Caro diario - 125 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
11. travnja 2017.

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu objavljeni u netom navedenom broju „CAJTuNGa“, već u broju koji ih slijedi. Dakle),

METAJEZIK NEOKAPITLIZMA I SEKULARNOG FUNDAMENTALIZMA (nastavak)

Ova tri filma slične tematike, a različita po dijegetičkim elementima i kvaliteti, zorno pokazuju kako je svijet tajkunskih moćnika sasvim apartan u odnosu na „ostatak svijeta“, a posebno ukazuju na apartnost spomenutog metajezika u odnosu na preostale vidove jezične komunikacije. Posebno je antipatičan glavni lik u mini-seriji, navodno inspiriran stvarnim likom – posebno taj lik pokazuje kako  sve dublji jaz između bogatih i siromašnih ima za posljedicu sve uočljiviju moralnu atrofiju onih koje je Marx nazvao „eksproprijatorima“.

idanjem njegove nedodirljivosti. Ako, recimo, kažemo da se bratovština današnjih tajkuna igra monopola (u prenesenom smislu dječje igre) s nama ostalima, s tim da je nama  dodijeljena uloga pasivnih sudionika koje nitko za ništa ne pita, onda to nije nerazumijevanje tehnomenadžerskog jezika nego njegovo preoblikovanje na jednoj drukčijoj značenjskoj razini – ali, prije svega, na osporavanju njegove elitističke posvećenosti. Kao i kod totalitarnih sustava, zasnovanih na neupitnoj pokornosti podanika, i ova vrsta ideološke hegemonije počinje pucati tek onda kad se napadne nedodirljivost njegova metajezika.

Jezik globalne ekonomije posvećeni je jezik – za njegove je ekstatične sljedbenike on svojevrsna mantra! Struktura koja se njime artikulira ima strogo određena pravila, a osporavanje tih pravila gurui ovako uređenog svijeta prokazuju kao neznanje ili zaostajanje za vremenom. Pozitivne konotacije pridaju se samo onim odnosima koji su prošli test na Prokrustovoj postelji tržišno postuliranog svjetonazora. S druge strane, fetiši na taj način ustrojenog svijeta – kao što su, primjerice, privatizacija ili „privlačenje ulagača“ – danas imaju ideološku nedodirljivost, poput nekadašnjeg slogana „Tito – Partija“. Spomenuto preoblikovanje, osporavanje, pa i priželjkivano dokidanje tog jezika, podrazumijeva eo ipso stvaranje jednog drugačijeg i normalnijeg (bez navodnika!) jezika. A to i ne mora biti nekakav poseban, već običan intelektualni jezik, kojim se može bez zazora raspravljati o sadržaju danosti iz kojih je on proizišao, a kojim će se moći dovoditi u sumnju posvećeni status toga metajezika, bez straha od možebitnog svetogrđa.

Zašto se protiv ovakvog nedvojbeno neprirodnog i nepravednog stanja ne bune intelektualci, koji – posebno u postmodernističkom ozračju posljednjih 2-3 stoljeća prošlog stoljeća (a, naravno, i danas) – nerijetko izražavaju svoje samozvano poslanje osporavanja onoga što se već dugo vremena izražava imenicom establishment. Zašto, dakle, oni koji sebe drže savješću društva, nepomirljivim protivnicima i osporavateljima netom spomenutog pojma, ne osporavaju i ono što je zapravo kotač zamašnjak establishmenta? Izgleda da je osnovni problem današnje samozvane elite u tome što se ona s autističnom(o zlouporabi pojma „autizam“ već smo ovdje pisali)fiksacijom ograničila na zlobni animozitet prema tradicionalnim moralnim vrijednostima, čime ta elita potpuno promašuje objektivno sagledavanje  totalitarnog ustroja tehno-ekonomske strukture današnje civilizacije, koja može uživati u svojoj globalnoj dominaciji samo zato jer se gotovo nitko ne usuđuje dovesti u pitanje njezinu nedodirljivost. Zabavljeni svojim infantilnim igricama, koje im s nadmoćnim prezirom omogućuju monymakers, postmodernistički intelektualci bore se zapravo protiv vjetrenjača (na sličan način na koji se današnji „dežurni“ antikomunisti uporno bore protiv nečega što se već odavno pretvorilo u „petu kolonu“ neoliberalizma i sekularnog fundamentalizma!), jer je do njihovih protesta onima kojima se obraćaju stalo koliko i do lanjskog snijega. S druge strane, najčvršći i najpogubniji bastion establishmenta, globalni trust gospodarskog kapitala, ostaje izvan domašaja njihove ionako uzaludne kritike. Doslovno se natječući u destruiranju morala i religije današnja je intelektualna elita zapanjujuće ponizna u suočavanju s etabliranom hidrom tržišta kapitala. Svoju nemoć većina intelektualaca kompenzira skupljanjem mrvica s gospodareva stola: svoje honorarčiće i tantijeme, a da i ne govorimo o tome koliko su zahvalni na osiguranom mjestu u zapadnjačkom kupleraju...“

Ovime, dakle, završavamo citat. Sada prelazimo na još intrigantniju temu–metajezik sekularnog fundamentalizma. Možda je najbolji uvod u ovako „škakljivu“ temu jedan konkretan primjer. Kad je moj otac sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća po nečijoj preporuci otišao „trbuhom za kruhom“ tražiti posao u Beogradu (na kraju ga je našao kao „financ“ u Ohridu) posebno je zapamtio činjenicu da su ga domaći ljudi koje bi upoznao gotovo bez iznimke pitali: „Koje si veroispovesti?“  U manjoj ili većoj mjeri činjenica da netko potječe iz katoličke obitelji u Dalmaciji utjecala je na njihov stav prema njemu(u Makedoniji mu to pitanje nije nitko postavljao).

Kakve veze ima, upitat će se netko, ova epizoda od pred 80-ak godina s ovim o čemu pričamo? Ima itekakve! Upit „Koje si veroispovesti?“ bio je, naravno, dio metajezika velikosrpskog kriptonacionalizma (kojem su podlijegali i podliježu čak i mnogi–kako se to na srpskom jeziku kaže – „blagorodni“ ljudi). Inače, tu sam očevu priču odavno već gotovo zaboravio, a na nju me podsjetio sve ubrzaniji stampedo sekularnog fundamentalizma, tako da više–kako netko reče–„ne možeš otvoriti ni konzervu“, a da iz nje ne iskoči iskeženi fundamentalist(kinja)sa svojim zagrcnutim trijumfalističkim tiradama. Ovo programirano ludilo najeksplicitnije se izražava retorskim pitanjem: „Što mislite o istospolnim zajednicama“, koje je zapravo neka vrst uvoda u kabalu metajezika sekularnog fundamentalizma...

(Tri točke su uvod u pomalo neočekivan završetak ovoga diskursa u ovom časopisu – zbog  opsežnosti nastavit ćemo ga u katoličkoj reviji „Marulić“, u kojoj inače objavljujem prilog od desetak stranica A4 formata.)

METROPOLE(-nekropole)

Možda mi ova odrednica ne bi pala na pamet da nisam naišao na davno sačuvani istrižak početka članka književnice i publicistkinje Maje Hrgović u „Novom listu“ od 19. studenog 2010. Evo citata: „Otimačina javnog prostora, koja se na puno perfidnih načina provodi diljem Hrvatske, u nekim je slučajevima dosegla razinu bizarnosti, dostojnu montipajtonovskih skečeva. Jedan od takvih je onaj iz Dubrovnika: kad su turisti s kruzera u nekoliko navrata u jeku sezone zakrčili Stradun i doslovno onemogućili prolaz na Pile, dubrovačka je policija, bez kompleksa i mrtva-hladna, zamolila građane da ne izlaze iz svojih stanova kako ne bi radili dodatnu gužvu i dodatno ometali turiste...“ (Ovo me podsjeća na još jedan bizaran događaj, također iz Dubrovnika. Svojevremeno je nekadašnja ministrica turizma, Dubrovkinja Pave Rušković Župan, bila doslovno zgranuta činjenicom da je gradonačelnik Andro Vlahušić, mrtav-hladan, opravdavao ponašanje jednog mladog–i nedvojbeno drogiranog–turista koji je gol kao od majke rođen šetao Stradunom.)

Iako već početni dio nadnaslova autoričina napisa („Moć novca...“) ukazuje na mnogo širi kontekst, naslov odrednice „Metropole...“ sužava kontekst na pojam zadan naslovom. Prije svega, u citiranom istrišku Maja ciljano naglašava pojam „grad“, koji je u vremenima u kojima živimo po njoj (ali i po mnogima od nas) gotovo potpuno ispražnjen od svog osnovnog značenja. Istina je da je grad, kao civilizacijski entitet posebno danas izgubio mnoge reference svog izvornog značenja. Zato čemo definiciju njegovog osnovnog značenja potražiti–kako je to u ovim„Prilozima...“već postalo uobičajeno–u ELZ. Početni odjeljak odrednice grad u ELZ ide ovako: „GRAD, veće naselje ljudi, organizirano u više ili manje povezanu zajednicu: u gradsku općinu, koju čine građani toga grada. Broj građana za pojam grada nije odlučan“ (trebalo je stajati „odlučujući“) „u historijskoj perspektivi on se penje od nekoliko stotina na nekoliko milijuna. Gradovi se javljaju rudimentarno već u gentilnom uređenju kao gušća ljudska naselja, iako grad kao tipično teritorijalna i društveno diferencirana organizacija u gentilnom uređenju nije još imao svoje pravo mjesto. Određeniju fizionomiju u pravcu razvoja prema gradu dobivaju naselja u doba kad se gentilno uređenje nalazi u fazi vojne demokracije. Gradovi u pravom smislu postoje u robovlasničkom feudalnom, buržoaskom“ (to je otprilike doba u kojem sada živimo)„ i socijalističkom društvu, ali u svakom od njih u posebnim uvjetima i sa svojim posebnim funkcijama...“

