150 godina križeva krajputaša u selu Mala
Razgovor s gospođom Zoricom Lalić povjesničarkom i velikom zaljubljenicom u narodne običaje novogradiškog kraja poglavito u Križeve krajputaše. U Maloj se nalaze takova četiri Križa krajputaša.
Za današnje naselje Mala može se slikovito reći da sjedi u krilu dviju majki. Prva joj je majka cernička župa sv. Petra apostola, a druga je župa Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Novoj Gradiški. Narodna mudrost u ovakvim prilikama voli reći: „Umiljato janje dvije majke sisa!“ Međutim u malčanskom slučaju to nije uvijek bilo tako kao što ćemo vidjeti iz ovog priloga.
Povod za ovaj razgovora bila je 150. obljetnica jednog od tih četiriju Križeva krajputaša. Mala je nekoć bila selo na granici dvaju carstava Vojne Krajine i banske Hrvatske , u narodu zvane „Paurija.“ Prvi put se spominje kod blagoslova obitelji u župi sa sjedištem u Cerniku. U tamošnjoj Spomenici Franjevačkog samostana prvi spomen datira iz 1749. godine. A to znači da je selo Mala nekoć pripadalo vlastelinstvu u Cerniku. U središtu mjesta podignut je 24. listopada 1868. godine križ krajputaš koji je bio ovogodišnji slavljenik . Bilo je to u subotu 20. lipnja u mjesnoj kapeli sv. Vida gdje se okupio lijepi broj Malčana . Sve sudionike pozdravio je sadašnji novogradiški župnik Branko Gelemanović. Misno slavlje predvodio je cernički župnik i gvardijan fra Vjenceslav Janjić. Bila je to prigoda nešto više saznamo o selu Mala.
Naš ovozemaljski život možemo promatrati kao putovanje. Pjesnik bi rekao: Od kolijevke pa do groba! Naša svakodnevica protkana je svakojakim kušnjama koje nas udaljavaju od duhovnoga svijeta. Započela je svoje prisjećanje gospođa Zorica. U Maloj su četiri križa krajputaša koji nas podsjećaju na čvrste odnose vjernih Malčana s Isusom i njegovom Majkom Marijom. Najstariji Križ krajputaš je onaj na početku malčanskih vinograda. Podignut je 26. veljače 1816. godine. Malčani su stari vinogradari, a tomu mogu zahvaliti plodnim brežuljcima obasjanim suncem što je od velike važnosti za uzgoj vinove loze. Sve donedavna svaka je kuća imala vinograd površine oko „tri frtalja jutra!“ Vino se prošlih stoljeća davalo vlastelinu i crkvi za nadarbinu. U ovim se krajevima kaže „za lukno!“ Drugi po starini je onaj u središtu sela podignut 24. listopada 1868. godine. Malčani su se ove jubilarne 150. obljetnice , nakon euharistijskog slavlja, okupili upravo oko njega. Tu su nazočni župnici izmolili prigodnu molitvu i podijelili blagoslov. Potom je uslijedio domjenak u mjesnom domu. Upravo krajputaši nas podsjećaju, nastavila je svoje kazivanje gospođa Zorica, da smrtnik mora ići Božjim putem, ići za Gospodinom ,noseći breme svoga života, a to je križ. Građeni su s namjerom da prolaznika ,na njegovu putu makar malo zaustave kako bi ga duhovno osnažili i potaknuli da usmjeri svoj pogled i svoje misli prema nebu. Preko dvije tisuće godina Kristov križ je postao znakom pobjede nad smrću i znakom spasenja!
Za kraj našeg razgovora naša nam je sugovornica ispričala još jednu povijesnu crticu vezanu uz selo Mala. Zgoda se dogodila 1768. godine. Te je godine car Josip Drugi prolazio kroz Cernik. U tom je vremenskom razdoblju život kmetova na vlastelinstvu Cernik bio jako težak, opterećen mnogim davanjima i obvezama, daleko teži nego graničara u Vojnoj krajini. 30. svibnja te 1768. godine car se na kratko zaustavio ispred dvorca u Cerniku , tek toliko da promijeni konjsku zapregu. I to kratko vrijeme iskoristile su cerničke žene da cara upozore ne veoma teško stanje i povikale jasnim glasom : „Jasna kruno: siromasi smo, tešku porciju dajemo, a zemlje ne imamo!“ Tako je nastala poznata uzrečica: „ Cernik i Mala i Beču odgovara!“ Poznata je i druga činjenica kako je malčanskim i cerničkim seljacima bilo zabranjeno dolaziti subotama prije 12 sati na tjedni sajam u Novu Gradišku. Seljaci iz vlastelinstva Cernik ne samo da nisu mogli kupiti ono najpotrebnije za život na sajmu ,nego nisu mogli niti prodati svoje proizvode. Stoga nikoga ne treba čuditi niti činjenica da su i seljaci na svoj način izgonili nepravdu. Najviše su to osjetili fratri u samostanu. Zbog velikih nameta samostanu su davali patvoreno vino, u nekim krajevima kažu „ delanac“ pa je gvardijan odredio da mu seljaci kao lukno radije dovezu grožđe u naravi .
U svojoj knjizi Selo Mala – Pripovijesti minulog doba ( Nova Gradiška u srpnju 2014. godine) gospođa Zorica Lalić zapisala je, samo da se ne zaboravi:
„I kad vrijeme Prahom prolaznosti, Zauvijek prekrije prošlost, Ostaje nam sjećanje. Na njegovim krilima Putujemo u zemlju uspomena. Sobom ponesimo luč ljubavi Da ukloni tminu zaborava I osvijetli put u buduća ljeta!“ S ovim mislima rastali smo se od Malčana i naše sugovornice gospođe Zorice.
