Dođoše divlji – potjeraše pitome (narodna uzrečica)

I oni koji su dovoljno stari da se sjećaju kako su u osmogodišnjoj školi naučili da je pjesmu iz naslova ove odrednice ovjekovječio slijepi srpski guslar Filip Višnjić (765.-1835.), kao apoteozu Prvom srpskom ustanku, koji i danas u Srbiji ima mitske dimenzije, vjerojatno će se složiti da je naslov primjeren tezi kojom se ovdje bavimo. Iako se ovaj napis ne bavi ni s Prvim ni s Drugim srpskim ustankom, kao ni sa činjenicom da je izgubljena Kosovska bitka izazvala još i veće nacionalne konotacije u  današnjoj Srbiji, sam naslov „Početak bune protiv dahija“ već odavno me intrigira, u širem smislu, kao legitimna potreba i pravo svakog naroda da se suprotstavi bahatom osvajaču (naravno, Srbi ni danas ne žele priznati da su željeli milom ili silom osvojiti Hrvatsku!).

E sada, zašto baš ovaj naslov? Otkad je vijeka i svijeta narodi i ljudi koji ga sačinjavaju prije ili kasnije su dolazili do saznanja da oni, samim tim što su ljudska bića, moraju skrbiti za svoje porodice i prijatelje, da imaju ista prava na život kakav žive njihovi samozvani gospodari, koji su oduzeli osnovna prava na život svojim podanicima, a da ih nitko – a najmanje Bog na kojega su se sveudilj pozivali – nije ovlastio da se tako ponašaju. Uostalom, još je u 18-om stoljeću Jean-Jacques Rousseau zdvojno uskliknuo: „Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima“. Helas, tako je tada bilo, a tako je, nažalost i danas ostalo!

Stjecajem okolnosti, na ovaj me prilog ponukao udarni prilog u „Spiegelu“  od 6. travnja prošle godine u kojem ni manje ni više nego 10 (slovima DESET) revnih EU-komsomolaca s užasavanjem izvještavaju o kontaktima (po svemu sudeći stvarnima) nekolicine pripadnika deklarirano desne njemačke stranke Alternative fur Deutschland (AfD) s Putinovim političkim predstavnicima. (Za one čitatelje kojima naziv stranke ništa ne znači važno je naglasiti da je AfD ne samo izrazito EU-skeptična stranka, već iz dana u dan ima sve veći rejting, pa je samim tim sve opasnija za korifeje EU-autokracije). Štoviše, već prvi pojam–Alternative-duhovito je parafraziranje ključnog pojma, alternativelos (nema alternative), kojim je pred desetak godina Angela Merkel, u stilu dobro poznatih totalitarnih politika htjela ponosno ukazati na navodnu nedodirljivost njezine njezinog ideološkog svjetonazora.

A već i sam naslov članka je u stilu jugoslavenskih tiskovina kao što su bile „Borba“ i „Komunist“ negdje do početka 60-ih godina. Naslov Moskaus Marionetten nije, uostalom, nužno ni prevoditi–već original ukazuje da to da danas odista više ne postoji dno do kojega se EU-demokratura nije u stanju spustiti. Dakle, umjesto nepotrebnog prijevoda prevest ćemo dio rečenice koja je iznimno bitna u kontekstu kojim se bavimo–„... prijezir prema modernim vrijednostima kao što je izjednačavanje lezbijki i homoseksualaca s tradicionalnim brakom“.

„Časna pionirska“*, ne bih se usudio osporavati ovo božansko dostignuće da kontekst toga nisu prispodobe koje su u ovom eseju iznimno bitne. Kao prvo, ne sjećam se više jesam li detalj koji slijedi naveo ovdje ili u „Maruliću“, ali one su upravo ovdje iznimo bitne. Naime, pred nekoliko godina je njemački književnik islamskog podrijetla ime sam mu u međuvremenu zaboravio) putovao Rusijom i razgovarao s ljudima iz raznih slojeva društva. Između ostalih naišao je i na obrazovanu ženu srednjih godina, koja (njezino dugačko prezime sam također u međuvremenu zaboravio) je radila u turističkoj branši. Na njegovo čuđenje što je skeptična prema onome što je i on egzaltirano nazivao „našim vrijednostima“, ona je odrešito odgovorila: „Za razliku od vas, bilo bi me sram kad bih to nazivala vrijednostima...“ (Ako me sjećanje ne vara, istospolni brakovi nisu bili jedini predmet razgovora.) „Uostalom, ja sam, kao vjernica, išla u crkvu i u SSSR-u, a da mi to nitko nije zamjerio. Tek vi danas histerizirate oko takvih pojava!“

(* Iskreno rečeno, možda se ne bih usudio uporabiti ovaj danas provokativan izraz da se nisam „u hodu“ prisjetio da on sadrži i neke pozitivne konotacije. Sviđalo se to nekom ili ne, 50-ih godina prošlog stoljeća nisu se samo „pjevale borbene“, već i tada popularni šlageri, jugoslavenski ii strani. A oni koji u tim godinama nisu imali priliku sudjelovali u omladinskim sletovima (zato jer su bili premladi ili se još nisu rodili) nikad neće znati kakvu su divotu propustili. Prva saznanja o ljepoti svojih vršnjakinja vjerojatno su najljepše suočavanje s ljepotom života tadašnjih dječaka. A što je još važnije – tada nismo, HVALA Bogu, mogli ni zamisliti da u nekim amerikama postoji nešto kao užas droge i uličnog nasilja. Ako ništa drugo, našoj su generaciji danas to nezaboravna sjećanja!.

A na zaključni prilog s kojim ćemo završiti ovaj diskurs poslužit će još stariji primjerak „Spiegel“, onaj od 1. srpnja 2017. U prilogu u kojem se autor Alexander Jung na samom početku bavi summitom G-20 u Hamburgu autor već u drugoj rečenici naglašava: „Da se podsjetimo: svakih deset sekundi na kugli zemaljskoj umire jedno dijete, iako na zemlji ima hrane za skoro 12 milijardi. Osim toga, na zemlji živi oko sedam i po milijardi stanovnika. Oko 800 milijuna ljudi smatraju se iznimno siromašnima, iako danas na svijetu ima ljudi više nego ikada do sada...“ Ne lezi vraže, tek nekoliko dana nakon toga svi su mediji objavili vijest, s egzaltacijom koja je ispočetka djelovala tragikomično, a danas nam je već svima jasno da su, u usporedbi s ovim egzaltiranim ispadima psihotičnog paroksizma nekadašni Dani mladosti i pobožne trke s Titovom štafetom bile „mila majka“!

Povezanost ovog sindroma s netom pokazanim citatom jest u tome što je masovni pomor djece koja su mogla doživjeti i duboku starost u okvirima ČOVJEČNOG političkog i svjetonazornog sustava mogao je (i još uvije može!) biti iskorijenjen da zastrašujući drainwahing (ispiranje mozga pervertine kvazidemokracije)nije dovelo do njeljudskog stanja koje više nalikuje na Orwellovu „životinjsku farmu“ nego na išta drugu. Upravo zato je ovaj prilog tek neizbježna prelogomena za obradu problema koji su ovdje tek dotaknuti, a koji se svode na pitanje je li danas još uvijek moguć “početak bune protiv dahija“ ili ova pervertirana civilizacija pada na šupljikavu starorimsku floskulu „kruha i igara“?!

PUPOVCU  „NE  PAKOVATI“ (Plenković, Pupovac – i Tito!)

Možda je mnogim čitateljima to nepoznato, ali nedvojbena je ćinjenica da je Josip Broz Titobio  bio nedvojbeno sklon svom zemljaku Franji Tuđmanu. (Moguće je da je time Broz pod stare dane time htio okajati svoj najveći grijeh kada je, pod utjecajem Aleksandra Rankovića, koji je za Tita bio podjednako opasan zloduh kao Lavrentije Berija za Staljina,  pristao na mučko ubojstvo Andrije Hebranga).  Naime, kao što je Ranković, neosnovano optužujući Hebranga za navodnu majorizaciju Hrvata u Vojvodini, ishodio njegovo mučko ubojstvo, Tito je na neki način uspjeo sačuvati svog „zemljaka“ Tuđmana osudivši ga na kućni pritvor, nakon što se on već vratio u Zagreb. Poznat po svom nezgrapnom izražavanju čovjeka koji je  izučio bravarski zanat, drug Tito je svoju odluku obrazložio danas već kultnom rečenicom „Tuđmanu ne pakovati!“ (što je na neki način vjerojatno bilo prikriveno pokajanje za ono što je učinio Hebrangu!)

E, sada dolazi „pitanje svih pitanja“ – zašto je „Plenki“ naredio svojim partijskim aktivistima strogo nametnuo stav koji se doista najbolje iščitava gramatički zapovjednom rečenicom „Pupovcu ne pakovati!“ Zašto su Grmoja, Bulj i liječnica koja je obišla bojišta koje on nije ni vidio zbog toga jer mu je dijagnosticirana navodna „anemija“ (što mu nije smetalo da pokuša izazvati u parlamentu birtijašku tučnjavu kada ga je Grmoja nazvao „anemičnim“) – a da i ne govorimo o tome da ga je uglađeni Jandroković morao upozoriti na to da je predstavnike druge stranke neprimjereno nazivati „mišićima“ (ne bicepsima, već onim zbilja malim životinjicama!)

A zašto Plenković brani Pupovca i time olakšava poziciju slatkorječivog Vučića, kojemu je uvijek patetično namrgođeni Pupavac „trojanski konj“?  Pod nesuvislim objašnjenjem kako se njegov koalicijski partner izrazio na svoj osebujan način (ili tome slično) Plenković zapravo ne podržava Pupovca već saborski glas za njega, Plenkovića – a to je najgora razina na koju predsjednik države može pasti. (Ah, da–tu su i famozni Bandićevi „žetoni“: upravo pokušavam pronaći na odgovarajućim medijima podatak postoji li na čitavoj kugli zemaljskoj nešto tome slično ili je to pak politički fenomen koji možda spada u Guinissovu knjigu rekorda. Naišao sam i na članak Tihane Tomičić u „Novom listu“, pod naslovom „Spavate li mirno, žetončići?“ – svaka čast curi!

Ovim ipak nismo završili s Plenkovićem. Ovdje smo već govorili o njegovom primitivnom obračunu s „Mostom“ („anemični vunbacitel“), strankom koja se gotovo u nevjerici iščuđava da danas prosječni hrvatski građanin prešutno odbacuje njezine moralne i umjereno patriotske (tko je to u Hrvatskoj objavio rat sinonimima? zasade). „Most“ je, prisjetimo se, doživjeo birtijaško izbacivanje iz stranke, a ovih dana to je doživjeo i umjereni desničar Miro Kovač, čiji je pristojno izraženi stav „briselski ćato“, kako AP-a duhovito naziva Nino Raspudić, bahato slovkajući izrazio kao I R E L E V AN TAN!* . A kad se sve zbroji i odbije što je Plenković, zajedno sa svojim vrtnim patuljcima uspjeo stvoriti od Hrvatske je ridikulozna replika Brežnjevljeve teorije „ograničenog suvereniteta“, samo što se sada ne ide po svoje mišljenje u Moskvu, već „na noge“ senilnom alkoholičaru Junckeru.

(* Ovaj jad i žalost podsjeća me na duhovitu repliku tadašnjeg urednika beogradske radijske emisije „Veselo veče“, Slobodana-Kiće Stankovića, koji je za jednog srbijanskoga filmskoga glumca rekao: „On je najsrećniji Jugoslaven – zaljubljen je sam u sebe, a nema konkurenata!)

POVRATAK  AGITPROPA

Budući da danas većina ljudi, posebno mlađih, ne zna gotovo ništa o fenomenu Agitpropa, poslužit ćemo se drugim dijelom pojma. Zašto samo drugim? Jednostavno zato jer je prvi dio složenice, „Agit...“, u međuvremenu gotovo potpuno nestao iz uporabe, pa ćemo ovdje samo naznačiti Klaićevu kratku definiciju, koja glasi „Agitprop – skraćenica za 'Odjel  agitacije i propagande'“.  S druge strane, širi pojam „propaganda“ i dalje se „dobro drži“, posebno u izvornom smislu tog pojma – nekada je pripisivan isključivo totalitarnim režimima kao što su, primjerice, komunistički ili nacistički, a danas ga štedro koristi famozna EU, koja njezinu dominaciju u politici tog neokapitalističkoga konglomerata pokušava na prepoznatljivo neintel kamuflirati  nedotupavim floskulama.

Vraćajući se opet u prošla vremena zanimljivo je primijetiti da ovdje već više puta citirana ELZ nema odrednicu „Agitprop“, tako da bi se iz toga moglo zaključiti da je taj izraz već tada, krajem 60-ih godina, postao zastarjeo. Drugačiji je slučaj, međutim, s pojmom „propaganda“, pa ćemo prvih nekoliko rečenica, radi boljeg uvida u materiju, ovdje citirati: „PROPAGANDA-od latinskog propagare: rasprostraniti): planski organizirano, smišljeno širenje političkih, religioznih, privrednih i drugih ideja u svrhu pridobivanja javnog mišljenja, za ostvarivanje ciljeva različitih socijalnih organizacija (...) Služeći se često kolektivnom psihologijom, ona apelira, prema ciljevima koje želi postići, na racionalne, ali i iracionalne“ (kako ono reče „Plenki?!) „faktore i motive psihičkog života. P. utječe na javno mišljenje različitim sredstvima ... Ona djeluje po proučenom i razrađenom sistemu metodičkih učenja, dogmatičkih principa, političkih, socijalnih i religioznih formula ili crkvenih misija...

(nastavlja se)