo zbog našeg strateškog položaja na kojemu se križaju svi interesi i svi putevi. „Migranti“ nas nisu uopće doživljavali. Bili su presretni kada smo se uspjeli organizirati i prevesti ih na koliko-toliko udoban način preko našeg teritorija do susjedne Slovenije.

Gotovo nitko nije želio ostati u Hrvatskoj. Njihovim šefovima nije bio cilj da islamiziraju Hrvatsku, a i sami migranti su očito znali kakve su kod nas prilike i da smo i bez njih „u banani“. Tako je ispalo da je katkada dobro biti u krizi i problemima, jer onda nitko ne želi živjeti u takvoj državi. To nas je spasilo od golemog pritiska azilanata koji bi nam prije ili kasnije priredili velike muke.

UMJESTO ZATVARANJA TURSKIH GRANICA –

PRELIJEVANJE IZ ŠUPLJEG U PRAZNO

Na kraju su se veliki šefovi dosjetili i otkrili „toplu vodu“. Heureka, otkrili smo, izvor problema je u Turskoj, kako se prije nismo sjetili! I sada svi obilaze oko Turske kao oko lijepe mlade koju bi svatko htio za ženu, pa joj nudi brda i doline. A lukavi Turci po lijepoj staroj tradiciji iz toga kaosa nastalog iz perverznih bogataških glava izvlače sve veće i veće svote.

Na poslijetku bi trebali sklopiti neki sporazum o „prelijevanju iz šupljeg u prazno“. Konkretno, Sirijce bi se najprije vraćalo iz Grčke u Tursku, a onda bi ih se u jednakom broju prebacivalo u Europsku uniju i uz to još plaćalo goleme novce Turskoj. A već sutra će u Tursku dolaziti novi i novi „migranti“ za koje će onda Turci vjerojatno dobivati još više novca. Uzgred, Turcima se za put u Europsku uniju ukidaju vize.

U svim tim akrobacijama teško je naći neku pamet. Turska je članica NATO saveza. NATO ima brodove, avione, kamione, džipove, samohodke, radare, a naravno u konačnici i – žicu. Što NATO zatvori i kontrolira svojom tehnologijom, to nitko ne može silom otvoriti. S Turskom se može dogovoriti zatvaranje granice sa Sirijom, a možda i s Irakom i – nema više „migranata“. Bila bi to rijetka prigoda da NATO napokon radi ono za što i postoji – štiti granice i sigurnost država koje su pod njegovim „kišobranom“.

No čini se da za ta takvo rješenje nitko ne mari unatoč tome što je jednostavno i jeftino. Ništa novoga ne treba niti kupiti niti graditi, niti ikoga transportirati po načelu naprijed-natrag. Umjesto toga se natječu tko će više ponuditi Turskoj.

Na kraju se nazire zatvaranje tzv. „Balkanske rute“ na kojoj je i Hrvatska i to kroz cijelu Panoniju od srbijanske do slovenske granice. Možda bi to bio razlog za odahnuti. Međutim i to bi nam moglo prisjesti kada dobijemo svoju kvotu za zbrinjavanje „migranata“.

SURADNJA BALTIK – JADRAN BILA BI SPAS

Od početka te umjetno izazvane „migrantske krize“ mi smo mnogo toga propustili. Bivša vlada se je stalno svađala sa svim susjedima iz „Balkanske rute“ (Srbija, Mađarska i Slovenija) nastojeći migrante „servirati“ sjevernim i zapadnim susjedima po principu „al sam ga zaj...“. To, međutim, ne donosi dobar plod, jer susjedi su uglavnom svoj problem riješili tako što su ili potpuno odbili primati „migrante“, ili su neke dijelove granice ogradili žilet-žicom i propuštaju ljude „na kapaljke“, spremni odmah potpuno zatvoriti granice čim to učini „onaj ispred“, u ovom slučaju Austrija.

Države koje bi trebale biti naši prirodni saveznici već su se zatvorile poput školjki i ne žele čuti ni o kakvim „migrantima“. Slovačka se je već odavno izjasnila da će primati „migrante“, ali isključivo kršćane. Ali, kršćana među njima – nema. Ni Poljska nije baš raspoložena primiti puno njih.

U takvoj situaciji kada svi naši bliži ili nešto dalji susjedi čine u načelu isto ili slično, prirodan korak bi bio razgovarati s njima i stvoriti neku vrstu baltičko-alpsko-jadranske „antimigrantske“ udruge. Ne treba se bojati floskula i etiketa „vi ste rasisti i ksenofobi“. Ne boje se ni spomenute države. Nisu ni oni ksenofobi (protivnici stranaca), niti su neosjetljivi za patnje izbjeglica. Izbjeglicama se mora pomoći i tu nema razlike u mišljenjima. Ali masovno primanje militantnih i uvježbanih muškaraca koji će odmah po dolasku proglasiti svoj „kalifat“ je potpuna ludost protiv koje se treba boriti zajedno.

Kada se spomene ta suradnja Baltik – Jadran samo od sebe nam navire sjećanje na inauguracijski govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je tom prigodom rekla slobodno prepričano sljedeće: „Hrvatska nije Balkan niti region. Hrvatska je neovisna država i članica Europske unije. Njezina regija kojoj prirodno i kulturno pripada je od Baltika do Jadrana“.

Da su barem obje vlade poslušale predsjednicu. Ona je to rekla prije tzv. „migrantske krize“. Za tu krizu tada nitko nije znao. Možda je predsjednica nešto načula, jer njezini izvori su dublji nego što ih ima narod. U svakom slučaju na vrijeme je odredila smjer.

Na žalost nitko ju nije poslušao. Bivši premijer Zoran Milanović u svojoj balkanskoj primitivnoj maniri s njome nije htio ni razgovarati. Vjerojatno i nju, kao i ranije Ružu Tomašić, smatra čistim zlom gorim od elementarne nepogode. Ali ipak, za predsjednicu to zbog institucije „ne smi' kazat“.

Sadašnji premijer Tihomir Orešković je sasvim drukčiji. Čovjek izvježban na kulturnom zapadu u vještini obhođenja i pregovaranja lijepo i normalno razgovara s predsjednicom. Ali u praksi na svoj prvi službeni put kao premijer otputovao je u mondeni austrijski „glamour“ centar Kitzbühel, gdje su mu trećerazredni bankari poručili, naravno „u rukavicama“, neka se ne druži previše s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i poljskim predsjednikom Jaroslawom Kaczynskim. Koliko je do sada vidljivo, on poslušno slijedi taj „savjet“ i tako Hrvatska propušta šanse.

Zašto Orban i Kaczynski toliko smetaju briselcima? Njih dvojica otkačili su se s „europskog lanca“ i ne žele trpjeti diktaturu bankara, niti da im netko protiv njihove volje „uvozi“ beskrajan broj „migranata“. Obojica su osnovala nove stranke nezagađene oportunizmom – Orban Fidesz, a Kaczynski Prawo i Sprawiedliwośċ (Pravo i pravda). Obojica su smijenila guvernera narodne banke i direktora nacionalne televizije. Obojica vode samostalnu monetarnu i financijsku politiku. Rezultat: Poljska i Mađarska su se ekonomski oporavile.

Pridruživanje Poljskoj i Mađarskoj bio bi za Hrvatsku spasonosni lijek, osobito ako znamo da sličnim putem barem u načelu žele ići Češka i Slovačka, pa i Slovenija, ali ovoj posljednjoj kao i nama smeta što tamo do sada nije provedena lustracija.

Na poslijetku Hrvatska ima zlatnu priliku koju već 25 godina nije iskoristila, a to je brojna i moćna dijaspora koja većini političara ne odgovara, jer kad bi se oni afirmirali i vratili u stari kraj, njih (političare) više hrvatski narod ne bi trebao. Ali dijaspora je toliko važna Hrvatskoj da zaslužuje ne samo posebnu temu, nego i posebno ministarstvo. A upravo to ministarstvo i današnja vlast, kao i sve dosasdašnje – preskače.

Share
 
Povezani tekstovi :

» Hrvatska i svijet - 126

KAKO „RAZBAŠTINITI“ HRVATE? Mnogi u našem okružju, pa i u „velikom svijetu“, ne mogu Hrvatskoj oprostiti što uopće postoji, još više što se je već preko četvrtine stoljeća održala i nije propala, a posebno što je među...

» Hrvatska i svijet - 124

KAD SE RUŠE MITOVI, BIJESNE ONI KOJI SU IH STVARALI   Udarna novost bez konkurencije u svjetskim razmjerima na kraju prošle i početkom ove godine bila je povijesna pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. Trump je...

» Hrvatska i svijet - 123

„KOMŠIJE“ URLIČU – MIRIŠU IM „USTAŠKE PARE“ Kada je osvanula nova 2016. godina, imali smo tako čudnu situaciju kakva nikada ranije nije bila zabilježena u Hrvatskoj. Gotovo dva mjeseca nakon izbora još nismo imali vladu, nego samo...

» Hrvatska i svijet - 122

POKUŠAVAJU NAS PONOVO GURNUTI NA DNO Kada je država u totalnoj „banani“, a ljudi u potpunoj bijedi i depresiji, svjetski zli „vladari“ zadovoljno „trljaju ruke“. Njima to znači da će s vremena na vrijeme idiotska vlada biti...

» Hrvatska i svijet - 121

AKO „ZAKUHA“ BOSNA I HRVATSKA ĆE SE TRESTIKako vrijeme brže prolazi, „velike sile“, ali i one manje, osobito naši prvi „komšije“ na istoku, pokazuju sve veći interes za Hrvatsku. Naravno, to je negativan interes, vođen samo željom...

» Hrvatska i svijet - 120

SRPANJSKI „DERNECI“ PUNI MITOVASrpanj je tradicionalno mjesec različitih partizanskih i velikosrpskih „derneka“ koji se događaju uglavnom u junačkoj hrvatskoj regiji koja se zove Lika. Po njihovom ponašanju neupućeni promatrač bi mogao...

» Hrvatska i svijet - 119

SA SVIH STRANA NAVALJUJU NA HRVATSKU Doista se čini da su se svi demoni ustremili na našu domovinu. Tek smo malo zaboravili ružne epizode koje su nam priredili „mudraci“ iz međunarodnih nogometnih foruma „bičujući“ svakoga tko je...

» Hrvatska i svijet - 118

JESMO LI U MIGRANTSKOJ MIŠOLOVKI? Oduvijek je Hrvatska bila na povijesnim križanjima najmoćnijih svjetskih supersila. Preko nas se one međusobno natječu, a svakoj od njih bi bilo najdraže kada nas Hrvata uopće ne bi bilo. U tom slučaju bi se...

» Hrvatska i svijet - 117

VLADA JOŠ VOZI "U PRVOJ"Zima i proljeće ponašaju se u našoj državi približno kao vlast i oporba. Vladaju zajedno miješajući se jedan drugom u posao. Kao što u doba kasne zime proljeće ponekad zavlada, a onda noću opet zima malo stisne,...

» Hrvatska i svijet - 116

DRŽAVA U KOLAPSU, IZBORI "NEODLUČENO", A "MIGRANTI" PRED VRATIMAGodina koja nas uskoro napušta biti će zapamćena po tome što smo nezaustavljivo propadali uzalud se nadajući boljem u neprestanom iščekivanju da će se nešto dogoditi. Tako bi...

Komentari  

 
#1 Marquis 2017-09-09 19:36
It's impressive tһat you are gettіng ideas fгom thius paagraph
аs well as from our discussion maɗe att tthis time.


Αlso [obrisano] mу webpage; fifa 18
coins: [obrisano][obri sano][obrisano] .ferrocables.com/?option=com_k2&view=itemlist&task=user&id=14917
Citat
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba