Vjerojatno su čitatelji primijetili da je ova odrednica mnogo duža od svih ostalih. Samim tim nećemo dodatno proširivati kontekst pokušajem objašnjavanja zašto je moralo biti tako, već ćemo je ovdje konačno završiti. Ipak, završit ćemo ovu priču svojevrsnom anegdotom koja je sama po sebi vrlo poučna, pa čak i ako se može iščitati kao iznimka koja potvrđuje pravilo.

O tome sam u „Maruliću“ pisao negdje početkom ovog stoljeća, a za mnoge će čitatelje to zvučati gotovo nevjerojatno. Naime, otprilike desetak godina prije Domovinskog rata pročitao sam – ako se ne varam u odavno rahmetli „Vjesniku“ - da je primjerak jednog književnog časopisa zabranjen „zato jer vrijeđa osjećaje građana vjernika“. Pošto sam tada pisao uglavnom književne i filmske recenzije, taj članak nisam sačuvao, a mnoge detalje sam i zaboravio. Sjećam se ipak da je već u naslovu bila sadržana „Ivanjska noć“, što gotovo sigurno podrazumijeva da se radilo o hrvatskom časopisu, a vjerojatno je i autor bio Hrvat.

Već i ovi šturi podaci iznimno su zanimljivi za kontekst kojim se bavimo. Mislim da sam ovdje već napisao da Crkva u Hrvatskoj od osude kardinala Stepinca nikada nije bila ugroženija nego što je danas. Možete li zamisliti da se danas u Hrvatskoj (ne zaboravimo, tada smo živjeli u „Jugi“!) zabrani časopis ili novinski članak koji DOISTA vrijeđa osjećaje katolika? Čovječe, pa danas bi takvi sudci bili izloženi bespoštednom ideološkom linču onih koji ne samo da su pudlice EU-nedemokracije, već u svojoj poniznoj histeriziranosti doživljavaju – kako sam nedavno napisao u „Zadarskom listu“ - kolektivni ideološki orgazam u svojoj ljigavoj odanosti EU i svemu onome što ona predstavlja.

Konačno, koliko god se ovaj prilog na neki način oteo kontroli, pa je ispao mnogo duži nego što je to autor zamislio, zlo na koje on upozorava samo je vrh ledenog brijega beščašća i nezamislive nepravde koja se nadvila nad svijet kojem su upravo oni oteli dušu. Ovaj duhovno poremećeni svijet danas je bespomoćni talac (a ne taoc, za Boga miloga!) dvaju zlokobnih slogana nastalih u Francuskoj u 18-om i 19-om stoljeću. Prvi je Écraséz l'infame („uništite bestidnicu“ – Voltaireov „prosvjetiteljski“ obračun s kršćanstvom) i Épatéz le bon bourgeois (šokirajte malograđanina). Ove dvije rečenice i do danas  su jedini  sadržaj EU i njezinih nalogodavaca – i takvom ljudskom otpadu bismo se mi morali diviti!!

I tako smo došli –  i do slova

P

a početni prilog će nam pokazati da naš osnovni problem nije u tome što živimo u civilizaciji u kojoj moralnog smeća ima „na tone“ – problem je u onome čega više gotovo pa i NEMA. A čega to nema – i zašto nam je danas ovako kako nažalost jest – pokazat će nam prva odrednica, koja se zove

„PARIŠKA  IZJAVA“

Što je, dakle, „pariška izjava“? To je, najjednostavnije rečeno, svojevrsni „glas vapijućeg u pustinji“, očajnički poziv u pomoć grupe europskih intelektualaca i humanista, većinom manje poznatih ili nepoznatih čak i u zemljama u kojim obitavaju i rade, što i nije neko čudo, jer danas takve nitko ... „ni za suvu šljivu“!. Spomenuli smo humaniste, a to je danas, u ideološkom Gulagu koji kontrolira iskežena rulja sekularnih fundamentalista, progonjena vrsta, koju sekularni fundamentalisti i njezin ideološki back office, koji sam sebe paternalistički naziva Europskom unijom, implicitno doživljavaju kao nekakvu quantite negligeable (tj. zanemarivu količinu).

Ako će se netko od čitatelj(ic)a upitati „zašto ja o tome nisam nigdje imao priliku pročitati ili naići na to u elektronskim medijima“ ne smije sebe za bilo što optuživati. Današnji gospodari svijeta, koji su postali skupna horror-replika Orwellovog Big Brothera iz njegova romana „1984“, strogo paze na to da se ovakve „subverzivne“ ideje ne prošire u svijetu kojim su oni već gotovo potpuno zavladali i ne ugroze njihovu kontrolu koja je sve neupitnija, pa zato njihovi elektronski i tiskovni mediji ne pripuštaju ovakve za njih opasne sadržaje. Tako sam na prilog o „Pariškoj izjavi“ naišao u središnjem prilogu, pod naslovom „Prilika“, „Glasa Koncila“ od 1. siječnja ove godine. (To što će netko iz ideološke ergele SF graknuti nešto kao „klerikalac“, „populist“ ili tome slično, smatrat ću komplimentom – s druge strane, ne čitam svaki broj „Koncila“, već nekoliko priloga godišnje: u ovako zadanom kontekstu to je jedan od bitnih podataka.)

Što je, dakle, „Pariška izjava“? Kao odgovor na to poslužit će nam uvodni odjeljak urednika „Prilike“ Darka Grudena, koji je i preveo tekst s francuskog jezika. Citat – „U novoj, 2018. godini pada 50. obljetnica jednog od najzanimljivijih fenomena u kulturnoj povijesti Europe, poznatog pod jednostavnim nazivom „1968. godina“. Teško da će se u vrednovanju fenomena 1968. godine svi složiti... Riječ je o 'Pariškoj izjavi', dokumentu koji je u listopadu prošle“ (2017) „godine objavila skupina europskih intelektualaca. Premda prešućivan – nije ni čudno, s obzirom na to da bez ustručavanja odbacuje europsku kulturno-političku paradigmu“ (doista, danas je opasnije suprotstaviti se ovom teroru bešćašća nego postulatima komunizma u desetljeću kad je komunizam u Jugoslaviji propao, a s njim i država koja je funkcionirala na njegovim zasadama – A.G.) „dokument se, prvenstveno zahvaljujući tomu što je izrekao ono što mnogi u srcu nose“ (pa im stoga primitivni nasrtaj na njihove moralne ideale doslovno slama srce – A.G.) „postupno probio u europsku javnost, kojoj je i namijenjen. 'Riječ je o pozivu narodima Europe da aktivno otkrivaju ono najbolje u našim tradicijama, te da zajednički izgrađuju mirnu, nadom ispunjenu budućnost, stoji u uvodu u podulji dokument...“ – završen citat

U odjeljku koji slijedi nužno je navesti još neke „tehničke“ detalje, s tim da nas izraz „naše tradicije“ upućuje na dodatni citat, koji je u zadanom kontekstu neizbježan. Naime, još je davne 1971. godine američki sociolog William Thompson u svojoj knjizi „Na rubu povijesti“ (At the Edge of the History) nagovijestio – nažalost proročanski – onaj sveobuhvatni totalitarizam za koji je u katoličkoj reviji „Marulić“ pred desetak godina tadašnji stalni suradnik Mladen Jurčić također proročanski naslutio da bi ovaj bahati totalitarizam koji se trijumfalno valja „kolijevkom civilizacije“ mogao „postati najmračniji totalitarizam s kojim smo se suočili“. Vratimo se najavljenom citatu iz Thompsonove knjige: „Nekad je teškoća putovanja čuvala integritet udaljenih kultura. Danas su kulture izmješane kao žumance sa šećerom, a tradicije očeva ulaze samo u beznačajnoj mjeri u živote njihovih sinova, bilo da oni žive u Wattsu, Vietnamu ili u Nigeriji. Čovjek danas nema potrebu da nosi težinu svog jedinstvenog identiteta od kolijevke do groba... Pretpostavljam da bi Marshal McLuhan opisao taj način života rekavši da individua nije roman nego televizor: čim se na jednom kanalu pojavi strelica oznake da na drugom kanalu počinje novi program, on mijenja kanal.“ (A što bismo tek danas rekli o „društvenim mrežama“ kao što su Facebook i slična „čuda neviđena“! – A.G.) „Ali u tom novom načinu života oni koji će izgubiti put bit će mnogo brojnijih od onih koji će ga naći. Izgubivši se, oni će pasti na razinu kultura i novih kultova. Kada čovjeku nedostaje snažna vezivna struktura tradicije, on se može prepustiti najrazličitijim fantazijama...“

Nažalost, drugi dio zadnje rečenice u Thompsonovom inače fascinantnom diskursu ujedno je i najlošiji. Ne upada, naime, čovjek koji se neoprezno odrekao „vezivne strukture tradicije“ nikakvim nedorečenim „fantazijama“: on se već prepustio nametnutom mu – kako mudro zaključuje talijanski filozof d'Arcis – „dobrovoljnom kmetstvu“, koje od njega stvara tek ljušturu čovjeka, oduzevši mu one moralne atribute koje čovjeka čine ljudskim bićem. A to nas vraća dodatnim „tehničkim“ podatcima vezanim uz „parišku izjavu“. Uz slike potpisnika izjave Gruden iznosi podatak kako slijedi: „'Pariška izjava', objavljena u listopadu 2017., sadrži 36 točaka, a potpisalo ju je 12 europskih mislilaca 22. vijeka.“  (Očigledno je da se ovi neohumanisti –ljudska vrsta koja postupno izumire! – nadaju da će se njihova inicijativa ostvariti (tek!) nakon 80-ak godina. Danas se to čini kao ona „neostvarena mogućnost“ poznatog filozofa Ernsta Blocha, ali – „iz njihovih usta u Božje uši“!

Još su neki podatci ovdje neizbježni – ali, naravno, i primjedbe uz njih. Pored netom citiranog odjeljka  objavljene su slike „12 apostola“ koji su se upustili u neravnopravnu borbu s dvoglavom hidrom (neoliberalizam i neokapitalizam) koja sustavno uništava  sve malobrojnije oaze ljudskosti u svijetu u kojem sve teže živ(otinjar)imo. Osim Nijemca Matthiasa Storma svi ostali su u postarijoj životnoj dobi – očito je da ti pošteni ljudi (eto, i Branimir Bilić bi ih rado pozvao u svoju emisiju) pokušavaju svojim potomcima ostaviti svijet bolji od ove sve opakije „doline suza“! Ah, da – među ovih 12 (od ološa koji danas vlada Europom)  „žigosanih“ samo je jedna dama, (također postarija) Francuskinja Chantal Desol). Naravno, hiperaktivni Macron i njegova supruga/mama sigurno je ne mogu smisliti – a o ljigavom Junckeru i o njegovim podrepašima da i ne govorimo. (Da to „u hodu“ ne zaboravim – u ovaj se kontekst izvrsno uklapa ubitačno duhovita izjava jednog talijanskog političara u TV-talk show „Agora“ na Rai tre: „Živimo u nenormalnom svijetu, u kojem su ljubimci EU muškarci koji ne prave djecu i žene koje ih ne rađaju!“)

Naravno, samo navođenje 36 naslova „točaka“ izjave oduzelo bi nam previše prostora. S druge strane, svi oni (a ova primjedba se odnosi samo na „ljude dobre volje“) koji nisu imali mogućnost da – u originalu ili u prijevodu – pročitaju ove naslove koje prevoditelj navodi pod znakovitim nadnaslovom „Europa u koju možemo vjerovati“  zaslužuju da ih s barem nekoliko znakovitih naslova uputimo u osnovni sadržaj „pariške izjave“. Evo tog izbora – „Ugrožava nas lažna Europa“, „Lažna je Europa utopija i tiranija“ (zvuči preoštro, ali – „na ljutu ranu, ljuta trava“!), „Moramo braniti pravu Europu“, „Nismo pasivni subjekti“ (jesmo, ali to mora što prije prestati!), „Potrebni su nam odgovorni državnici“ (a ne EU-čankolizi!), „Moramo obnoviti moralnu kulturu“, „Tržište mora biti uređeno s obzirom na društvene ciljeve“, „Brak i obitelj su presudni“ (čujete li one tamo kako urliču – Apage, satanas), „Naša je budućnost prava Europa“ (a ne onakva koja nam je nametnula „dobrovoljno kmetstvo“: dobrovoljno zato jer su nam današnji gospodari Europe lukavo eutanazirali dostojanstvo!!) – i na samom kraju „Moramo preuzeti odgovornost!“.

Nakon što ste pročitali ove nadahnute naslove upitajte se: „Zašto to nismo mogli nigdje drugdje pročitati?“ (Ako pak jeste, potpisnik ovih redova smjernu nudi „ispravak netočnog navoda“.) Jednostavno zato jer je današnjim „politički korektnim“ (vidjeti pod Political Corectness) gospodarima svijeta svaki svjetonazorni stav koji nije položio ispit na Prokrustovoj postelji njihovog ideološkog jednoumlja apriori odbojan (a gdje je onda ono famozno „pravo na različitost“ – nemojmo biti naivni – to pravo je rezervirano samo za povlaštenu kastu!) Vratimo se opet „Glasu Koncila“ – mislim da samo tome već pisao u „Maruliću“, ali u ovakvom nametnutom programiranom ludilu nikad nije na odmet nešto takvo ponoviti.

Naime, čovjek danas ne mora nužno biti katolik pa da zaključi da katolicizam u Hrvatskoj nikad nije bio ugroženiji još od osude kardinala Stepinca. Ako je nekome u to teško povjerovati ubitačno je uvjerljiv primjer gotovo bizaran slučaj pokojnog hrvatskog pedagoga Ante Vukasovića. On je svojevremeno, kao tadašnji član Partije, napisao knjigu eksplicitna naslova „Socijalistički odgoj“, u kojoj je – kako je vidljivo „iz priloženog“ – veličao tadašnji socijalistički odgoj omladine. (Prisjetimo se ovdje već spominjane bezazlene čednosti jugoslavenskih filmova iz 50-ih i 60-ih filmova /“Vesna“, „Cipelice na asfaltu“.../ - danas umjesto njih imamo „norijadu“, zbog koje mnogi ljudi taj dan ne izlaze iz kuće, a da se filmovi koji se zovu „Svećenikova djeca“ unaprijed proglašavaju remek-djelima, isključivo zbog ideoloških razloga, da i ne govorimo.) Međutim, nakon što je u hrvatskoj državi, odbacivši postulate SKH (ali ne – ovo je vrlo bitno – i osnovne postavke socijalističkog odgoja), napisao „novu“ knjigu, pod naslovom „Kršćanski odgoj“, s posebnim akcentom na katolicizmu, jedan njegov kolega (ako me sjećanje ne vara, bio je to Ivan Biondić) je ustanovio da je nekadašnji „vojnik Partije“ gotovo potpuno prepisao svoju prijašnju knjigu, a da gotovo nitko nije primijetio razliku.

U čemu je, dakle, ovdje „štos“? Ako apstrahiramo nekadašnje komunističke ideološke tirade, s jedne strane, i eshatološki diskurs Katoličke crkve, s druge, nije nikakvo čudo da gotovo nitko nije primijetio razliku između dvije knjige – razlike zapravo gotovo i nema!

A kakve sve ovo veze ima s „Pariškom izjavom“? Itekakve!!

(završetak priloga u sljedećem broju)