Reakcija na haašku presudu PDF Ispis E-mail
Autor Prof. Ante Gradischa   
25. travnja 2011.

KADIJA TE SUDI, KADIJA TE TUŽI
(ili hrvatsko plaćanje Gotovinom)

Osuda generalâ Gotovine i Markača potresla je Hrvatsku: mnogi su – a posebno žene, uključujući i moju suprugu, zaplakali! Naravno da je svakom drago da je barem Čermak oslobođen, ali – nije li oslobađanje jedinoga generala koji nije sudjelovao u sastanku na Brijunima cinično priznanje suda da se i nije sudilo određenim generalima, već hrvatskoj državi. Iako je datum presude bio već odavno potvrđen, Vlada je, u svom ropskom puzanju prema EU, bila toliko zauzeta mantrama tipa „zatvaranje 23. poglavlja“ i „lipanj“, da nije ni primijetila kako se približava događaj nakon kojeg u Hrvatskoj, u ozračju „olako obećane brzine“ nerealnih očekivanja, više ništa neće biti isto kao prije.

Umjesto barem suvislih političkih procjena, političari su se razbacivali optimističnim prognozama bez pokrića– jedino je Berislav Rončević, naglašavajući s pravom „politički karakter“ suda, na neki način hrabro zaključio: „Bojim se da će presuda biti loša za naše generale... Haški sud ima definitivno politički karakter, presuda će ići za balansom krivnje na ovim prostorima i samo zbog toga, a ne zbog objektivne krivice, mogli bi zaglaviti Gotovina, Markač i Čermak.“Otrežnjenje je bez dvojbe bilo bolno i za Vladu, jer je Kosorka djevojka na dan svehrvatskog poniženja prvi put nakon dugog vremena iskoračila iz odavno zadanog okvira „grupnog portreta s damom“*, tj. pojavila se, na rekordno kratkoj konferenciji za tisak bez pozadinskog dekora svoje dvorske kamarile, prepoznatljive po presijavanju Bačićeve ćele.

S druge strane, predsjednik Ivo Josipović je svojim prekjučerašnjim „otkrivanjem tople vode“ kako „svijet neće propasti“ bez obzira na ishod presude (svijet ovoga 16. travnja doista nije propao, najviše zato jer je u mnogim bitnim segmentima, posebno onima moralnima, propao davno prije!) potvrdio svoju nezainteresiranost za hrvatske optuženike u Haagu, stavljajući i dalje, poput naivnoga kartaša, sav svoj politički ulog na loše odigranu kartu regionalnog pomirenja, pri čemu i službeno potvrđena odluka Tadićeve vlade da uruči medalje onima koji su napadali Hrvatsku nije mogla pokolebati taj naivni optimizam.

Pa iako Vlada, poput autista nesposobnog da shvati zorne pokazatelje koji mu ne idu u prilog, sve podređuje varljivoj nadi skorog ulaska u EU, ona ipak racionalno razmišlja u onom segmentu koji se tiče njezine vlastite kože, što potvrđuje i pojačana politička živahnost Ivića i Đakića u vikendu koji je, po svojim pogubnim posljedicama, sličan onim „vikend-udarima“ Miloševićevog posilnog Bore Jovića u mjesecima prije raspada Jugoslavije i napada JNA na Hrvatsku, a koji su (uz diskretnu najavu mogućeg vraćanja onih 10% od braniteljskih mirovina, koje su im HDZ-ovi birokrati oduzeli zbog navodne „privilegiranosti“ da bi lakše pokrpali kao vrša šupljikavi državni proračun) dobili zadatak da amortiziraju gnjev poniženih ratnika i da ih vrate u okrilje „najdraže nam stranke“.

„Dan D“ su, naravno, obilježile i mnogobrojne TV-emisije na temu haške presude, pa su Žarko Puhovski u specijalnoj emisiji „Presuda generalima“ i Velimir Visković u „Petom danu“ zadržali svoj prepoznatljivi stav o ekvidistanci u procjeni krivnje agresora i žrtve, što bi valjda trebalo potvrditi onu ciničnu definiciju Samuela Johnsona, engleskog mislioca iz 18. stoljeća, po kojoj je „patriotizam posljednje utočište idiota“. (Uzgred, upravo dok ovo kucam u nedjelju navečer „dan poslije“, na TV-vijestima se moglo vidjeti kako je polupismeni splitski podeštat Kerum nagrdio prosvjedni skup u Splitu: čak je, sačuvaj Bože, i zapjevao, čime je dokazao–tko se tome može čuditi?! – da mu je sluh na podjednako katastrofalno niskoj razini kao i inteligencija.)

Inače, HDZ-ov pokušaj da se umili biračima i da ih, ozarene i presretne, povede u svijetlu budućnost pod majčinskim okriljem EU, ovaj put će biti teže nego ikad. Osnovno je pitanje–što sada? Naravno da je zahtjev Hrvatske da se ukine ovakva sramotna presuda ultimativni prioritet, ali on podrazumijeva neke zakonitosti bez kojih takav zahtjev nije potpun. Nesporno je da sudac koji slovkajući čita optužnicu i isključivo na temelju nje, ne obazirući se na argumentirane zaključke obrane, donosi presudu od 0 do 24 godine zatvora, ne zaslužuje da bude ni općinski ćato u Mrduši Donjoj–ali, on je samo dio globalnog problema. A globalni program je taj što „novi svjetski poredak“, koji danas drma i ovim dijelom svijeta, funkcionira na paradigmi Varšavskog pakta i Brežnjevljevoj „teoriji ograničenog suvereniteta“ (čak i više – Ceaucescu je 1968. odbio poslati rumunjske postrojbe u združeni napad na tadašnji ČSSR, dok se danas ni jedna zemlja EU ne usuđuje odbiti slati svoje vojnike u Afganistan ili drugdje!).

Sud je osnovala UN, nekad ugledna mirotvorna organizacija, koja je danas postala igračka u rukama SAD i NATO-pakta, militantne udruge koja je „izumila“ AlQuaidu, jer mora, nakon raspada SSSR-a, uvijek imati  dežurnog neprijatelja i „terorista“ da bi opravdala svoje postojanje. EU je ( a Sud je njezin integralni dio) tek istureni šalter krupnog kapitala, koji postoji samo zato da pruži politički i pravni legitimitet socijalnoj nejednakosti koja u ovakvim razmjerima nije zabilježena od propasti Rimskoga carstva, egipatskih faraona i pada dinastije Ming.

Ovo nije otklon od osnovne teme, već jednostavno njezino stavljanje u širi kontekst. Ušla ili ne ušla u EU, Hrvatska mora pokazati Europi da je ona jedina europska država koja je nakon Drugog svjetskog rata bila žrtva agresije, ne sudionik „međunarodnos sukoba“, kako to nekompetentni Orie želi dokazati, dajući time legitimitet bivšoj „SAO krajini“. Sve hrvatske vlade su krive zato jer nisu ultimativno zahtijevale da se politički i pravno odbaci formulacija „udruženog zločinačkog pothvata“, a ne pristajati da se „Oluja“ proglasi većim ratnim zločinom od napada na Vukovar i Srebrnicu. Sramotno je–vratimo se podnaslovu–da svoj ulazak u politički i moralno dvojbenu EU Hrvatska besramno plaća Gotovinom („locirati, identificirati, uhititi, transferirati“!), umjesto da iskaže nacionalni ponos, na koji svaki narod ima i pravo i dužnost!!

 

 


*„Grupni portret s damom“ je roman njemačkog nobelovca Heinricha Böll s kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, po kojemu je Aleksandar Petrović („Sakupljači perja“) krajem 70-ih napravio u Njemačkoj istoimeni film.

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.M  (nastavak).M O S T  (ali ne onaj na rijeci Kwai)Pomalo neozbiljna prispodoba u zagradama možda bi mogla čitatelje u startu navesti na krivi trag – naime, da ovaj napis ironizira ili čak...

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba