Caro diario! - 91 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
12. kolovoza 2012.

NERADO IDE EU-OVISNIK U VOJNIKE!

Ništa me ne može toliko izluditi koliko paušalne tvrdnje da u Europi već skoro 70 godina nema ratova.

Prije svega, takve tvrdnje imaju rasističke i imperijalističke konotacije iz dva osnovna razloga. Prvi je bahato zanemarivanje činjenice rata na području bivše Jugoslavije, koji je mogao (zapravo, morao) izazvati mnogo manje žrtava i uopće ljudskih nesreća da je Europa pravovremeno reagirala i zaustavila agresora. (Čak je i napad ionako "brzog na okidaču" NATO-pakta na tadašnju Jugoslaviju bio i zakašnjeo i besmislen, a jedina njegova posljedica bila je smrt određenog broja civila, uključujući i dvojicu diplomata u kineskom veleposlanstvu – da je Haški sud bio nadležan i za tu vojnu akciju, netko bi od dužnosnika SAD i njezinih saveznika odgovarao za zločin "prekomjernoga granatiranja").

 

Svjetska zajednica je žrtvovala Srebrnicu – ali i Bijeljinu, Goražde i još neke gradove u BiH o kojima nitko ne govori (kao i Škabrnju, Voćin, Lovas... u Hrvatskoj) - a kaznila je Miloševića i njegovu politiku tek kad on nije prihvatio ionako nedorečeni sporazum s Kosovarima u Rambouilletu!).

Ne samo da podmukla europska diplomacija ni do danas nije decidirano identificirala agresora, već SAD i Europa primijenjuju dvojak odnos prema ratu "na brdovitom Balkanu" za vrijeme rata i poslije njega. Dok je rat (točnije, agresija Srbije i Crne Gore na ostale narode u Jugoslaviji) trajao, za njih je to bio tek građanski rat nekakvih balkanskih plemena (o čemu će Hollywood kasnije praviti loše filmove, poput "Mirotvorca" ili "Lovine", a – po svemu sudeći i Angelinine "Zemlje krvi i meda"), koja navodno i ne pripadaju europskom civilizacijskom krugu (prije ili kasnije, sve države nastale raspadom Jugoslavije ući će – s poniznošću koja je već danas gadljiva – u famoznu EU, da bi im taj novovjeki Moloh, po nalogu svoga gospodara s Wall Streeta, isisao prirodna bogatstva i resurse).

Dakle, sve će te države (sad tek uopće nije važno tko je koga napao!) poslužiti njihovim štićenicima, bijelosvjetskom tajkunskom ološu, na sličan način na koji su onim europskim predatorima iz davnih vremena poslužila prostranstva i prirodna bogatstva svih ostalih kontinenata – za pljačku i nezajažljivo bogaćenje. Tada su čitave razvijene civilizacije (Maya i Inka) istrijebljivane u ime navodne civilizacijske i moralne superiornosti bijelog čovjeka: danas se slična mantra zove "privlačenje investitora" – takvi nadmeno dođu, iskoriste jeftinu radnu snagu (suvremene robove), bezočno iskoriste ono što su im suvereni goniči robova (vlade potčinjenih zemalja) ponudili na pladnju, odu kad god im se to prohtije i ostave za sobom bijedu i pustoš.

Drugi je razlog na neki način povezan s onim prvim, jer se također referira na nekadašnja kolonijalna osvajanja. U vrijeme kad se nekadašnja vojna obveza gotovo posvuda (osim, naravno, u SAD) ukida ili mijenja do neprepoznatljivosti, vojska kao institucija se profesionalizira (NATO), vodi imperijalističke ratove u Iraku (sad je gotov, ali zašto je uopće počeo? – "jedino zbog nafte", kategoričan je novinar "Šibenskog" i "Zadarskog lista" Ivo Jakovljević) i Afganistanu, gdje novi plaćenici ubijaju i ginu više da bi narod i ljude koji tamo žive oslobodili od njih samih nego od nekakvih talibana i pasdarana. Summa summarum, vojska se vratila na razinu plaćeničke vojske iz feudalnog doba, uz živopisan dodatak da su gotovo sve vojske zapadnog svijeta preuzele, kao nekakav znak raspoznavanja, kliše onog luđačkog urlanja emocionalno kloniranih profesionalaca iz američke vojske – kako pokazuje i ona duhovita reklama s narednikom Antom (glumi ga, naravno, zvijezda hrvatskog PP-programa Emir Hadžihafizbegović) i njegovih pitomaca.

Predzadnji svezak tzv. "Krležine" Enciklopedije Leksikografskog zavoda (šesti svezak iz 1962. godine) podastire nam prilog na ekavici (imena autora pojedinih priloga dána su na početku prvog sveska, a ne ispod teksta), koji pruža prepoznatljivo marksističku – ali uglavnom prihvatljivu – definiciju rata. Ono što rat per definitionem jest manje ili više je svakom poznato, pa ćemo se zato ovdje ograničiti na dva znakovita citata. Prvi je iz pera Marxova sljedbenika Franza Mehringa (1846 – 1919), čiji se gotovo zaboravljeni teorijski opus danas općenito prepoznaje kao "vulgarni marksizam" – citat glasi: "Ako se buržoaska kritika rata ograničila na prokletstva i molitve, ..., proleterska kritika treba da prouči rat kao lekar, koji pre svega utvrđuje stvarne uzroke bolesti i prema tome određuje potreban lek... Ono što je za nas važno nije da dokažemo moralnu besmislicu rata – o ovome će se pobrinuti sâm rat – već da shvatimo istorijski smisao koji rat ima u klasnom društvu..."

Na taj se citat nadovezuje rečenica autora odrednice "rat", koja glasi: "Rat nije prirodna, već društvena pojava, ponikla zajedno s privatnom svojinom nad sredstvima za proizvodnju, podelom društva na antagonističke klase i pojavom države kao oruđa vladajuće klase. Iščezavanjem sa istorijske pozornice tih osnovnih atributa klasnog društva, eliminisaće se i rat kao sredstvo razrešavanja socijalnih suprotnosti..." Ovaj je citat posebno zanimljiv! Budući da je tek danas, oko pola stoljeća nakon što je prilog napisan, država kao institucija definitivno postala "oruđe vladajuće klase" (a ta "klasa" je danas krupni kapital), nužna je proširena definicija rata, budući da beskompromisni antagonizam rivala na tržištu kapitala nije, naime, ništa drugo nego – da parafraziramo Klausewitza – "nastavak rata drugim sredstvima".

Dakle, u godini u kojoj Europa tone u sve dublji ponor onoga što je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul Krugman nazvao "spiralom nejednakosti", i u kojoj Hrvatska postaje dvadeset i neka (koja točno? – ma, boli me...) ponizna kolonija EU i njezinoga gospodara MMF-a, a na kraju koje mayansko proročanstvo predviđa smak svijeta, nužna je ne netom najavljena "proširena definicija", već radikalna redefinicija rata kao sudbonosnoga čimbenika u povijesti čovječanstva. Dok, s jedne strane, po prokušanoj imperijalističkoj navadi, bogomdani "novi svjetski poredak", perfidno stvarajući – preko Facebooka, YouTubea i sličnih tehnoloških čudâ – od mladih žitelja (za razliku od Occupy Wall Street prosvjednika – uključujući i uvažavanja dostojne sudionike sličnih a manjih prosvjeda, kao što su prosvjednici iz zagrebačke Varšavske ulice – na ulicama arapskih gradova teško se mogu vidjeti demonstranti stariji od 30 godina) – u zemljama Trećeg svijeta ulične huligane, koji organizirano ruše "blage" diktature (Tunis, Egipat...) i time posredno omogućuju MMF-u i njegovim slugama da se dokopaju nafte i ostalih prirodnih resursa.

Taj isti "novi svjetski poredak" od svoje je vlastite omladine već odavno stvorio huligane, narkomane i kriminalce (moj prilog u "CAJTuNGu" "Hoćemo talibane!"), a time i svoj vlastiti "backyard" pretvorio u bojno polje, na kojem "organizirani kriminal" i ulične bande vladaju i provode teror, što današnje institucije sustava ne mogu čak ni smanjiti, a kamoli suzbiti – već, naprotiv, gotovo ravnodušno to prihvaćaju kao "fait accompli" (svršen čin), samo zato jer je za MMF i njegovu služinčad (jedan moj prilog u "Zadarskom listu" zove se "Sluge zove MMF-aga") sve prihvatljivo dok zbog toga ne dolazi do pada dionica na burzi! Izgleda da se tek danas u kontinuitetu ostvaruje ono što je crnogorski vladika Njegoš naznačio svojim poznatim stihovima "Svijet je ovaj dušman dušmaninu..."

U jednom svom također opširnom napisu u katoličkoj reviji "Marulić" od pred gotovo deset godina napisao sam ono na što se referira i prva rečenica ovog osvrta – najveća i najperfidnija mistifikacija u okružju recentne zapadne civilizacije jest ta da u njoj više ne postoje ratovi kao način rješavanja sukoba. Rat, naime, u današnjem zapadnom svijetu nije prestao – on je samo promijenio oblik i značenje. Ovaj dualizam svodi se na dva osnovna obrasca, od kojih se prvi odnosi gotovo isključivo na Hrvatsku.

Ako uzmemo u obzir da se sedmodnevna ratna čarka u Sloveniji zapravo i ne može nazvati ratom, kao i to da ono što se i danas, u nedostatku boljeg imena, zove BiH, zapravo i nije država nego nekakav "čardak ni na nebu ni na zemlji", čija sudbina zavisi od hirova polupismenog šovinističkog primitivca Milorada Dodika, Hrvatska je danas jedina europska država koja odgovara značenju tog pojma, a koja je doslovno – kako kaže ona poznata srbijanska mantra – "izgubila u miru ono što je dobila u ratu" (uostalom, i naslov ovog osvrta je parafraza poznate srbijanske uzrečice "rado ide Srbin u vojnike"!)

Upravo je zato više nego sramotno ne samo to što je država Hrvatska podanički pristala izručiti Gotovinu i ostale generale nekompetentnom i zlonamjernom tužilaštvu Haškog suda (ako su doista neki američki i kanadski pravni stručnjaci spremni dokazati neosnovanost haških optužbi, mogu li hrvatski politički karijeristi i klimoglavci propustiti priliku da od toga naprave prvorazredni medijski događaj u svrhu obaranja optužbi?!), već i to što je tzv. "svjetskoj zajednici" (što god li to značilo!) dozvolila da je prisili na raspuštanje pobjedničke vojske, koja je svedena na "ostatke ostataka" – uglavnom na plaćenu soldatesku, po uzoru na privatne vojske moćnih feudalaca u Srednjem vijeku, koja će ići braniti američke strateške interese u Afganistanu i drugdje. (Zato treba skinuti kapu Stipi Mesiću – što god li smiješni Slaven Letica mislio o tome! – što je ostao dosljedan u tome da naši vojnici ne sudjeluju u sramotnoj okupaciji Iraka: s druge strane, za Lesarovu stranku sam objeručke glasovao, osim izrazite socijalne osjetljivosti, i zbog toga jer je Lesar jedini smogao hrabrosti glasovati protiv ulaska Hrvatske u neokolonijalističko-militaristički NATO-pakt!)

Ukoliko nam prostor to dozvoli, pozabavit ćemo se načinom i razmjerima na koji je Kominterna novog doba, eufemistički nazvana "novi svjetski poredak" (new world order) prisilila svoje hrvatske političke podanike da doslovno preko noći otpuste svoje najbolje i na bojišnici dokazane kadrove, tako da su ljudi bez kojih bi Hrvatska danas bila, u najboljem slučaju, kopija Dodikove rezervne Srbije (važno je reći "pričuvne", pa ćemo za sve drugo lako!), a u najgorem zapadna provincija velike Srbije, ostajali u zreloj životnoj dobi bez posla i sredstava za život, pa im je preostajalo jedino ili da se ubiju (onih gotovo tri tisuće branitelja koji su u očajanju izvršili suicid mogli su – kako reče jedan nezaposleni pukovnik – biti moćna brigada u ratu ili miru) ili da, kao dio nepregledne "vojske" otpuštenih radnika, na prosvjedima nosi transparente s natpisom "Bili smo ratnici, sada smo patnici". Tim više što se taj problem naslanja na drugi obrazac, onaj koji se podjednako tiče Hrvatske kao i najzabitnijeg kutka na kugli zemaljskoj.

Da bismo ovaj prijepor učinili što razumljivijim, ponovit ćemo – što je doista neuobičajeno – prvu rečenicu ovog osvrta: "Ništa me ne može toliko izluditi kao paušalne tvrdnje da u Europi već skoro 70 godina nije bilo ratova". U spomenutom članku u "Maruliću" pred 7-8 godina napisao sam da ne samo da Europa danas ne živi u stanju bez rata, već je otprilike posljednjih četvrt stoljeća jedino razdoblje u njezinoj ratom inače iznimno bogatoj povijesti u kojem rat zapravo ne prestaje. Definicija rata kao "oružanog sukoba naroda" drži vodu jedino u križaljkama – rat je smisleno mnogo širi pojam od toga. U navedenom napisu u "Maruliću" rekao sam nešto što se drugim riječima i ne može izreći, pa ćemo zato to i ponoviti.

Rat se danas s bojišnica preselio – što je posebno zabrinjavajuće – na ulice, u škole, a začinje se ponekad već i u nekadašnjoj nevinosti dječjih vrtića (ne bi trebalo nikoga čuditi to što mi je jedna odgojiteljica pričala da su sve one suočene s nedvojbenom činjenicom – naime, najproblematičnija djeca u vrtićima /a vjerojatno i u školama/ su djeca fiškala oba spola: vidjeti moj napis "Razvlaštena država").

Pri kraju ovog svojevrsnog "work in progress" autor je na neki način shvatio da se prije približava početku nego kraju. Ne zbog nedostatka prostora, već prije svega zato što zadani kontekst "u hodu" proširuje meritum problema kojim se bavimo, ovdje ćemo dodati još samo to da je u komunističkim i fašističkim režimima (namjerno pojam "totalitaristički" ne sužavamo na njih, jer "novi svjetski poredak" JEST /ne/vješto kamuflirani totalitarizam!) određena kategorija ljudi bila podvrgnuta fizičkom i duhovnom teroru u zatvorima i logorima – danas je teror postao način života, zato jer ga ostvareni Fukuyamin "kraj povijesti" kontinuirano generira, umjesto da ga kontinuirano iskorijenjuje. A to da je čitava zapadna hemisfera svela svoj nekadašnji vojni kontigent samo na plaćenike u vojsci države koja vlada svijetom teško da se može drugačije tumačiti nego kao neželjena – ali ropski prihvaćena – inačica već ostvarenog Četvrtog Reicha.

Na samom kraju, nešto što je također usko povezano s pitanjem vojske i ratovanja, a to je pojačana ratobornost cionizma, tj. moguća izliku Izraela da iskoristi neke izjave iranskog predsjednika za opasno zveckanje oružjem. To je navelo poznatog njemačkog književnika nobelovca Günthera Grassa da sroči pjesmicu o toj opasnosti, na što su dežurni izraelski militanti reagirali kao svojedobno ajatolah Homeini na "Sotonske stihove" Salmana Rushdija. Inače, netom izražena primjedba tek mi je sada pala na pamet, ali se samim tim konačni zaključak nameće sam od sebe. Nije li, gotovo godinu i po dana nakon egzekucije Bin Ladena, već svima jasno da je amerocentrični "novi svjetski poredak" prenapuhao opasnost od Al Quaide (francuski filozof Emmanuel Todd je, netom nakon Obamine smrti, za "Spiegel" izričito izjavio: "Al Quaida je već bila mrtva!")

S druge strane, iako to može zvučati cinično, sama činjenica da se gotovo dva desetljeća nakon Homeinijeve fatwe Rushdi nesmetano kreće u svijetu zapadnoga glamoura (prenapuhan je, uostalom, i njegov jedva prosječan literarni opus – i to samo zato jer je za Zapad ideološki podoban) jasno potvrđuje Toddovu procjenu. Kud ćeš boljeg primjera za ovo od onoga kojim zaključujemo ovaj ogled – mozak nečuvenog terora Oktobarske revolucije i bliski Staljinov suradnik Lav Trocki pobjegao je pred "hazjajinovim" bijesom u daleki Meksiko i nije mu više bio opasan, ali kad ga je ovaj odlučio likvidirati, bio je tek mrtvac koji hoda. Kakva Al Quaida, kakvi bakrači!

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.M  (nastavak).M O S T  (ali ne onaj na rijeci Kwai)Pomalo neozbiljna prispodoba u zagradama možda bi mogla čitatelje u startu navesti na krivi trag – naime, da ovaj napis ironizira ili čak...

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba