PRILOZI ZA RJEČNIK (neo) IDEOLOŠKE PORNOGRAFIJE

OSVETA   RAHMETLI KOMUNIZMA (nastavak)

Stjecajem okolnosti onaj razmak od otprilike mjesec dana između dva broja “CAJTuNGa“ došao je kao naručen za autora ovog priloga. Naime, oni koji ismijavanje antikomunizma doživljavaju kao nešto slično osmom smrtnom grijehu morat će se ozbiljno zamisliti nad premisom da je antikomunistička histerija, koja je u Hrvatskoj izrazitija nego u bilo kojoj drugoj europskoj državi (ako se ovi klijentelistički poligoni, razasuti diljem Europe, koji služe za bahato iživljavanje nouveaux riches /tj. tajkuna/ i njihovih poniznih slugu mogu smatrati državama u izvornom značenju tog pojma!) ne samo ideološki i svjetonazorni harakiri, već i nehotično mazohističko uživanje u izigravanju don Kihota koji se suludo obrušava na vjetrenjače.

One koje će ova prispodoba jamačno šokirati sigurno će umiriti (a najvjerojatnije i oduševiti) odjeljak koji upravo slijedi, u kojem potpisnik ovih redova citira jedan novinski napis koji ga je iskreno oduševio. Naime, prepoznatljivo narcisoidno ukazanje Aleksandra Vučića na zagrebačkim ulicama podsjetilo me je na članak objavljen u danas nepostojećem zadarskom „Narodnom listu“ pred otprilike 15 godina, a koji ukazuje na zapanjujući kontinuitet podaničkog odnosa bilo koje hrvatske političke garniture na vlasti prema izazivačkom „srbovanju“ Pupovca i njegove ekipe. Netom spomenuti podanički kontinuitet većine hrvatskih političara referirao se u tom članku na plašljivu snishodljivost koju je tadašnja (ne sjećam se više koja) garnitura na vlasti iskazala prema nacionalističkim izjavama danas gotovo izvan redova njegove stranke zaboravljenog Vojislava Stanimirovića.  Parafrazirajući poznati velikosrpski slogan „Slobo, Srbine – Srbija je uz tebe!“ tadašnji novinar zadarskog tjednika Kristijan Kapović duhovito ga je preinačio u „Vojo, Srbine – Hrvatska je uz tebe!“ A nastavljajući na tom tragu idilični odnos naše predsjednice i njezina gosta „preveo“ sam u aforizam „Aco, Srbine – Kolinda je uz tebe!“ (O Pupovcu – koji je neka vrsta Vučićeva Sancha Panse – da i ne govorimo!).

Da, netom završeni odjeljak sigurno će se svidjeti i onima koje je uvod u najmanju ruku uznemirio – ako ne i razgnjevio. Vratimo se ipak kontekstu koji proizlazi iz naslova. Osnovna premisa koju autor ovoga napisa mora na relevantan način dokazati sadržana je u pitanju: zašto antikomunizam JEST notorna budalaština? Počnimo ovaj najprovokativniji dio napisa pitanjem koje je gotovo retorsko: živimo li mi Hrvati još uvijek u komunizmu?! Sudeći po gotovo svakodnevnim žalopojkama hrvatskih antikomunista komunizam ne samo da nije mrtav već je još uvijek opasan politički igrač, koji navodno  u velikoj mjeri utječe na život u današnjoj Hrvatske. Zašto ova površna i nesuvislo artikulirana ideološka konstrukcija ne samo da „ne drži vodu“, već i zamagljuje meritum problema kojim se u ovom kontekstu bavimo?

Ali prije nego što se pozabavimo problemom koji su neumorni antikomunisti pretvorili u svojevrsnu „kvadraturu kruga“, počnimo s onim što bi upravo njima trebao biti ključni argument – ali oni nikako da ga se sjete! Naime, samozvani čuvari „tekovina revolucije“ i dandanas neumorno mašu slabašnim argumentom po kojemu su nacistički i fašistički režimi bili protagonisti grozomornih zločina nad političkim neistomišljenicima, pa čak i čitavim etničkim zajednicama, dok je komunizam, po njima, bio i ostao ona civilizacijska i politička snaga koja se hrabro suprotstavila tom zlu i time svijet u kojem živimo navodno učinili boljim mjestom za život. Pri tome današnji fanovi komunizma namjerno zanemaruju činjenicu da su komunisti nakon dolaska na vlast najprije u SSSR-u, a kasnije i u ostalim zemljama koje su sačinjavale Varšavski pakt (naravno, i u SFRJ), počinili mnogobrojne zločine ne samo nad političkim protivnicima, već i nad ideološkim neistomišljenicima..

Dakle, upornost današnjih  „ljevičara“ da komuniste percipiraju kao hrabre sudionike u borbi protiv okrutnih fašističkih režima, a da namjerno ignoriraju brojne komunističke zločine u poraću predstavlja „najslabiju kariku“ u njihovim ideološkim nebulozama, kojih se mnogi od njih i danas uporno drže – što bi rekao „drug Tito“ (naravno, u sasvim drukčijem kontekstu) – „k'o pijan plota“. Ono što je u čitavoj ovoj grozomornoj priči najgrozomornije jest to da je gotovo čitava današnja europska ljevica napustila zasade tradicionalnog komunizma da bi „u hodu“ mutirala u socijalno pervertirani neokapitalizam i neoliberalizam – dakle, ideološki konstrukt protiv kojega su se nekadašnji komunisti borili na barikadama i u rovovima! Današnja „zbunjena i munjena“ (naslov jednog britanskog filma) ljevica danas brani (i to grčevito) upravo onakovu ideološku i političku opciju koju je gotovo do jučer vehementno branila. Ona je, dakle, nakon doslovne fetišizacije komunizma „okrenula ploču“  i zamijenila ga podjednako neumjerenom fetišizacijom neokapitalizma/neoliberalizma. A ta dvoglava hidra danas – zahvaljujući, eto, i nekadašnjim komunističkim fanaticima - vlada gotovo čitavim svijetom, uništavajući usput živote milijuna ljudi na sve napučenijem dnu hranidbenog lanca. Zato je potpuno u pravu Branko Podgornik kad u „Novom listu“ od 23. veljače već u naslovu kaže „Socijaldemokrati umiru jer su postali liberali“ (kao i, naravno, drčna pješadija u nezaustavljivoj falangi neokapitalizma!) Ne umiru, međutim, od te epidemije zastrašujuće nepravde samo lažni liberali (koji su, nakon neshvatljive ideološke mutacije, postali vješto indoktrinirana „peta kolona“ neokapitalizma), već  prije svega nedužni ljudi koje su ti podanici „moralnog relativizma“ (izraz pape Benedikta) i besramnog kapitalizma na pladnju izručili svojim nezajažljivim gospodarima.

Budući da je ovo preširoka tema za razmatranje u okvirima EU-nedemokracije morat ćemo se zadovoljiti sužavanjem konteksta na hrvatsku političku scenu – bez obzira na to što se sličnim problemima suočava i ljevica u mnogim drugim europskim zemljama (Srbija, Madžarska – pa čak i Njemačka). Inače, svojevremeno sam histerični animozitet hrvatskih desničara prema SDP-u nazvao „zombi-ideologijom“, tj. političkom opcijom koja je opsjednuta navodnom neuništivošću političkih demona prošlosti, a to joj, naravno, onemogućuje svima ostalima samorazumljivo normalno suočavanje sa sadašnjošću. Na taj je način „tvrda“ hrvatska desnica frapantno slična Cervantesovom Don Kihotu – poput njega i ona nasrće na mrskog protivnika koji zapravo ne postoji. Istini za volju, na neki način i postoji, ali je – za razliku od SDP-a koji već dugo besmisleno egzistira kao neka vrsta „čardaka ni na nebu ni na zemlji“, pa je samim tim sam sebi najveći neprijatelj – ona svedena na „ostatke ostataka“ nečega što bismo mogli nazvati autentičnom ljevicom. Inače, od ovakvog SDP-a koristi imaju jedino, novcem nedokučivom muljažom otetim od siromašnih poreznih obveznika donirane Gax Pride povorke i kriptosekularna „kurikularna reforma“. S druge strane, autentična ljevica je danas u Hrvatskoj svedena gotovo jedino na deklarirano lijevu i socijalno iznimno osjetljivu stranku „Radnička fronta“ Mate Kapovića, inteligentnog i odrešitog ljevičara, koji je svjestan da u ovakvom asocijalnom i podaničkom političkom okružju takva stranka nema što tražiti, pa se zadovoljava time da bude glas obespravljene većine, što u sučeljavanju sa sve degutantnijom socijalno-političkom pornografijom moralno prostituirane Europe i nije baš tako malo!

Ovakav svjetonazorni nesporazum nastao je prije svega brkanjem osnovnih ideoloških pojmova, a to je možda najbolje izrazio lucidni Jure Vujić već u naslovu svoga napisa u „Vijencu“ pod naslovom „1968. – godina koja se vratila“. Za one kojima ta brojčana naznaka ništa ne znači 1968. je bila godina studentskih nemira u gotovo čitavoj Europi, a te ispočetka mirne demonstracije ubrzo su se pretvorile u gotovo iracionalni teror drogiranih ljevičara, posebno u Njemačkoj („Frakcija Crvene armije“) i Italiji (Brigate rosse). Iako izrazito ljevičarski profilirane, te su skupine više nafiksanih nego ideološki instruiranih studenata u konačnici izazvale pad komunizma, iako su takav ishod barem tada najmanje željele! I dok je krema europske elite salonskih ljevičara, poput Marcusea i Sartrea, blagonaklono gledala na nešto što se sve više pretvaralo u huligansko ulično nasilje, pod izlikom revolucionarnog prevrata, jedino je provokativni talijanski publicist i filmski redatelj P. P. Pasolini, inače deklarirani homoseksualac, koji je potjecao iz radničke porodice, optuživao europske političare da se dodvoravaju dobrostojećim „tatinim i maminim sinovima i kćerima“, a kada dođe stani-pani šalju na njih „loše plaćene policajce, koji potječu iz siromašnih porodica“.

Najuvjerljiviji dokaz da je zaključak koji proizlazi iz predočenog diskursa praktički neoboriv jest – koliko god to prepotentno zvučalo – odgovor na pitanje promiče li doista današnji SDP rekonkvistu komunizma. Postoje odgovori na koje je teško – a ponekada i nemoguće – adekvatno odgovoriti: ovaj odgovor je jedan od najlakših. Bez puno filozofiranja – današnji SDP ima s komunizmom otprilike onoliko dodirnih točaka koliko i Zdravko Mamić sa Hegelovom filozofijom ili njegov tragikomično ridikulozni vrtni patuljak, koji se odaziva na ime i prezime Davor Šuker, sa Baudelaireovom poezijom! Upravo zato ova stranka ima toliko šanse  da zbaci HDZ s vlasti koliko i – da nastavimo s hrvatskim nogometnim prispodobama – „Cibalia“ ili „Rudeš“ da postanu prvacima ridikulozne Hrvatske nogomene lige. A kako su SDP-ovci kada su bili na vlasti pokazali da im socijalna neosjetljivost nije ništa manja od one HDZ-ove stranka je i prije  Bernardićeva nespretnog vrludanja postala u političkom smislu ono što je Zoran Milanović, ionako sklon živopisnim metaforama, svojevremeno pripisao Karamarku – politički „mrtvac koji hoda“. (Uostalom, o tome više u odrednici „SDP – stranka demagoških podanika“ – zna se prema kojim ideološkim „lumenima“!)

A u „Vijencu“ od 1. veljače Branimir Janković, viši asistent na odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, polemizira s autorom koji u zadnje vrijeme često nastupa u navedenom listu, isključivo na način koji izražava gotovo nevjerojatnu opsjednutost komunizmom, bez obzira na lako zamislive okolnosti koje su dovele do takvog paroksizma mržnje. Prije svega, neshvatljivo je danas itko može opravdavati odavno dokazane brojne komunističke zločine klimavom ideološkom tezom, kako su oni, kao dio borbe protiv fašizma, bili nužni u slamanju „udruženog zločinačkog pothvata“, što je fašizam/nacizam doista nedvojbeno bio. Međutim, unisono opravdavanje masovnih likvidacija u poraću u Hrvatskoj, od užasa Bleiburga do egzekucije zadnjeg političkog protivnika, iskazuje nevjerojatni politički autizam (o ideološkom manipuliranju ovim medicinskim pojmom već smo ovdje pisali), koji ideološki kontaminira inače humanistički karakter opravdane borbe protiv fašističkih zločina.

Normalnom umu teško shvatljive nevolje nastaju kada se mržnja prema komunizmu proširuje i na onaj segment pojava i značenja u okvirima komunističkih država koje su sasvim bezazlene. Ovdje se antikomunistička ideologija spotakla o „koru od banane“ paranoične mržnje prema komunizmu, otkrivajući svoju skrivenu zloću, koja je ipak prije glupava nego zločesta. Tako, primjerice, Janković na jednome mjestu pokroviteljski opovrgavava autorovu paušalnu tvrdnju po kojoj je „najilustrativnije svjedočanstvo političkog i ideološkog bankrota ekonomskih sustava komunističkih režima koji nisu mogli radnicima osigurati ni 'traperice' za kojima su toliko čeznuli“ ovim jednostavnim zaključkom: „Iako su traperice ponajviše pitanje popularne kulture, radnice su u socijalističkoj Jugoslaviji dobile kvalitetne i popularne – borosane“ (žensku obuću proizvedenu u tada vrlo uspješnoj tvornici u Borovu). Uzgred rečeno, komunistička vlast u tadašnjoj „Jugi“ brinula se za svoje „drugarice“ više nego što današnje nabrijane feministkinje (koje su zapravo tragikomična kopija komunističkih „afežejki“ - vidjeti pod „Postkomunističke 'afežejke'“) mogu i zamisliti!

Iako će se i ovo do sada mnogima činiti preoštrim, prvi put kada sam pročitao ne znam više čije ismijavanje sindroma „par-nepar“  - „odlasci po traperice u Trst i vožnja 'par-nepar', a stvarno činjenica da je Jugoslavija potkraj svog postojanja bila u stanju bankrota“, citira Janković „najslabiju kariku“ autora s kojim polemizira - shvatio sam koliko je duboko antikomunizam u stanju zaglibiti u močvaru političke paranoje. Vožnja „par-nepar“ i slične palijativne mjere ipak su zasigurno bile koliko-toliko uspješan pomak u vođenju financijskih poslova u bivšoj državi. A da i ne govorimo o tome da je zadnjih nekoliko godina prije raspada Jugoslavije postojala Udružena banka Hrvatske, koja je sasvim dobro poslovala (u to vrijeme sam bio inokorespodent u zadarskoj banci, pa mi je ta problematika poznata „iz prve ruke“). A gdje su danas hrvatske banke?!

Ono što je u ovom kontekstu najneshvatljivije jest činjenica da dežurni antikomunisti, koji polaze od činjenice da većina hrvatskog pučanstva JESU iskreni katolici, ne shvaćaju da današnji gospodari Europe i njihovi hrvatski čankolizi uspostavljaju mržnju prema katolicizmu i njegovim moralnim vrijednostima na način koji nije zabilježen još od vremena političkog progona kardinala Stepinca! Svi, naime, znamo da se u kasnijem razdoblju komunizma ovakva brahijalna mržnja prema religioznosti nije mogla ni zamisliti.*  Ali o tome ćemo u nastavku ovoga teksta.

*

Krajem 70-ih godina sam ne znam u kojoj hrvatskoj tiskovini pročitao da je nadležna institucija u Hrvatskoj zabranila daljnje objavljivanje novele u kojoj se spominjala – toga se dobro sjećam – „Ivanjska noć“ (iz čega proizlazida je u priči ruglu izvrgnut upravo katolicizam), a tekst je zabranjen zato – toga se točno sjećam – „jer vrijeđa osjećaje građana vjernika“!! A danas nekakve ružne ženske i njihove muške pudlice urlaju po ulicama ili nekakvim domjencima upravo protiv katolicizma i religije uopće!