U prošlom broju časopisa citirali smo prvu rečenicu Kalajićeva teksts („Poslednjih decenija u retorici moderne kulture često se susreće izraz 'permisivno društvo'“), kao i zaključni odjeljak njegova teksta. Prva autorova rečenica zapravo je uvod u nabrajanje pojava koje sačinjavaju pojam fenomena poznatog kao „permisivno društvo“. Autor nabraja nekoliko inačica tog fenomena, od kojih je najzanimljivija ona koju on navodi u neprevedenom obliku – „new left“, što u prijevodu znači „nova ljevica“, pa zaključuje ovaj dio teksta vrlo poticajnom rečenicom: „Za new-left-iste permisivno društvo je aktualni privid demokratije, koji prikriva opresivni karakter sistema.“ Ova jezgrovita definicija izraživa sukus vremena u kojem bespomoćno živ(otinjar)imo: mi dana doista živimo privid demokracije, a rijetko korištena sintagma „opresivni karakter“ današnje nedemokracije jedna je od najbolje sročenih na tu temu!

Na drugoj stranici teksta Kalajić iznosi još jednu zanimljivu premisu: „Permisivno društvo karakterizira proces umnožavanja raznovrsnih alternativa individualnog ili grupnog života, proces  društvenoga corpusa, u kojem se kidaju sve spone zajednice“. Podebljani dio posebno je bitan za kontekst kojim se ovdje bavimo. Kao da je već odavno propuštena prilika za „pobratimstvo duša“, ne „u svemiru“, kako je to naglašavao Tin Ujević u naslovu svoje nadahnute pjesme – već na zemlji, kojom danas vlada moralni  ološ najgore vrste!! (Nije li uostalom duhoviti engleski cinik Aldous Huxley pred 70-ak godina u svom romanu „Kontrapunkt života“ (Point Counter Point) rezignirano zaključio: „Možda je ova naša zemlja pakao neke druge planete?“)

U predzadnjem odjeljku svog izazovnog diskursa Kalajić naglašava da je „permisivno društvo znak agonije društva jer izjednačavanje razlika znači utrnuće svakog agona, svake vitalnosti... Tu samrtničku perspektivu permisivnoga društva najavljuje fenomen 'smrti umetnosti' kao vrednosti svedene na puki hobi, prostor dokolice...“ (ali i na još mnogo gore od toga!) Ovime zatvaramo ovaj diskurs i – kako sam Kalajić često voli reći – „otvaramo jednu novu zagradu“ time da zastrašujući fenomen „smrti umjetnosti“ jednostavno MORA biti zasebno obrađen.

---------------------------

(„NAROD  ODLUČUJE“  - nažalost, u Hrvatskoj će odlučivati „kad na vrbi grožđe rodi“!)

Ima situacija kada nešto jednostavno moraš reći, napisati – kako je svojevremeno znao reći danas za mnoge kontraverzni splitski publicist Miljenko Smoje, „Ili reć', ili puknut'“ Da ne „zaobilazimo kao mačak oko vruće kaše“ fokusirajmo se odmah na meritum problema zadan naslovom. Prije svega, zašto je digresija koja slijedi MORALA biti napisana odmah, a ne sutra ili prekosutra, pa je samim tim izbjegnut formalni uvjet da se pojmovi obrađuju po striktnom abecednom redu? Zato jer smo svi zajedno „dotjerali cara do duvara“!

Vratimo se naslovu! Zašto, dakle, narod u današnjoj Hrvatskoj ima manje prava na odlučivanje nego što je imao u bivšoj Jugoslaviji, u najmanju ruku od stupanja na snagu ustava iz 1974.? I zašto, last but not the least - katolički svjetonazor, a ne Crkva kao institucija, nije bio (ukoliko nije bio povezan s nacionalizmom) od suđenja kardinalu Stepincu pa do drugog desetljeća ovoga stoljeća ugroženiji nego danas? Zašto je negdje sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća jedan zagrebački časopis (nikako nisam uspjeo doći do konkretnijih podataka, pa izlažem samo one činjenice koje sam dobro zapamtio – sjećam se da je već u naslovu spomenuta Ivanjska noć) - bio zabranjen s obrazloženjem da (ovo sam dobro zapamtio!) „vrijeđa osjećaje građana vjernika“!! Možete li nešto takvo zamisliti danas?! Postoji li ikakav suvisao odgovor na ovo? Ne samo da postoji, nego se ukazao u zadnji čas, kao svojevrsni deus ex machina , i to u naslovu „Čiji si u Saboru – tako je svejedno: svi smo mi sluge Bruxellesa“ kolumne Milana Ivkošića u „Večernjem listu“ od 16. studenoga. Sapienti sat!

Da ovaj napis koji, stjecajem grozomornih okoolnosti, više nalikuje na predano čišćenje septičke jame nego na novinski diskurs, ne bi izmakao kontroli pokušajmo odmah detektirati meritum problema. Današnja vlast u Hrvatskoj, koja provodi loše kamufliranu harangu protiv većinskog dijela biračkog korpusa, a koja je ktome pretežno katoličke provenijencije. Istini za volju, HDZ se, barem između redova, uvijek deklarirao kao stranka u kojoj je eshatološki čimbenik vrlo bitan, ali dovoljno je bilo da svemočni stožer sekularnog fundamentalizma u Bruxellesu strogo podigne obrve, zapljuskujući usput klijentelističku škvadru koja vlada Hrvatskom nekakvim konvencijama, navodno neobvezujućim (ova ujdurma doslovno vapije za onom bezobraznom splitskom uzrečicom – „nije govno, nego se pas posra'“!), pa da se HDZ-HNS-ovski „gospodski Kastor“, psić iz naslova pjesme S.S. Kranjčevića, bodro propne na stražnje noge i veselim lavežom navijesti gazdi da je spreman izvršiti zapovijed. (Kolateralne žrtve su, zbog možebitne nesklonosti da promptno prihvate nalog Centralnog Komiteta u Bruxellesu, postali inače vjerni Vojnici Partije – i nedvojbeno časni ljudi - Ivo Davor Stier i Miro Kovač, koji, budući da se o njima u zadnje vrijeme jedva išta čuje*, vjerojatno još uvijek kleče na kukuruzu u nekom kutu, sve dok im dobrohotni Politbiro u glavnom gradu Belgije ne ukine kaznu i o tome, naravno, obavijesti partijski ogranak u Zagrebu!)

Da bismo što sveobuhvatnije razmotrili ovaj sve gadljiviji ideološki diskurs vratit ćemo se jednom još gadljivijem primjeru koji ukazuje na činjenicu koja je doslovno stravična. Naime, po neporecivim kriterijima CK EU danas se ulicama mogu nesmetano valjati samo raznorazni kućni ljubimci Poltbiroa, mahom populacija koja je dokazano znatno iznad razine manje ili više siromašnog dijela stanovništva, dok se kod svake mogućnosti štrajka otpuštenih radnika i radnica također razmjerno siromašni policijski kadar stavlja u stanje pripravnosti – to smo već ovdje, parafrazirajući Negromanta u uvodnom dijelu Držićeva „Dunda Maroja“, već definirali kao „prosvjedi nazbilj – prosvjedi nahvao“).

Vratimo se, međutim, prvoj rečenici prethodnog odjeljka. Pred nekih desetak godina negdje u centru Zagreba prodefilirala je skupina postarijih muškaraca i žena, golih „k'o od majke rođenih“. Taj sam događaj (već dugo se nešto slično zove happening) u prvoj rečenici moga članka u „Zadarskom listu“ opisao u prvoj rečenici ovim riječima: „Pred par dana centrom Zagreba golo je prodefiliralo omanje krdo ružne starčadi, roba šezdeset i kusur godina – muško i žensko, a valjda i ono između, što bi sami Zagrepčani rekli – 'ni vrit, ni mimo'...“  I što reći na sve to – carta canta: u slobodnom prijevodu ovaj talijanizam znači „papir dovoljno govori sam za sebe“.

Ovaj otklon od abecednog reda inspiriran je gadljivim šikaniranjem koje vladajuća mezalijansa HDZ-HNS (nije Hrvatski nogometni savez – to je još gore smeće!) provodi nad građanskom udrugom „Narod odlučuje“. (Uzgred rečeno, netočno je – pa čak i neinteligentno -  ovu i slične udruge paušalno etiketirati kao desnicu ili „populizam“ /na ovaj pojam sekularni fundamentalisti su navalili „k'o mutav na telefon“, a nitko od njih ga ne zna suvislo definirati/ - to je jednostavno konzervativni svjetonazor!) Osim toga, prilično je lako složiti se s premisom da u Hrvatskoj ima previše politički profiliranog katolicizma (posebno je zazorno to što se on sve više svodi na adventski konzumerizam), ali to ne znači da svaka sekularna šuša može obrisati noge o njega. Odnos današnje „neprincipijelne koalicije“ (zaboravljeni izraz Vasila Tupurkovskog) na vlasti prema udruzi „Narod odlučuje“, koju na dostojanstven i samozatajan način vodi Željka Markić (naravno, za fizički uglavnom neprivlačne feministkinje ona je neka vrsta „baba-Jage) ne samo da je eklatantno bezobrazan na način od kojeg je jugoslavenska (a naročito hrvatska) vlast dokazano zazirala u posljednjem desetljeću postojanja Jugoslavije, već je vladajuća garnitura, opasno kontaminirana upornošću lizanja neke stvari gazdama u Bruxellesu, skinula masku i u podaničkom se zanosu, tipičnom za „loše sluge goreg gospodara“, izbezumljeno obrašuva na sve ono što nije položilo ispit na Prokrustovoj postelji gospodara kojem strpljenje  ionako nije svojstveno.

Da bismo što bolje pokazali i dokazali nakaradnost smicalica kojima se služi EU da bi udovoljila sebičnim interesima njezinih gospodara, a koji su prije osnutka ove nakaradne institucije u DOISTA demokratskoj Europi bili nezamislivi, poslužit ćemo se opširnim citatom iz tjednika „7dnevno“, koji ponekad doista zna biti neumjereno nacionalistički „navudren“, ali koji sve češće zna „pogoditi u sridu“ nekim prispodobama o kojima se sluđeni ovisnici o EU ne usuđuju ni razmišljati. Slijedi, dakle,neizbježno  opširniji citat iz članka koji potpisuje Tvrtko Dolić, a koji prilično zorno opisuje način na što su sve spremni robovi EU kada se netko dovoljno hrabar usudi argumentirano otkriti da je car ne samo gol, već i podanički spreman nametnuti njegovu otužnu golotinja kao vrhovni aksiom:

„Vlada RH i okupirani mediji privremeno su dali veći prostor mirovinskoj reformi samo zato da izguraju u drugi plan referendumske inicijative ,Narod odlučuje' i 'Istina o Istambulskoj'. Plenković, Kuščević i cijeli HDZ  jako su razočarali potpisniketih inicijativa“ (Što ćeš, „veži konja gdje ti aga kaže“ – a ne gazda –A.G.) „Oni koji bi trebali braniti institut zastupničke i direktne demokracije, učinile su sve da obeshrabre svaku novu inicijativu za bilo kakvim  referendumom. Iako bi glede referenduma trebali ostati neutralni, Plenković i Kuščević grubo su im se suprotstavili i proveli nedopustivu opstrukciju prikupljanja potpisa, a onda dopustili da potpisane liste narodnih zahtjeva za hitnim promjenama odleže tri mjeseca – da bi na kraju 3x3o tisuća potpisa proglasili nečitljivim ili takve proizveli. Potpisnici referendumskih inicijativa ogorčeni su, a HDZ bi se trebao jako zabrinuti, jer su to pripadnici njihove biračke baze...

Kako zapamtiti 30 tisuća OIB-a? .. Izbacivanjem oko 30 tisuća ,nečitljivih' potpisa za ,Narod odlučuje, ta je referendumska inicijativa ostala kratka za oko 3 tisuće potpisa. To je sramotno za ovu državu i ovu naciju. Zar ne bi bilo pošteno da članovi povjerenstva vlade za za kontrolu referendumskih inicijativa Narod i Istina sve one potpisnike inicijative s nečitljivim imenom i/li prezimenom pozovu da se izjasne za ili protiv referendumske inicijative da se svatko od njih očituje je li osobno upisao svoj OIB ili nije...“ (Potpisnik ovih redova naprasno je prekinuo ovaj citat koji se oteo kontroli, iako on nudi još otužno zanimljivih podataka koji pokazuju davno uočenu činjenicu da ne postoji dno dna ispod koje se vladajuće hrvatske EU-pudlice nisu u stanju spustiti da bi se umilile svom gospodaru!!

Ovaj kontekst „otvara jednu novu zagradu“, odnosno zanimljivu činjenicuiz prvih dana bivše države, koja se tada zvala FNRJ. Naime, dva istaknuta srpska intelektualca, Vojislav Koštunica (kasnije predsjednik Srbije u jednom mandatu) i Kosta Čavoški napisali su – ako me sjećanje ne vara, prije raspada bivše države – knjigu  u kojoj su, na osnovi autentičnih dokumenata pokazali kako su komunisti prijevarom (naknadnim ubacivanjem glasačkih kuglica u njihovu korist) i zastrašivanjem zapravo lažirali izbore i izbacili iz izborne trke dvojicu protukandidata, hrvatskog bana Ivana Subašića i srpskog političara, također autentičnog demokrata, Milana Grola (ovaj potonji je nedugo iza izbora pobjegao u inozemstvo). Eto vidiš – tada su pomoću namještenih izbora na vlast došli komunisti, a danas EU-pudlice na čelu Hrvatske na sramotan način opstruiraju rezultate referenduma, jer oni ugrožavaju nezasitni apetit njihovih gospodara. Konačno, „u hodu“ mi je zapeo za oko još jedan detalj iz članka o referendumu, također naveden u netom citiranom članku u tjedniku „7dnevno“, a kojega je  - kako proizlazi „iz priloženog“ -  neizbježno naknadno citirati u ovom konteksti. Citat – „Uveden je pojam kontaminiranih potpisnih lista – navodno je ideja došla od premijera Plenkovića, koji ... može što hoće i provodi baš svašta. Kako doznajemo, potpisne liste referendumu  Narod i Istina ... proglašene su zagađenim i odstranjene iz prebrojavanja, pa su tako odbačeni i tisuće potpisnika koji su se ispravno potpisali. Tko je taj dužnosnik da pojedincu ospori njegovo demokratsko pravo?“/ završen citat – A tko ako ne Kuščević, koji revno provodi partijski naputak svoga šefa?!

-----------------------------------------------------------

*

Nedavno sam – sredinom studenog – naišao na Stiera prilikom intervjua na crnogorskoj televiziji. Emisija se zove „Živa istina“, a voditelj srednjih godina vodio je intervju na profesionalno korektan način. I eto, HDZ-ova HRT ne usuđuje se pozvati na razgovor inteligentnog i samozatajnog Stiera, ali zato ne možeš „otvoriti konzervu“ a da iz nje ne iskoči netko iz HNS-a, koalicijskog partnera vladajuće stranke: očigledno je da te dvije stranke zaslužuju jedna drugu.

Na samom kraju, evo i jedan aforizam: Znate li kada je Vrdoljak postao koalicijski partner stranke koju je papagajski nazivao „ Titanik-vladom“? Pa kad je shvatio da nigdje na vidiku nema sante leda!

Nastavlja se)