So far, so good. Međutim, prije nego što dođemo do toga zašto nam se Kalajićev sintagma „Metropole-nekropole“ ne čini odveć neprimjerenom važno je naglasiti jedan detalj koji mi je nedavno pao na pamet, a koji se savršeno uklapa u ovaj kontekst. Svi se pravom užasavamo iracionalnih islamističkih zločina, ali u zadnjih gotovo stotinu godina (otprilike od doba „prohibicije“ u Americi) ni jedna se državna struktura u Americi ili (sve više) u Europi nije osobito uzbuđivala zbog sustavne eskalacije nasilja(tu treba posebno apostrofirati zabrinjavajuće širenje maloljetničkog nasilja) i kriminala uopće. Ovo stanje dovelo je do toga da već preko pola stoljeća u SAD i Europi vladaju mafijaške i maloljetničke bande (sviđalo se to nekom ili ne, takvih mafijaških i huliganskih ekscesa najmanje je bilo u bivšim komunističkim zemljama). Već desetljećima smo svijesni činjenice da u mnogim američkim (a sve više i u europskim–gradovima) vladaju bilo gangsterske bilo sve brojnije bande maloljetnih huligana, a moralno sve nakaradnija EU-antidemokracija doslovno se  ni ne obazire na to.  Što se pak tiče terora Islamske države, ovdje je, osim islamskog fanatizma, vrlo bitan čimbenik i zapadno huliganstvo–stječe se dojam da se taj element problema namjerno potiskuje u drugi plan. Naime, mnogi islamistički teroristi doslovno su „prošli školu“ tipično zapadnjačkoga huliganstva (što je, uostalom, gangsta rap ako ne američki „izum“!), što znači da je moralno bolesna EU/SAD demokratura za ovakvo stanje jedva nešto manje kriva od samih egzekutora.

(Ovdje ću sebi dozvoliti malu digresiju i pojasniti zašto sam „u hodu“ nedavno prihvaćeni izraz „antidemokracija“ tako brzo zamijenio jednostavnojim i prikladnijim izrazom „nedemokracija“. Naime, pročitavši ponovno kratki opis pojma „anti-„ u Kalajićevoj knjizi zaključio sam da je on sasvim u pravu kad prefiksu „anti-„ pridaje isključivo negativne konotacije.

Citat – „Prefiks ‘anti-’ odaje širenje i uvećavanje determinacionih sila kojima je izložena egzistencionalna ogoljenost sekularizovanog, te zato nezaštićenog čoveka. Izgleda da je to osnaživanje pritisaka na čoveka proporcionalno usavršavanju i širenju mreža sistema masovnih komunikacija“ (Internet, blogovi) „i manipulacija... U svetu isključivosti negacija nije moguć napredak ili vitalnost, usled fiks-ideje da se od opovrgnutih sadržaja ništa ne sme sačuvati... Da je ta fiks-ideja ili dogma apsolutne negacije inspirisala sva dela i činove ljudske delotvornosti, istorija bi bila jedna užasna praznina, jer bi svi tragovi čoveka bili uništeni...“ – završen citat

„MONTi  MONTA  sulla  MONTAGNA“ (nastavak)

Vratimo se Negrijevim odgovorima. Citati – „To su skupovi na kojima se priopćuje ono o čemu se već raspravljalo u svetim sobama moći... To je neka vrsta velikog senata svjetskog kapitalizma, koji se okuplja oko specifičnih tema... uz mnogo praktičnog i konkretnog djelovanja, u atmosferi koja im je vrlo povoljna... „ (Sjetimo se one druge slike!) „Kapital se tu ne predstavlja samo kao financiranje ili politička nadgradnja, nego i kao stil života. Temeljna potreba kapitala je da izrazi svoju moć, ne samo kao oblik po sebi, nego i za sebe... Odnosi kapitala (...) ostvaruju se u obliku dogovora i ugovora“ (Davos... i neke druge trendovske lokacije – A.G.)“ ili u obliku rata“ (Bush – suludi napad na Irak: A.G.) „Kulturu kapitalizma strukturalno oblikuje pretjeran individualizam skupina i pojedinaca koji se organiziraju na razne načine, pa stoga imaju sposobnost promicanja nadmoćnih... Davos je susret totaliteta mentalnih uzusa i mehanizama koji, iako se prilagođavaju postmodernom stilu, zadržavaju pretpostavku da izražavaju silu...“ – završetak citata (Sapienti sat!)

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

» Caro diario - 116

"JUGOPLASTIKA" (ne samo košarka)Stjecajem okolnosti, prilog o košarkaškom klubu iz Splita koji je pod imenom "Jugoplastika" 80-ih godina bio jedna od najboljih momčadi u Europi (a danas, pod imenom "Split" – što joj je bilo izvorno ime –...

» Ima li Srbija problem sa samom sobom?

Naknadna odluka hrvatske vlade da zatvori granicu za izbjeglice kod Bajakova, kao i očekivana "gedžovanska" reakcija Vučićeve vlade na tu odluku, podgrijala je temu o kojoj već dugo namjeravam pisati, a koja je zadana naslovom ovoga priloga....

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba