Prof. Ante Gradiška


Caro diario - 123 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
30. prosinca 2016.

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJE

Pojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska jugoslavenske ELZ 1961. godine „manifest je podijeljen na 4 glavna odjeljka: 1. Buržuji i proleteri“ (za one koji to ne znaju: „buržuji“ su u tadašnjoj komunističkoj terminologiji označavali tadašnje tajkune i ostale bogatune, dok se riječ latinskog podrijetla „proleteri“ odnosila na tadašnje siromašno radništvo) „2. Proleteri i komunisti; 3. Socijalistička i komunistička literatura; 4. Stav komunista prema raznim opozicionim strankama“. Uz nužnu primjedbu da je tadašnja ELZ bila isklučivo marksistički profilirana  (odrednica „marksizam-lenjinizam“ obasaže dvije stranice gusto tipkanog enciklopedijskog teksta, a „Marx, Karl“ pune četiri), zanimljivo je, barem na razini informacije, navesti ovdje jedan znakovit citat iz inače razmjerno kratkog teksta: „Manifest pokazuje puteve i ciljeve komunizma, koji već tada 'kao bauk kruži Europom'. Revolucionarni program Manifesta zahtijeva svrgavanje buržoazije, koja svojom parazitskom i društvenom egzistencijom koči razvitak proizvodnih snaga... Poklič kojim Manifest završava: 'Proleteri svih zemalja, ujedinite se!'“ (ovdje ne mogu odoljeti a da opet ne „prodam“ svoj aforizam: „Profiteri svih zemalja, ujedini/s/te se!“) ostao je do danas borbenom parolom revolicionarnog radničkoga pokreta na cijeloj kugli zemaljskoj...“ (Zanemarujući tadašnju komunističku, ali i današnju antikomunističku propagandu /ovom drugom ćemo se pozabaviti u prilogu koji slijedi iza „Manifesta mira“/, jedini komentar zadnje rečenice koja se odnosi na MKP je – „uzalud vam trud svirači“!!!)

 
Caro diario - 122 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
01. prosinca 2016.

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)

Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke promjene na način da je SDP, drugi put nakon poraza „Račanove“ koalicije, sišao s vlasti – ovaj put, po ocjenama nekih kompetentnih analitičara, vjerojatno i zauvijek. Svi oni koje je ovakav ishod iznenadio (ugodno ili neugodno, whatever) zaboravljaju da je on nastavak kontinuiteta koji je počeo kada je Ivo Josipović (sviđalo se to nekom ili ne, pismo koje je on poslao ridikuloznom Haškom sudu, kao izraz svog ljudskog zgražavanja nad sramotnom odlukom suda da Vojislava Šešelja, jednog od trojice najvećih ratnih zločinaca u Europi prošlog stoljeća, zbog navodne teške bolesti, pusti na slobodu*, zaslužilo je da uđe u hrvatske udžbenike iz povijesti) izgubio na izborima „u sudačkoj nadoknadi vremena“ (tj. nakon što su birališta u Hrvatskoj bila zatvorena) glasovima iz susjedne dijaspore. Ekstatični trijumf hrvatske desne opcije zbog kraha „ljevice“ proizlazi iz brkanja teza i termina – u mnogim europskim zemljama, a u Hrvatskoj možda i najviše, sve je veća razlika između pojmova „ljevica“ i „lijevi centar“. Lucidni ljevičar Josip Pavičić to je jezgrovito izrazio već u naslovu svog članka u „Jutarnjem listu“ od 24. rujna – „SDP se nema što vraćati na lijeve pozicije, jer ljevica nikad nije ni bio“. Pavičićev je diskurs inače toliko zanimljiv i inteligentno provokativan da ćemo se na njemu malo više zadržati.

 
Caro diario - 121 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
11. listopada 2016.

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)

é

Ako se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je naš autor, bez ikakva zazora i grižnje savjesti, napisao da liberalizam „živi od“ (lebt vom) misaonosti i napretka, te da „većina ljudi danas živi bolje, zdravije, pa čak slobodnije i sigurnije nego nekad“ (!!!). Ne, dragi Nilse, upravo je suprotno od toga točno, a to se može vrlo lako dokazati. Manjina danas živi bolje – i to ona privilegirana manjina (u širokom rasponu od tajkuna i njima sličnih bogatuna do istospolnih parova, koje ti, Nilse, i tebi slični fetišizirate do besvijesti): upravo ta manjina ima neograničenu slobodu i sigurnost koju ideologija tvoja i tebi sličnih uskraćuje svim drugima. A ti drugi (nos otros) su svi oni obuhvaćeni iznimno lucidnom francuskom sintagmom quantité négligéable. U prijevodu na hrvatski to znači „zanemariva količina“ – doista iznimno inteligentan izraz za sve brojniju skupinu „poniženih i uvrijeđenih“ (Dostojevski) ljudi, kojima su i fašistički i komunistički režimi koliko-toliko omogućavali (ako ih nisu smatrali političkim neprijateljima) da mirno žive od svog poštenog rada: tek im je Minkmarov „liberalizam“ otrgnuo tu koru kruha iz usta! Inače, iako sam skeptičan prema pomalo paušalnoj ocjeni da je samo 1% milijardera bogatije od onih preostalih 99%, koji često umiru od neuhranjenosti ili obolijevaju od psihosomatskih bolesti koje su posljedica takvog stanja*, šokantno je da ta manjina u ovoj obećanoj zemlji „europskih vrijednosti“ i neoliberalizma danas živi  ispod granice ne samo izdržljivosti nego i ljudskog dostojanstva.

 
Caro diario - 120 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
20. lipnja 2016.

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)

(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost stalnog suradnika ovog uglednog njemačkog tjednika, o liberalizmu, temi koja je u ovoj kolumni upravo došla na red. Zbog specifičnosti diskursa u ovom osvrtu koristit ćemo mnoge citate autorovih stavova koji zaslužuju argumentirano osporavanje. Dakle, dijelovi između navodnika sadržavaju citate iz Minkmarovog uratka.).

„1989. godine u ropotarnicu povijesti otišao je“, počinje Minkmar svoj smušeni ideološki uradak, „tzv. 'realsocojalizam', a od tadašnje 'polujake' socijalne demokracije danas je malo što ostalo, tako da ona više gotovo nikoga ne plaši. S druge strane, još je od devetnaestog stoljeća vrlo živahna jedna  politička tradicija, a to je liberalizam. Liberalizam je danas, nažalost, najčešće podcijenjena stvaralačka politička snaga, iako je sadržana u svim proeuropskim“ (to, to, majstore!) „demokratskim strankama, zasnovanima na načelu pravne države... Dakle, mi danas ne živimo u stoljeću postideologije – baš naprotiv, nedostaju nam politički pojmovi i 'Formationen'“ (doslovni prijevod „formacije“ – vrlo nespretna sintagma koja razotkriva Minkmara kao nedovoljno obrazovanog političkog komentatora!) „koji bi se prilagođavali novoj političkoj realnosti. Oni koji u liberalizmu vide samo klijentelističku stranku“ (kako se ideološki svjetonazor može svoditi na usporedbu s ovakvom ili onakvom strankom?!) „kojoj je osnovni sadržaj smanjenje poreznog opterećenja bogatih, vjerojatno misle da je Beethoven jedino pas iz američkih komedija za djecu“ (ovo je gadljivi paroksizam neoliberalnoga jednoumlja: ako ne prihvaćate neoliberalizam – koji Minkmar neznalački brka s onim što bismo bez zazora mogli nazvati klasičnom inačicom liberalizma – kao vrhovnu vrijednost svijeta u kojem živimo, vi ste „tudum“ koji uživa u infantilnim američkim filmovima za djecu, a nikad niste čuli za slavnog njemačkoga skladatelja!)

 
Caro diario - 118 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
18. ožujka 2016.

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?

Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o istoj temi. Tema je, međutim, toliko prevažna – osobito u vrijeme "pornografizacije" hrvatske politike doseže zastrašujuće razmjere – da o njoj ne samo da se MORA ponovno pisati, već bi se moralo, poput starorimskog senatora Katula, vlastodršce svakodnevno upozoravati na to da NE SMIJU zaboraviti "Hrvatskog radišu" i prava koja iz njega proizlaze. Dakle, ceterum censeo da se "Hrvatskog radišu" nakon 70 godina mora obnoviti.

A što je to "Hrvatski radiša"? Faktografske podatke o njemu slobodno možemo prepisati iz moga članka u ZL. "Prema šturim Internetskim podacima 'Hrvatski radiša' je osnovan 1903. godine, a ime pod kojim je postao poznat (…) dobio je 1913. g. (dakle, u vrijeme Austro-ugarske monarhije). Do pred oko tri godine bio sam uvjeren da je 'Hrvatski radiša' osnovan u HDZ i da se ugasio zajedno s njom" (Ovo drugo jest točno!) "Kako vidimo, to je samo dio priče – 'Radiša' je osnovan u Austro-ugarsko doba, postojao je zatim u još dva politički sasvim različita politička sustava (Kraljevina Jugoslavija i NDH), dok ga, osim SFRJ, potpuno zanemaruje još jedino današnja hrvatska država. Odlomak iz knjige Mire Kolar 'senjsko područje i Hrvatski radiša'" (kako ćemo vidjeti iz citata, kontekst kojim se autorica bavi mnogo je širi od regionalnog) "na znakovit način upozorava: "O Hrvatskom radiši malo je pisano, a posebna monografija o njemu nikad nije objavljena. Danas njegovo ime ne nosi niti jedna ulica i niti jedan dom za djecu, a više (otkada?!) nema ni Radišine ulice u Zagrebu…"

 
<< Početak < « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 » > Kraj >>

Stranica 4 od 13

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba