Reakcija na smrt Đure Brodarca PDF Ispis E-mail
Autor Prof. Ante Gradiška   
14. kolovoza 2011.

DAN KAD JE I HRVATSKA UMRLA OD STIDA!

Mnogima se možda ovakav uvod neće svidjeti – ali, moguće je da je Đuro Brodarac barem djelomično odgovoran za ratne zločine koji mu se pripisuju. Ono "moguće je", naravno znači da možda i nije kriv. Ali, ako i jest donekle kriv, hrvatska država jednostavno nije smjela dozvoliti da čovjek za koga je u ovom trenutku sigurno samo to da je svoju zemlju branio od agresora umre na ovakav način. Okolnosti koje su dovele do iznenadne smrti generala Brodarca neprihvatljive su iz dva osnovna razloga.

Činjenica da je tzv. "postdemokracija" u kojoj svi živimo tek loše prikrivena inačica neototalitarizma lako je dokaziva time što se o prvom razlogu malo tko usuđuje i razmišljati, a kamoli ga osporavati. Stanovitim konsenzusom prihvaćeni stav da se američki zločini nad civilima u Iraku i Afganistanu (koje je američka vojska navodno došla braniti) ne smiju procesuirati najviše podsjeća na nametnutu šutnju o Staljinovim zločinima, sve do onog poznatog Hruščovljevog referata. Krivnja za to leži prije svega na UN, pa je red postaviti i pitanje koje možda NITKO do sada nije postavio: ne bi li, naime, UN morale slijediti primjer svoje prethodnice, Lige naroda, koja se, vidjevši da ne može spriječiti da SSSR napadne Finsku, jednostavno rasformirala i prestala postojati (pri tom bi UN mogle troškove za održavanje svoje skupe i sasvim neučinkovite administracije preusmjeriti u humane ciljeve!).

Da se vratimo "slučaju Brodarac": sve dok odgovorni za patnje ljudi u Iraku (Bush Jr, ministar Rumsfeld i drugi) ne budu izvedeni pred lice pravde, haški sud nema svoj "raison d’être" (razlog postojanja) – ionako ga najveći zločinci u ratu na prostoru bivše Jugoslavije bezočno ismijavaju. Nedugo nakon što su, naime, gotovo svi u Hrvatskoj bili zgroženi drakonskom kaznom generalu Gotovini, notorni Šešelj je izvodio svoj besramni show, danas to radi Ratko Mladić, jučer krvnik Bosne Radovan Karadžić, a prekjučer "Sloba" Milošević. Što se tiče nekažnjivosti američke imperijalističke politike, nedavno sam u "Zadarskom listu" rekao da zadnjih 20-ak godina svijetom vlada samo jedna bahata velesila, pa da stoga situacija ne bi bila bitno različita ni da je Hitler uspjeo ostvariti "Četvrti Reich", te da je taj imperij i do danas ostao na vlasti.

Ako netom spomenutu situaciju danas nitko, nažalost, nije u stanju promijeniti, ovo što slijedi vrlo je lako promijeniti – štoviše, ova sramota vapije za promjenom. Nepodnošljiva je, naime, ne samo "lakoća", već i spremnost i brzina kojom hrvatska vlast isporučuje svoje borce već na prvi gospodarev mig. Vjerojatno ni namjesnici u doba kad su Turci vladali ovim krajevima, veziri i age, nisu tako žustro skakali "na noge lagane" čim bi iz Carigrada stigao "ferman" o nečijem uhićenju. S istom lakoćom s kojom su rasprodavali banke (za sitne pare – kao nitko drugi!), uništavali brodogradilišta (ispred TV-dnevnika u kojem je objavljena vijest o Brodarčevoj smrti išao je onaj kretenski propagandni spot o točenju rakije i EU, a nakon izvješća o Brodarcu prilog koji ispunjavaju očajna lica i riječi otpuštenih splitskih radnika – eto to je, uz iritantno slinavo puzanje prema EU, slika Hrvatske danas!) i "ispod žita" nacionalizirali poljoprivredna zemljišta da bi na njima mogli uživati bogati golferi, isporučuju se i branitelji nezajažljivom gospodaru, koji se već odavno navikao na komotnu poziciju da u Hrvatskoj neće naići ni na kakav otpor.

A zar nije sve moglo biti drugačije? Zar ne bi bio minimum humanosti da se čovjeku koji ima problema sa šećerom i visoki tlak, te koji pije 12 tableta dnevno, omogući njéga u stacionaru, bolnici ili u kućnom pritvoru? Da, što fali kućnom pritvoru – dobro reče netko da slavna Ceca nosi, zbog nekih financijskih malverzacija, specijalnu ozvučenu ogrlicu oko nožnoga zgloba, s kojom održava koncerte i odlazi na mondena mjesta? Ali ne – odmah se šalju specijalci (oni su, naravno, najmanje krivi) u rano jutro u obiteljsku vikendicu u Turnju (kod Biograda na Moru), uznemiruje se obitelj, djeca. I priča završava čovjekovom smrću nedugo nakon izlaska iz ćelije s temperaturom preko 40 stupnjeva!

Zašto branitelji ne pruže jači otpor ovoj nacionalnoj sramoti? Osnovni je razlog vjerojatno u tome što većina njih pokušava preživjeti od danas do sutra (znate li da je većina branitelja bacila svoje uniforme – važno je da moraš reći "odora", pa onda možeš i crknuti! – razočarana načinom na koji se prema njima odnosi država za koju su se borili?) – nisu oni tajkuni ili njihovi sluge političari pa da nemaju materijalnih problema! Osim toga, današnja garnitura HDZ-a je prva koja je uspjela podijeliti branitelje i na neki način ih okrenuti jedne protiv drugih. Iako jeftini trik s braniteljima kao ustavnom kategorijom nije (za sada?!) prošao (Vladi je, kako izgleda, sve lakše nego braniteljima vratiti onih 20% od "privilegiranih" mirovina koje im je uzela prošlog ljeta), na djelu je politikantska manipulacija na način da je HDZ-ov SUBNOR pod budnom kontrolom Ivića i Đakića onaj partijski podoban dio braniteljskog korpusa. U toj lukavoj slagalici egzistencijalne teškoće branitelja ("Bili smo ratnici, sada smo patnici" – čest je slogan na prosvjedima otpuštenih radnika).

Vladi su bez sumnje "zadnja rupa na svirali". A kad se netko, poput neukrotivog Dinka Burića iz HSSB-a (koji je izrekao možda najumniju rečenicu o braniteljima – "Nisu branitelji samo braniteljske udruge!": posebno one kojima je jedina uloga da budu Socijalistički savez HDZ-a), usudi suprotstaviti takvim prozirnim igricama, krene nešto što bi možda najbolje bilo izraziti sintagmom "saborski šeksizam". Svojevremeno je, dok Miloševićeva "antibirokratska revolucija" još nije prerasla u agresiju na nesrpske narode u bivšoj Jugoslaviji, novinar tada iznenađujuće nezavisnog tjednika "Vreme", Slobodan Cerović, napisao kako srpska Skupština sliči, otkako je u nju ušao Vojislav Šešelj, na podrumsku prostoriju u kojoj je pukla "kanalizacijska cev" i njezin se sadržaj prosuo po podu. Otprilike isto se može reći i za sjednice Hrvatskog sabora kad ih vodi Vladimir Šeks, a posebno kada, uz polupijano zamuckivanje, zove stražu da ovog ili onog člana Glavaševe stranke izbaci iz dvorane.

Ali, Šeks je doista nešto na što je suvišno riječi ili vrijeme.

Brodarčeva smrt nas je inače podsjetila na to kako je i drakonska kazna Gotovini, nakon početnog općeg šoka, zaboravljena za 2-3 dana – tako je i sa svim ostalim događajima, osim onih koji za EU, jedan od bastiona sekularnog fundamentalizma, imaju poseban prioritet, ne dozvoljava da ih tako brzo zaboraviš (događaji oko Gay Pride u Splitu – ali, to je tema za neki drugi napis). U jednom iznimno zanimljivom napisu poznati filozof Peter Sloterdijk objašnjava kako današnja "postdemokracija" (koja postupno ukida osnovne postulate istinske demokracije) lukavo eutanazira spremnost običnoga građanina na građansku neposlušnost i otpor, zasipajući ga obiljem agresivnih informacija, vezanih prije svega uz seksualnost i konzumerističke sadržaje. Tipičnoga građanina, kojeg mnogi autori označuju francuskim izrazom "homme moyen sensuel", Sloterdijk ironično naziva "svežnjem libida", u koji nametljivi mediji utiskuju u pravilu samo one sadržaje koji ne mogu biti opasni za interese onih koji zapravo vladaju svijetom. Sadržaji koji kod humanistički i politički osvještenoga građanina izazivaju nelagodu koja može prijeći u otpor (u našem primjeru to je smrt generala Brodarca) potiskuju se na marginu mišljenja i zbivanja, pa samim tim i nestaju za 2-3 dana.

Stjecaj okolnosti je htio da Brodarčeva smrt dovede do moralne katarze jedne od najkontraverznijih ličnosti u HDZ-u, veterana stranke Andrije Hebranga. Godinama pristajući – valjda iz samo njemu poznatih razloga – da bude iritantno monotoni glasnogovornik svojih dosta mlađih karijerističkih čelnika kao što su Šeks, Sanader i Kosorica, te da se u svom političkom diskursu, svedenom na uglavnom nemušto opanjkavanje suparničke stranke, spusti na doista minornu ideološku i intelektualnu razinu partijskih mediokriteta kakvi su Frano Matošić, Krunoslav Markovinović i Boris Kunst, izigravajući stranačkog stand up komičara (i to u najdoslovnijem smislu, jer je, sa žovijalnošću zadivljujućom za njegove godine, spremno ustajao da ospori svaku kritiku oporbe – iako se taj zadatak mogao prepustiti, recimo, ionako sve aktivnijoj plavokosoj čelnici HDZ-ove zagrebačke omladinske organizacije), izgleda da je politički i ljudski šokantna Brodarčeva iznenadna smrt proizvela u njemu izvjesnu moralnu katarzu. Vjerojatno je Hebrang Jr. najveće ljudsko poniženje zadnjih godina doživjeo kad je njegov mlađi brat Branko u odjavnoj špici tv-dokumentarca o podmuklom i gnjusnom ubojstvu njihovog oca naveo kako je Andrija Hebrang mlađi (dakle, zaobilazeći činjenicu da su braća) odbio sudjelovati u filmu zbog svoje političke karijere. Tek je sada, dakle, AH Jr. smogao snage napisati u knjizi žalosti da Brodarčeva prerana smrt "dokazuje da Hrvatska ide u lošem smjeru" (naravno da je na to planuo Šeks "dok si rekao keks" – ali časnom čovjeku to može samo biti kompliment!). Hebrang se u međuvremenu očito suočio s bolnom istinom da su i njegov otac i Brodarac umrli zato jer su ih izdali oni u koje su najviše vjerovali!

Na samom kraju dozvolit ćem sebi da citiramo dijelove vlastitog napisa u kolumni u "Zadarskom listu", objavljenom nekoliko dana nakon uhićenja generala Gotovine. Članak inače započinje ovako: "Jeste li primijetili kako je danas, nepunih deset godina nakon završetka Domovinskog rata, sve isto kao i dok smo živjeli u bivšoj Jugoslaviji?! Naravno, ima i nekih razlika – dok su tada veterani pobjedničke vojske mirno dočekivali starost, ovjenčani slavom i privilegijama koje su i oni i većina drugih smatrali samorazumljivima, danas se borci za oslobođenje masovno ubijaju jer nemaju od čega živjeti (...) Dok se tada hodočastilo ‘putevima revolucije’ i dok su se održavali prigodni ‘susreti boraca i omladine’, koliko jučer mediji su gotovo potpuno ignorirali obljetnicu akcije ‘Maslenica’..." (To je onaj sindrom o kojem govori Sloterdijk – ono što ne zanima gospodare svijeta potiskuje se iz svijesti!)

"Ono što je u najvećoj mjeri ostalo isto kao nekad jest to da se u Hrvatskoj danas – možda manje nego ikad prije – ne odlučuje u njoj samoj...Dakle, dok je nekad iz Beograda dolazio ‘befel’ za uhićenje Gotovca, Budiše i ostalih političkih nepodobnika, danas to isto dolazi iz Haaga za Gotovinu – i opet u vidu bespogovornog ultimatuma!" (Ili – prevedeno na "šeksualni" politički idiom – "locirati, identificirati, uhititi, transferirati!")

I na samom kraju – tamo i ovdje: "Čudno je to kako se kroz godine i stoljeća gospodari mijenjaju, a njihovi sluge uvijek ostaju ono što su bili, samo sluge! Prokletstvo s kojim je suočena sadašnja vlast u Hrvatskoj je da nije važno pred kim gmižeš i zbog kakvih navodno viših ciljeva (...) gmižeš – gmizanje je uvijek jad i žalost" Sapienti sat! (tj. pametnome dosta).

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.M  (nastavak).M O S T  (ali ne onaj na rijeci Kwai)Pomalo neozbiljna prispodoba u zagradama možda bi mogla čitatelje u startu navesti na krivi trag – naime, da ovaj napis ironizira ili čak...

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba