Hvala na podršci

  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing

Pretraga sadržaja

Cajtungov Facebook


Caro diario! - 89 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
11. travnja 2012.

ANTIKATOLICIZAM I ANTIKOMUNIZAM
(pokušaj rješavanja svojevrsne "kvadrature kruga")

Partija je gotova – rekoše kockari i povisiše ulog za novu igru
(moj aforizam)

I pored čestih nepotrebnih i nezgrapnih procjena, HBK ima potpuno pravo kad kaže da se danas u Hrvatskoj progoni katolicizam. A kad se nešto želi dokazati, onda treba jasno razlikovati pojmove – dakle, ne progone se katolici kao vjernici, već katolicizam kao vjera, usprkos udvorničkom ulagivanju gotovo svih koji je progone. Uz oko 90% deklariranih hrvatskih katolika, katolicizam ovdje nužno podrazumijeva zaseban kontekst – ostale konfesije, počevši od pravoslavlja, podliježu u ovako zadanom političko-sociološko-eshatološkom kontekstu drukčijim parametrima.

Iako ima i otvorenih napada na "Crkvu u Hrvata" (primjerice, zlurado prebrojavanje novca utrošenog za posjet Svetog oca Zagrebu - isti ti novinari skrivaju "kao zmija noge" podatke o državnom novcu utrošenom za "Gay Pride" u Splitu, samo tjedan dana nakon papina posjeta, a da i ne govorimo o pravom elitističkom pogromaškom orgazmu kad takvi pišu o onima koji su se suprotstavili najpovlaštenijim štićenicima Zakona o suzbijanju diskriminacije!), ti napadi su najčešće strašljivo podmukli, uz gotovo obvezatnu poštapalicu "nemam ništa protiv religije, ali..." Gotovo da nema gadljivijeg dokaza za tu tvrdnju od ovoga koji slijedi. Svodeći sadržaj božićne pobožnosi isključivo na konzumerizam, RTL televizija je očito jedva dočekala da prođu Badnjak i Božić, pa je već drugog dana Božića nastavila istresati u naše domove dvostruku dnevnu porciju svoje medijske kanalizacije nazvane "Krv nije voda" – ovakvim smećem kontaminirani su i oni koji taj program zaobilaze u širokom luku!) Osim toga, ista je TV, naravno, farizejski prenosila i osporavani papin posjet, ali je, zahvaljujući činjenici da je, zbog iznenadne oluje, papin odlazak odložen na nekoliko sati, pustila na programu onu svoju trendovsku moralnu septičku jamu, prikladno orvelovski nazvanu "Big Brother", još dok je Sveti Otac čekao na aerodromu. (Poveznica s drugim dijelom naslova – "antikomunizam" – to što se takvo medijsko smeće promiče pod sloganom "ljubi bližnjega svoga" podrazumijeva da čitave kohorte komunizma i sličnih ateističkih pokreta ne mogu na gnusniji način uvrijediti i popljuvati osnovnu ideju kršćanstva!!!)

Dokaza da se u Hrvatskoj ne samo progoni katolicizam, već da je sve više izložen pravom – kako se u jednom drugom kontekstu 70-ih godina izrazio ovdje već citirani Dragoš Kalajić – "intelektualnom linču", ima "na tone". Pred 5-6 godina sam u "Maruliću" komentirao činjenicu da je jedan trendovski filmski kritičar, inače tipični postmoderni nihilist, doslovno podivljao kad su na festivalu Cannesu čak tri filma koja se bave religioznošću blagonaklono prihvaćena od publike i većine njegovih kolega (uz onu ljigavu prijetvornu poštapalicu – "nemam ništa protiv religije...") Sada sam se prisjetio, pregledavajući neke stare novinske istriške, medijske kampanje protiv "Caritasa" i njegove voditeljice Jelene Brajša, koju su mediji na moralnoj razini "Big Brothera" pribijali na križ zbog jednog slučaja pedofilije u njezinoj udruzi, neuvijeno se naslađujući činjenicom da su takve stvari moguće i kod onih koji se diče svojim kršćanskim moralom.  (Prisjećam se i dodatnog detalja – 80-ih godina su jednoj govorno-glazbenoj emisiji Radio-Zagreba autori upravo g-đu Brajša apostrofirali kao dobročiniteljicu i gotovo sveticu!)

Dakle, kršćanstvo (po potrebi ćemo se morati vraćati na ovaj širi kontekst) nisu mrzili samo stari Rimljani, Voltaire ("écrasez l'infâme" – "uništite bestidnicu", vrištao je protiv nje) i komunisti – najveći mu je udarac zadalo Prosvjetiteljstvo, koje je, precijenjujući moć ljudskog razuma, tražilo smrt Boga kao racionalizirani smisao života. Što nas dovodi do drugoga dijela našeg diskursa – antikomunizma.

U nastavku ćemo, naime, kombinirajući po potrebi oba pojma iz naslova, pokušati dokazati da ista ideološka matrica koja je (zadržimo se ipak "na ovim prostorima"), u vrijeme kad je u bivšoj državi od sredine 70-ih godina popustila ideološka stega, iz svih oružja napadala komunizam, danas, iz gotovo istih ideoloških razloga, u Hrvatskoj napada katolicizam. A zajednički nazivnik tih razloga je taj da danas dominantnom sekularnom fundamentalizmu (bez navodnika!) podjednako smetaju i rahmetli komunizam i katolicizam u Hrvatskoj. Na doista uvrnuti način to pokazuje gotovo nevjerojatni primjer pedagoga Ante Vukasovića. On je, naime, kao samozatajni "vojnik Partije" i socijalistički pedagog, pred gotovo pola stoljeća napisao knjigu koja je bila prava oda "socijalističkom moralu". Postavši nakon uspostave hrvatske države jednim od najžešćih mrzitelja komunizma (a posebno lika i djela J. B. Tita), Vukasović je – kako brojnim citatima u "Maruliću" krajem 90-ih godina dokazuje Ivan Biondić – gotovo potpuno prepisao svoju prethodnu knjigu, s tim što je pridjev "socijalistički" zamijenio pridjevom "kršćanski": Ludilo, međutim, ovdje ne završava, već na neki način tek počinje. Ogromna većina onih koji su pročitali samo drugu Vukasovićevu  knjigu bili su, kao katolički vjernici, sasvim zadovoljni njome, jer ona doista jest promicala osnovne postulate kršćanskog svjetonazora. Logičan je zaključak da su "socijalistički" i "kršćanski" moral međusobno slični (osobito u smislu javnoga morala – što će se zorno vidjeti iz primjera koji slijedi) otprilike u onoj mjeri u kojoj se oba razlikuju od moralno atrofiranog sekularnog fundamentalizma.

Nedavno je, naime, Pave Rušković-Župan, ministrica za turizam (nestranačka – ako se dobro sjećam) u prijašnjoj koalicijskoj vladi, a koja je do osporavanog istupa bila također na visokom položaju u turističkoj branši, u čemu ima dugogodišnje iskustvo, s neskrivenom indignacijom za medije izjavila kako bi možda trebalo razmotriti mogućnost (prepričano po sjećanju) zabrane ulaska u grad onim mladićima i djevojkama (naglasila je da su u ogromnoj većini iz Australije i Novog Zealanda) koji se neprestano drogiraju i opijaju, a neki od njih šetaju goli po Stradunu. Nije trebalo dugo čekati na reakciju gradonačelnika Andra Vlahovića, kojeg sam – čast svakome – već odavno percipirao, s njegovim klempavim ušima i očito niskim stupnjem inteligencije (od nepregledne ergele liječnika u hrvatskoj politici jedino je tragikomični Dujomir Marasović daleko ispod njega!) kao jednu od najslabijih karika SDP-ove političke garniture. On je najprije pozvao ženu da se ispriča mlađahnim gostima, a kad je ona iskazala nesklonost tom činu, sâm se – u svom prepoznatljivo nespretnom načinu izražavanja – ispričao "svim mladima" (na kraju je, dakle, sve ispalo kao "narkomani svih zemalja, ujedinite se"!), a razlog isprike sigurno ni on sam ne bi znao suvislo objasniti. Uvijeno je natuknuta i ostavka spomenute dame, koja je nedvojbeno časna i u svojoj struci kompetentna osoba, ali takvi argumenti odavno "ne drže vodu" pred najezdom sve fašistoidnijeg sekularnog fundamentalizma. G-đa Pave je u presici tu sugestiju s vidljivim olakšanjem komentirala izjavom da se mišlju o ostavci ionako već neko vrijeme bavi (očigledno se ne želeći više baviti drogiranim huliganima i nesposobnim gradonačelnicima). To dostojanstveno povlačenje iz javnog života, koji u današnjoj moralnoj kaljuži sve češće nameće etički neprihvatljive kompromise, podsjeća na neskriveno dostojanstveno gađenje s kojim je talijanski političar Rocco Buttiglione pred par godina napustio odaje EU-parlamenta, mjesto uhljebljenja trećerazrednih političkih karijerista. To dostojanstvo je spustilo na zemlju namjeravani trijumfalizam tih nekompetentnih činovnika, koji su s inkvizicijskom zasopljenošću osudili njegov "verbalni delikt", tj. po njihovim staljinističkim kriterijima njegov neprihvatljivi moralni stav prema istospolnim zajednicama.

Upravo ravnodušnost prema ovakvim pitanjima, koja bi ljudima pozvanim da promiču vjeru trebala biti važnija nego ikome drugome, pokazuje da "Crkva u Hrvata" u tom pogledu ima problema sama sa sobom. Boreći se, naime, poput voditelja spiritističke seanse, protiv protivnika kojega je današnji mučitelj katoličanstva dotukao pred gotovo četvrt stoljeća, HBK se doista ponaša – kako smo jednom već rekli upravo u "CAJTuNGu" – poput osuđenika na smrt koji pomaže krvniku da mu što čvršće stegne omču oko vrata. Jedno je nedvojbeno – komunizam jest počinio brojne i strašne zločine, posebno (ograničimo se do kraja diskursa ipak na hrvatsko katoličanstvo) nad katolicima u Hrvatskoj, ali neumorno "udaranje po krepanoj mješini komunizma", kako se (ili vrlo slično tome) pred više od deset godina izjasnio bivši SDP-ov ministar kulture Antun Vujić (koji – za razliku od mnogih HDZ-ovih korifeja – nikad nije bio član SK) dokazuje samo glupost onih koji uporno jurišaju na vjetrenjače i guraju glavu u pijesak pred opasnostima koje su za ljudsku dušu neusporedivo pogubnije od, eto, odavno upokojenog "socijalističkog morala".

Zato je prava epidemija "autističnog antikomunizma"(ovu sintagmu – na koju će se mnogi narogušiti – posebno sam rabio u polemičkom tekstu koji sam poslao "Vijencu") ono najgore što se "Crkvi u Hrvata" moglo dogoditi – prije svega zato jer joj onemogućuje da shvati prave razmjere zlokobne pojave petog jahača Apokalipse, tj. današnjih trovatelja ljudskih duša, koji svoj kužni zadah udahnjuju već i nevinoj dječici (TV-emisije tipa "Big Brother", "Krv nije voda", "Trenutak istine", "Red Carpet" i njima sličnih - u "Zadarskom listu" sam ih nazvao "medijskom kanalizacijom"). Još jednom treba ponoviti: komunizam je upravo Hrvatskoj nanijeo mnogo zla, ali tvrdnja da u njoj danas vlada kameleonski prerušeni komunizam toliko je stupidna da je na nju suvišno trošiti riječi ili papir. Uzmimo najočitiji primjer – HNS je čista klijentelistička stranka, koja s komunizmom ima isto toliko veze koliko i s budizmom, a Vesna Pusić, primjerice, zapravo i nije hrvatska političarka nego dozlaboga zamorna briselska "meštrovica", koja nas danomice davi nekakvim samozvanim tečajem za političko opismenjavanje! ("Ma, o čemu mi pričamo?!", rekao bi bahati Čačić.) U prošlom političkom sustavu bilo je mnogo toga lošeg, ali ni u najsitnijem detalju nije imao sličnosti s ovim što nam se događa danas. Osim, naravno, buđenja antikomunizma u 80-im godinama!

Jedina bitna sličnost između nekadašnje SR Hrvatske u okviru Jugoslavije i današnje uglavnom farizejskim katolicizmom prožete hrvatske države, između "socijalističkog morala" jučer i "katoličkog morala" danas, jest u tome što su i jedni drugi imali (odnosno, imaju) istog protivnika – čudovišni hibrid neoliberalnog kapitalizma (koji se razmahao početkom desetljeća u kojem je Jugoslavija propala) i postmodernog perverznog libertinizma. A osnovna je razlika u tome što se tada javne ličnosti i jeftinim senzacionalizmom tek načeti mediji USUĐIVALI suprotstavljati se posebno ovoj drugoj pošasti, dok su danas – što pokazuje i slučaj Pave Rušković-Župan – takve osobe izložene, uz prešutni pristanak ove ili one vlasti, javnom omalovažavanju i medijskom linču.

Umjesto da nekrofilski čeprka po razvalinama jedne upokojene ideologije, koju može iz mrtvih uskrsnuti samo tragikomična antikomunistička histerija u kojoj i sama zdušno sudjeluje, Crkva bi se, prije svih drugih, morala upitati koliko je prilika za duhovno poboljšanje života svojih vjernika propustila time što tekst koji slijedi (a napisao ga je Branko Belan početkom 80-ih godina u "Nedjeljnoj Dalmaciji") i tekstove sa sličnim svjetonazornim načelima nije učinila temeljem bučno najavljene a potiho zamrle "duhovne obnove", umjesto što joj se javnim istupi i tiskovine svode na spiritističke seanse obračuna s duhovima prošlosti

Budući da je ionako soc... – oprosti mi, Bože – kršćanski moral postao nešto za što danas gotovo više nitko ne zna što znači, pa ga ne može ni primijenjivati u svakodnevnom životu, već najčešće samo farizejski glumiti da mu je odan, pomislimo koliko bi danas u Hrvatskoj i u svijetu bilo manje zla kada mišljenja poput Belanova ne bi već odavno bili "glasovi vapijućih u pustinji" (a da i ne govorimo o tome da sekularni fundamentalizam – koji je, uz predatorski neokapitalizam – osnovni sadržaj onog jada i žalosti koji se zove EU, uništava sve čega se dotakne!) Ograničavajući se u dva svoja priloga na punk, Belan kaže: "Naš punk oponaša američki punk dekadence, ali ide i dalje po silaznoj liniji. Ono što oni izvode nema nikakva značenja, osim što nam posredno govori o nekom obliku eskapizma, koji bi nas morao zabrinuti, ali nas, na žalost, ne zabrinjava..." (A koliko bi nas tek toga danas moralo zabrinuti?!) "Natjecateljski ansambli izvode svoje glazbene i pank predstave uz sudjelovanje naše zlatne omladine" (nećete vjerovati, ali "omladina" je hrvatska riječ, dok je danas politički jedino podobna imenica "mladež" rusizam, a prvi dio te imenice nalazi se u zadnjem slogu poznate složenice "KomsoMOL"odež!!) "na kojoj počiva naša budućnost. Zlatna omladina se ritmički izražava na podiju u nekakvom bolesnom zanosu, mozga isprana od bilo kakve svijesti koja bi se dograđivala na doživljavanje estetskog i etičkog fenomena. Mene je strah budućnosti te omladine, strah me je svevladajuće praznine u glavama malodobnika i malodobnica dovedenih ispred objektiva kamere da dožive svoj televizijski orgazam... Nije to neka psihopatološka kura u nekom tamo sanatoriju. To je, nažalost, zbilja. To su stvari za duboko razmišljanje..." (A kakva nam je tek danas zbilja u tom pogledu?!!)

A Dragoš Kalajić o pošasti narkomanije kaže krajem 70-ih godina ovo: "već čitav niz godina urbani centri Jugoslavije čine deo planetarnog polja na kome se vrši sistematsko i organizovano uništavanje duhovnih, telesnih i genetskih energija i vrednosti mladih generacija. Droga je upravo eminentno sredstvo te subverzije, a porast njenih žrtvi u našoj sredini ukazuje na neophodnost odlučnog otpora, u kome su puka represivna sredstva očigledno nedovoljna... Ona mogu ukloniti samo onaj vidljivi simptom, a osnovni problem je iskoreniti same uzroke, odnosno spremnost da se droga prihvati kao altertnativa, kao put egzistencijalne realizacije..." (sindrom tzv. "lakih droga")

Kako reče Branko Belan – TO SU STVARI ZA DUBOKO RAZMIŠLJANJE – naročito za one koji su samom Bogu obećali da će od takvih zàla štititi svoju pastvu!

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

» Caro diario - 116

"JUGOPLASTIKA" (ne samo košarka)Stjecajem okolnosti, prilog o košarkaškom klubu iz Splita koji je pod imenom "Jugoplastika" 80-ih godina bio jedna od najboljih momčadi u Europi (a danas, pod imenom "Split" – što joj je bilo izvorno ime –...

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba