Prije svega nužno je smjestiti ovu svojevrsnu radničku revoluciju u vrijeme u kojem se dogodila, uključujući pri tome i značenje koje je imala u političkom kontekstu Europe – a posebno, naravno, Francuske. Najintrigantnije u ovoj priči je to da se Pariska komuna dogodila nepuno stoljeće (18. ožujka do 28. svibnja 1871) nakon početka Francuske revolucije (1789). Povezivanje ova dva krvava događaja bitno je zbog toga što ni do danas nije raskrinkan zločinački karakter Francuske revolucije (u Zadarskom listu“ sam pred desetak godina napisao članak o tome pod naslovom „Francuska revolucija – majka svih revolucija“, pa se ovdje nećemo time baviti), dok se danas kod nas o Pariskoj komuni ne zna gotovo ništa, jer je današnji povjesničari valjda drže za nekakvu „komunjarsku“ ujdurmu u vrijeme kad komunizam valjda još nije ni postojao!

Što je, dakle, bila „Pariska komuna“? Prije nego što nastavimo nužno je naglasiti  da ćemo se ovdje u faktografskom pogledu poslužiti dostupnom mi jugoslavenskom ELZ  (peti svezak, završen 15. veljače 1961), koja je mogla imati samo „navijački“ odnos prema revolucionarnim gibanjima u Europi. Međutim, činjenice koje citirani odjeljak iznosi povijesno su verificirane i samim tim ubitačno točne. Osnovna razlika između neumjereno fetišizirane Francuske revolucije, sadržaj koje je bio gotovo isključivo iracionalni krvavi teror, koji se pretvorio u „udruženi zločinački pothvat“ paranoičnim giljotiniranjem i krivih i nedužnih, a koja je u u konačnici na vlast dovela cara Napoleona III, jednog od najnesposobnijih vladara u povijesti Francuske. Smisao Pariske komune i jest u tome da se ona  borila protiv pauperiziranja (vidjeti u sljedećem prilogu – „Pauperizacija“) pariške sirotinje: ishod je i tada nažalost bio  isti kao i danas  - i sada poniženi i uvrijeđeni nemoćno kukaju „sirotinjo i Bogu si teška“.

Budući da malo tko od nas danas išta zna o Pariskoj komuni neizbježno je citirati uvodni odjeljak definicije Komune u ELZ – tim više što je on prije svega informativan, pa samim tim nije „navijački“. „PARISKA  KOMUNA, revolucionarna vlast radničke klase, osnovana je nakon pobjede proleterske revolucije u Parizu, što je dovelo do prve diktature proleterijata“ (vidjeti pod danas demoniziranim pojmom „Proleterijat“) „i prve radničke države“ (vidjeti pod „Radnička država – nepostojeći pojam?!“) „“Bilo je to razdoblje od 72 dana (18.III.- 28. V. 1871) u kojem proleterijat prvi put ostvaruje svoju historijsku i klasnu misiju eksproprijacije eksproprijatora“ (ključni Marxov pojam) „Već 30-ih i 40-ih godina XIX st. u mnogim gradovima Francuske izbijaju spontane masovne pobune, a daljnji je društveni razvitak vodio sve većoj diferencijaciji klasa...“

Radi što potpunijeg uvida u temu kojom se bavimo nužno je citirati i dio odjeljka koji se zove Značenje Pariske komune“ (podnaslov je podebljan i u originalu) – a svatko od čitatelja mora odlučiti smatra li ovaj citat „navijačkim“ ili ne! Citat – „Dana 28. V. podlegli su na padinama Belevillea posljednji borci Komune, a već dva dana kasnije pročitao je Marx svoj rad Burgerkrieg in Frenkreich (Građanski rat u Francuskoj), a Engels je kasnije, u predgovoru tom djelu, upotpunio Marxova izlaganja i iz historijske perspektive ukazao na ulogu pariskih komunara. 'Komuna je', piše on, odmah na početku morala uvidjeti da radnička klasa, došavši na vlast, ne može upravljati državom pomoću stare državne mašine; da ta radnička klasa mora, kako ne bi izgubila svoju tek izvojevanu vlast, ukloniti cijelu staru mašinu ugnjetavanja“ (danas jedna takva „mašina ugnjetavanja“ ruši, uz svesrdnu pomoć EU i njezinih poslušnih podanika, posljednje „ostatke ostataka“ socijalne pravde, tim više što ne postoji više ni relevantna kritična masa koja bi joj se usudila suprotstaviti – A.G.) „koja je bila upotrebljavana protiv nje... Komuna je na sva mjesta u upravi, u sudstvu i prosvjeti postavljala lica“ (!) „izabrana općim pravom glasa, s time da ta lica mogu mjihovi birači opozvati u svako doba... Policija, umjesto da bude oruđe centralne vlade“ (kao što je to bilo prije Komune – a tako je i danas! – A.G.), odmah je lišena svih svojih političkih funkcija i pretvorena u odgovoran i u svako doba smjenjiv organ Komune. Isto se tako postupalo i s činovnicima svih ostalih grana uprave, pa su, primjerice, odgojni organi bili besplatno otvoreni narodu...

Uza sve svoje pogreške (tako se, na primjer, Komuna nije htjela miješati u poslove Francuske banke...“ ( iz današnje perspektive je vidljivo da je to bio neoprostiv „gaf“ – A.G.) „Komuna će vjekovima  biti ne samo primjer herojstva, samoprijegora i humanosti, nego – prije svega – sposobnosti radničke klase da u praksi rješava sve probleme rukovođenja društvom i da sama upravlja svojom sudbinom...“ „U hodu“ sam naišao na još neke relevantne podatke koji su mi ranije promakli – tako je „Savjet komune zamijenio stajaću vojsku naoružanim narodom (29. III), proklamirao ravnopravnost žena“ (feministkinje, jeste li znale za to?! – ovaj prijepor ipak ćemo ostaviti za odrednicu „Sufražetkinje i rane feministkinje“) i rastavu crkve od države“ (što, naravno, nije značilo – za razliku od danas – ideološko šikaniranje vjernika), a pogone koje su napustili vlasnici predao u ruke vlasničkih udruženja (16. IV)...“

Ako osjećate nelagodnost što ste se iz kurioziteta usudili čitati ove „komunjarske“ tirade shvatite to kao svojevrsnu katarzu koja će vas prije ili kasnije dovesti do saznanja da upravo danas živimo u jednom od najnepravednijih političkih sustava. Prisjetimo se „Pariske izjave“: civilizacija koja s bahatim gađenjem ignorira ovaj očajnički humanistički vapaj ne zaslužuje da postoji, barem ne u ovakvom obliku. Konačno, ovo ipak neće biti odrednica koja se otela kontroli: zato neka ona posluži kao prelogomena za neke pojmove koji slijede „Prosvjedi nazbilj – prosvjedi nahvao“, „Revolucija – ali ne Gregorova“, „Profiteri svih zemalja – ujediniste se!“, „Ustajte, vi zemaljsko roblje...“)

P A U P E R I Z A C I J A

Ovo je vjerojatno jedina odrednica u ovim tekstovima o kojoj doslovno do jučer nisam razmišljao, iako je ona u ovom kontekstu iznimno relevantna. Naime, prelistavajući pojmove iza Pariske komune naišao sam na odrednicu „Pauperizam“, koji zapravo u tom obliku i ne postoji – postoji samo oblik „pauperizacija“, tj. osiromašenje većinskog dijela ljudske populacije koje je nekažnjeno skrivio većinski, privilegirani dio. Naime, svaki politički ili ideološki pojam koji završava na „-izam“ podrazumijeva svjetonazornu konotaciju koja najčešće nastoji osporiti sve one konotacije koji su – iz njezine svjetonazorne vizure - ideološki i politički nepoćudne. Kolikogod nam se pojam „pauperizam“ činio pomalo nesuvislim ipak ćemo citirati ovaj razmjerno kratak tekst, podrazumijevajući pritom prikladniji pojam „pauperizacija“. Citat – „... masovno osiromašenje širokih narodnih slojeva, karakteristično za sva ekspolatatorska društva. U najvećoj mjeri pauperizirano je žiteljstvo u razdoblju liberalnog i monopolističkog kapitalizma“ (podebljani dio teksta – u originalu nije podebljan – nehotično otkriva svoj proročanski karakter: liberarni i monopolistički kapitalizam nije samo stanje u kojem danas živimo nego davno postojeći smrad u koji su nas gurnuli gospodari svijeta – A.G.) “na osnovi djelovanja 'općeg zakona akumulacije kapitala',  to jest zakona po kojem bogaćenje kapitalista neminovno izaziva osiromašenje proletarijata i stvaranje goleme rezervne armije radnika – armije nezaposlenih i neopskrbljenih proletera. Djelovanje toga zakona došlo je u našem stoljeću do izražaja u svjetskim razmjerima“ (Ovaj svezak ELZ završen je 15. veljače 1961 – a što tek da danas kažemo o ovome?! – A.G.) Natavak citata – „Djelovanje toga zakona došlo je u našem stoljeću do izražaja u svjetskim razmjerima“ (A što bismo tek mi danas rekli, jadni ne bili – a jadni i kukavni jesmo, čemu smo i sami krivili, jer se ne usuđujemo boriti zla – A.G.) „bogaćenje najrazvijenijih  kapitalističkih zemalja izazvalo je osiromašenje kolonijalnih i drugih zavisnih zemalja – dakle, pauperizaciju čitavih nacija, pa i kontinenata (Azija, Afrika). Ta je pauperizacija danas izraziti produkt imperijalističkog povezivanja pojedinih privrednih sistema  i čitavog svjetskog privrednog uređenja...“ (završen citat). Usljedeće dvije rečenice teksta navode se podaci o „prosječnom nacionalnom dohotku ... po stanovniku“. Današnji podatci su još grozomorniji – oni govore o tome da osamdeset najbogatijih porodica na svijetu ima više novčanih sredstava nego preostalih 2,3 milijarde ljudi na kugli zemaljskoj!!! Vražjoj, prijatelju moj – vražjoj, a ne zemaljskoj!

PERMISIVNO DRUŠTVO

Pored napisa Bogdana Tirnanića u beogradskoj „Književnoj reči“ sredinom 70-ih godina (pod naslovom „Poludeli buržuj – ili 'radost da smrdi'“: zaključnu sintagmu autor povezuje s opusom Emilea Zole) i Jure Vujića u zagrebačkom „Vijencu“ (posebno onog „1968. – godina koja se vratila“), ideološka stajališta Dragoša Kalajića u knjizi znakovita naziva „Smak sveta“, objavljena 1979. u izdanju Nakladnog Zavoda Matice Hrvatske, spadaju u najžešću kritiku sekularnog fundamentalizma, nakazne tvorevine koja danas vlada svijetom koji se eufemistički percipira kao „zapadna civilizacija“. A budući da se Kalajićem ovdje nismo dulje bavili podsjetimo se da je on ostao žestoki velikosrpski nacionalist, što je u ovom kontekstu gotovo beznačajno, ali je bitno za autorov ideološki habitus. Ipak, njegov prilog u navedenoj knjizi, pod naslovom „Permisivno društvo“, vrijedan je iznimne pozornosti, tim više što danas,  40 godina nakon što je njegova knjiga objavljena, permisivno društvo vlada svijetom u kojem živimo, a neželjene posljedice takvoga stanja umnožavaju se doslovno iz sata u sat. Prije svega, što znači pridjev „permisivan, -vna, -vno“? Bratoljub Kljaić u svom čuvenom „Rječniku stranih riječi“ nudi (iako je rječnik s pravom postao legendaran) malo previše uopćeno objašnjenje – „dopušten, dozvoljen, slobodan, dopustiv“. Ovdje nam je, međutim, prije svega važno to da nam Kalajić nudi tako „visprene“ (kako bi rekli Srbi) definicije ovoga pojma da ćemo većinu njih sa zadovoljstvom citirati. Počnimo od samog početka teksta. „Poslednjih decenija u retorici moderne kulture veoma često se susreće izraz 'permisivno društvo', čije značenje određuje specifični kontekst upotrebe... Za usamljene (!) moraliste permisivno društvo je sinonim za nove Sodome i Gomore*, ironično izrečena definicija društva u kome je iščezao svaki stid, svaka pristojnost...“ (Prisjetimo se definicije francuskog autora Jouveta iz odrednice o bontonu:  „Tko nije dovoljno pristojan nije dovoljno čovječan“. U nastavku teksta autor nam nudi i svoju definiciju zadanog pojma, koja glasi : „Permisivno društvo karakterizira proces množenja raznovrsnih alternativa  individualnog ili grupnog života, proces drobljenja i partikularizacije društvenog corpusa, u kome se kidaju sve spone zajednice...“ Otuda autor izvlači lucidan zaključak koji gledano iz današnje perspektive djeluje više nego proročanski: „Permisivno društvo jest (samo) privid demokratije jer ono ili omogućava realizaciju lažnih umesto pravih potreba ili pak realizaciju pravih potreba ograničava na atomizovani“ (u ovom smislu „uski, namjerno suženi“) „prostor. Otuda“, nastavlja autor, „kolos permisivnog društva, guta sve i svašta, poput noja Walta Disneya. Ali pošto prostor mehanizma varenja tog kolosa nije neograničen, to znači da proces gomilanja (takvih) ideja i stvari podrazumeva i proces njihovog smanjivanja do patuljastih dimenzija značaja. Prethodno rečeno objašnjava i činjenicu da se u permisivnom društvu najbolje osećaju i prosperiraju one ideje ili alternative koje nije potrebno smanjivati jer one već same po sebi imaju ništavna značenja i značaje...“.

Iako ćemo se ovim pojmom i dalje baviti u nastavku teksta, ipak ćemo već ovdje citirati zaključni dio Kalajićevog eseja: „Pošto permisivno društvo obeshrabruje težnju čoveka da prevaziđe sebe, a podržava svaku osrednjost, to je u situaciji iščeznuća visokih referenci samo mediokritetstvo postalo superiorna razina. Ono što je društvu osrednjost“ (a posebno ono što je mnogo gore od osrednjosti – A.G.) „u permisivnom društvu svodi se na proces snižavanja osrednjosti do do samog dna niskoasti...“

*80-ih godina prošlog stoljeća američki sociolog Robert Bork na pisao je knjigu znakovita naslova – „Posrtanje prema Gomori“

(nastavlja se)

(Ispravka netočnog navoda: U prethodnom prilogu naveden je netočan podatak da je jugoslavenska tajna policija likvidirala u inozemstvu 667 političkih protivnika. Do grješke je vjerojatno došlo zbog prejakog pritiska na tipku, tako da su utipkana dva broja 6, umjesto jednog. Dakle,točan je podatak da je UDBA ubila 67 hrvatskih emigranata, a ne 667! Ispričavam se čitateljima na netočnom podatku