Moja majka zvala se Marija, a otac se zvao Marko. Iz njihove zajedničke ljubavi rođeno je jedanaestero djece. Šestero braće i sestara umrli su u ranom djetinjstvu ili pak u ranoj mladosti, osobito sestre. Na životu ostadosmo nas šestorica braće, bez ijedne sestrice. Majka je umrla u devedesetoj godini, a otac u progonstvu 1992. godine u šezdeset i devetoj . Moja majka nije išla u školu niti jednog dana, ali je bila „čitmena“ i pismena. Da, dobro ste pročitali, znala je čitati i pisati, a da nije išla niti jednog dana u školu. Znala je čitati i pisati, a Bog ju je obdario dobrim pamćenjem. Posebno je voljela povijest. Moglo bi se reći da je završila malu maturu u krilu svog oca Jakoba. Njezino svjedočenje zapisano je na papir kao povijesni dokument da se ne zaboravi. U brojnoj obitelji, u ono vrijeme, živjelo se u zadrugama. Svi ukućani, stari ili mladi svejedno, zvali su ga „baćom!“ Baćom se zvalo najstarijeg brata u obitelji, a „nenom“ najstariju sestru u obitelji.

Tako su maju majku svi ukućani zvali „nenom“, najstarijom sestrom sve do njezine smrti. Tako je to nekoć bilo u ravnoj Bosanskoj Posavini. Oduvijek je Božić na selu bio najomiljeniji katolički blagdan, započela je svoje kazivanje majka Marija. Poslovi na njivama bili su dočeti, dani su postajali sve kraći, a noći sve duže. Kratkoća dana i hladnoća vremena nagnali su ljude u toplije sobe. Još za dana nastojalo se namiriti blago i unijeti dovoljno drva za grijanje . Kad zvono sa zvonika župne crkve najavi Pozdravljenje svi se ukućani okupljali oko ognjišta. Radi štednje lampa na petrolej nije se za vrijeme molitve palila. Plamen s ognjišta ili zidanog šporeta, kako se u onom kraju nazivala peć zidanu ciglom, rasvjetljavao je sobu za dnevni boravak koju su pak „kućom“ zvali. U ono vrijeme živjelo se u zadrugama. Dvojica, a ponegdje i trojica braće, živjeli su u jednom kućanstvu. Svatko je imao svoje zaduženje tako da su svi poslovi još za dana bili obavljeni. Baćo je bio zapovjednik koga se slušalo. Kad se čeljad okupila započela je molitva koja je potrajala i do sat vremena. Potom je uslijedila obiteljska večera. Djeca nisu objedovala zajedno sa starijima. Oni su imali svoj mali okrugli stol koga smo zvali sinijom. Nakon večere žene bi oprale i pospremile posuđe u kojem se kuhalo ili peklo. Jelo se iz zajedničke zdjele ili tepsije. Nakon objedovanja uslijedio je razlaz. Za majku je to bila prilika da kao najstarija kćerka potraži najbolji kutak u kući gdje će se smjestiti. Redovito je to bilo „baćino krilo!“ Kada se udobno smjestila započinjala su baćina kazivanja.

„Sveta Kata baca snig za vrata“

Božićno raspoloženje započinje već oko svete Kate. U ono vrijeme zime su bile hladne s puno snijega. Priroda se redovito u Došašću okitila bijelim ogrtačem. Od svete Kate pa do Božića točno mjesec dana. Od tada djeca počinju brojiti dane. Najveće veselje stvarale su rane mise zvane zornice. Svakog radnog dana kroz Došašće započinjale bi točno u šest sati ujutro. U četiri tjedna Došašća bude ih više od 20. Za jedan doživljaj zornice bili smo spremni na najveće žrtve. O blagdanu svete Lucije sijali smo žito u tanjure da imamo zelenila za Božić. U sredini tanjura stavi se čaša u koju ćemo za Božić staviti tri voštane svijeće kao prisjećanje na Presveto Trojstvo. Žito ukrasimo još i hrvatskom trobojnicom. Uz žito u tanjure smo sijali još i kukuruze. Djevojke bi kao i mladići stavljali mladi zeleni kukuruz za uho odnosno momci zatakli za šešire kao znak novog života i plodnosti.

„Resa na kuću, šušanj u kuću!“

Dva dana prije Božića i najsiromašnija obitelj ispekla bi odojak na ražnju. Mi smo ga u Posavini zvali pečenica. Na sam Badnjak domaćice bi imale najviše posla. Trebalo je sve oprati, pomesti i očistiti, pa i izglačati. Kroz sva tri dana Božića nije se radilo. Na Badnjak, kad padne sumrak, domaćin bi išao u staju da donese naramak slame kojega je još za dana pripremio. Badnjak je staroslavenska riječ što znači bdjeti, od „badanjati.“ Te se noći nije baš previše spavalo. Na ognjištu su gorjela tri panja koji su se također zvali“ badnjaci.“ Petrolejka je te noći gorjela čitavu noć. Ušavši u kuću domaći pozdravi : „Faljen Isus i čestit vam Badnjak!“ Svi ukućani odgovaraju:“ Ti živ i zdrav bio!“ Tad se rasprostre slama po čitavoj kući i započinje neopisivo veselje za svu djecu. Darovi su bili skromni ali se njima radovalo. Bile su to kocke šećera, orasi i jabuke sušene na vjetru koje smo mi zvali „ošap!“ Domaćin bi ponovno izašao u dvorište i u kuću unio hrastovu granu na kojoj je još bilo suhog lišća. U drugoj ruci bi unio granu lješnjaka na kojoj su bile resice. Ušavši u kuću rekao bi: „ Šušanj u kuću, resa na kuću!“ Kod starih Slavena hrastova grana okićena suhim lišćem zamjenjivala je današnje jelke i borove.

Na stolu posna večera, a vani prangije pucaju

Na Badnjak se oduvijek postilo. No prije posne večere uslijedila bi duga molitva. Molila se krunica i Oče naši za birićet i Božji blagoslov, za dobru ljetinu, za blagoslov pri blagu i gospodarstvu. Molitva bi redovito završavala omiljenom božićnom pjesmom: „ U sve vrime godišća, mir se svitu navišća!“ Pjevale su se redovito sve kitice. Na Badnjak se jelo kuhani posni grah i kiselo zelje. U nekim obiteljima znalo se naći na stolu i kuhane ribe, ako se te godine Sava izlila pa je riba ostala u barama. Na stolu su bila dva kruha. Jedan se zvao“ ljetnica,“ a drugi križara. Ljetnica je bila podijeljena na četiri dijela, ona se nije jela. Ona se jela na sam Božić. U sredini ljetnice bio je bio križ, a u svakom od četiri polja bili su simboli: sunce, mjesec, blago i sve ono čega seljaku u životu najviše treba . Na sam Božić domaćin bi ju lomio na dva dijela zajedno s položajem. Domaćice su običavale u ljetnicu staviti austrijski novčić zvani „ sekser“ pa se govorilo ,kod lomljena kruha , da će onaj kome pripadne taj komad kruha u kome se nađe „sekser“ biti čitavu godinu sretan. Još za vrijeme večere selom se čulo pucanje iz mužara. Prisjeća se majka Marija. Nakon polnoćke uslijedilo je čestitanje. Čestitalo bi se riječima: „Čestit ti Božić i sveto Isusovo Porođenje!“ Ujutro bi se malo duže spavalo. Djeca redovito na slami, a stariji u postelji. Rekla sam, naglašava majka Marija, da su u ognjištu „ badnjaci“ gorjeli čitavu noć. Kad se čeljad okupila oko bogate trpeze uslijedio je svečani zajutrak. Na trpezi se redovito našao pečeni odojak, kiselo zelje, sir i vrhnje. Na sam Božić blagovao su posebni kruh zvani „ljetnica“. Njega bi domaći redovito lomio s položajem. Za božićne blagdane i blago je redovito dobivalo bolju i obilniju hranu. Pa u to ime:„Čestit Božić i sveto Isusovo Porođenje i blagoslovljena nova 2019. godina!“