(opakog čudovišta koje zlurado uništava posljednje FUNDAMENTE ljudskosti i čestitosti zapadne civilizacije)  I DALJE SLAVODOBITNO KRUŽI EUROPOM

(Uvodna napomena: Predmet današnjeg diskursa trebao je biti birtijaški dernek koji su u Zagrebu, zajedno sa svojim hrvatskim političkim pudlicama /naravno, uz ushićenu podršku „briselskog ćate“ /kako ga duhovito naziva Nino Raspudić/ Plenkovića, organizirali trećerazredni karijeristi koji se odazivaju na skraćenicu EPP. Za taj „velebni“ događaj, koji podanički funkcionira na razini Brežnjevljeve „teorije ograničenog suvereniteta, trebat će nam više relevantnih podataka, pa ga moramo odložiti za početak iduće godine.)

Dakle, umjesto toga počet ćemo s malo dužim aforizmom:

(p)ODUZETNICI (ima, valjda i poštenih poduzetnika, ali ih je teško naći!)

„Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ („Komunistički manifest Marxa i Engelsa“)

„Profiteri svih temalja, ujediniste se!“ (to je ono što danas vlada svijetom)

Drugovi Marx i Engels, svaka vam čast, pošteno ste se trudili – ali, nažalost, džaba ste krečili!

POKRET  NESVRSTANIH

Većini neumornih antikomunista ovaj naslov se vjerojatno neće svidjeti, ali će barem neki od njih  priznati da je Pokret nesvrtanih bila dobra i nadasve humana politička ideja. Oni koji tvrde da je Tito idejom o Pokretu nastojao na neki način prikriti okrutne zločine jugoslavenskih komunista, vjerojatno su u pravu, ali to ne osporava činjenicu da je ta ideja bila jednostavno hvalevrijedna, pa histeriziranje oko osnivanja i sadržaja Pokreta nesvrstanih puno više govori o nečijoj političkoj zatucanosti nego o samom pokretu.

U ovako osjetljivom diskursu nužno je uvažit barem neke stavove onih koji tvrde da Pokret nesvrstanih nije ništa drugo nego obična komunistička ujdurma. Nisu, naime, samo jugoslavenski komunisti ubijali nepoćudne osobe, u rasponu od Hebranga do Đurekovića – činili su to i neki afrički čelnici, pa čak i naizgled besprijekorni egipatski čelnik Naser. (Bizaran i šokantan primjer predočava i pred nekoliko godina snimljen američki film „Posljednji škotski kralj“, u kojem je svestrani ameri čki glumac Forest Whitaker interpretirao predsjednika Ugande Idija Amina, koji se, kako proizlazi iz filma, nije libio ni toga da sam odsjeca glave svojim protivnicima!) A takvih primjera je bilo još – kontraverzni libijski lider, „na kraju balade“ okrutno ubijeni Ghadafi, možda je najbolji primjer za to.

Uostalom, budući da smo o „osveti rahmetli komunizma“ ovdje već dovoljno pisali, sada ćemo se ograničiti na kontekst zadan naslovom. Pokret je, naime, osnovan u Beogradu 1961. godine, a posljednji sastanak održan je u Kubi. Ovdje nije na naodmet navesti i osobni stav prema Pokretu nesvrstanih. Kada je pokret osnovan imao sam 18 godina. Otprilike nekoliko godina kasnije u Kongu je mučki ubijen mladi političar Patris Lumumba, koji je bio dokazano čestit i dobronamjeran političar. Tada sam pohađao gimnaziju u Šibeniku – naravno da su organizirane demonstracije protiv tog podmuklog ubojstva đacima na neki način dobro došle, jer su „eskivirali“ jedan ili dva školska sata. Poanta ovog osobnog prisjećanja je u tome što se i danas sjećam da sam se osjećao ponosnim što sam mogao prisustvovati takvom činu.

A kad sve zbrojiš i oduzmeš, bez obzira na zločine Ghadafija, Amina ili nedavno u 95-oj godini preminulog lidera Zimbabvea. Mugabea (koji je za sobom ostavio 50 godina mlađu suprugu) vjerojatno je raspadom pokreta najviše izgubila Afrika, koja je i danas, slično kao u vrijeme Biafre, tadašnje državice koja je postala pojam za siromaštvo, najsiromašniji dio svijeta. Ovo me podsjeća na ono što je pred možda i 20 godina izrekao tada sasvim mladi zagrebački  deklarirani ljevičar (apage satanas – reći će netko) Srećko Horvat. Sjećam se da je on tada sudjelovao u nekoj TV-emisiji, u kojoj je citirao francusku ljevičarsku ikonu Jeana Paula Sartrea, koji je, svojevremeno izjavio da su tadašnji razmjerno rijetki zločini afričkih fundamentalista svojevrsni „kapitalistički bumerang“, kojim se afrički atentatori osvećuju za porobljavanje kojem je Afrika još u devetnaestom stoljeću bila izložena.

Iako smo i o tome već pisali jednostavno se u ovako zadanom kontekstu  moramo vratiti na jugoslavensko-sovjetski koprodukcijski film „Dobar vjetar, 'Plava ptico'“. Film koji je snimljen otprilike sredinom 60-ih godina ima, nažalost, mnogo scenarističkih i režijskih propusta – ipak, tu dijegetičku nezgrapnost prikriva  stanovita ljudskost i bezazlenost, kakva se u današnjem „postjugoslavenskom“ filmu (možda ipak najviše u hrvatskom!) ne može ni zamisliti. „Plava ptica“ je inače izmišljeno ime broda tadašnje JRM, na kojem se voze, osim jugoslavenske djece, i djeca iz raznih tadašnjih „nesvrstanih“ zemalja, otprilike u rasponu od desetak do 15-16 godina. Ključni dio filma je onaj kada mladi „radioamater“ (današnja Youtube i tome slična generacija vjerojatno ne zna ni što taj izraz znači!) otkriva i preko svog uređaja zaprepašteno obznanjuje da je mladi žongler, pozvan da zabavlja djecu, prodavač (danas se to kaže dealer) droge, pa moli da ga milicija uhapsi u prvoj luci.

Nedvojbeno je da je Sartre bio jedan od rijetkih europskih intelektualaca koji je (što pokazuje i njegova citirana sintagma) imao hrabrosti reći da je tadašnje početne terorističke napade arapskih ekstremista izazvao fenomen koji je on lucidno nazvao „kapitalističkim bumerangom“, a koji se danas obija o glavu onima koji su taj fenomen izazvali, nadajući se da će u svojim velebnim palačama i blindiranim automobilima ostati nedodirljivi. A citat s kojim ćemo ovaj prilog završiti možda i jest ideološki pristran, ali bi bila šteta ne upoznati se s njim. Ovo je citat napisa ili govora koji je pred gotovo pola stoljeća objelodanio Seyyed Hossein Nasr, „rektor univerziteta tehnologije 'Aryahmer“ u Teheranu: „Ljudi koji dolaze iz kulture kao što je islamska, u kojoj su sufi pjesnici vjekovima slavili ljepotu prirode kao odraz raja, u kojem je čovjek obnovljen i regeneriran“ (poznajete li danas pjesnika ili bilo koga tko ovako iskreno uživa u ljepoti prirode?!!) „u ovom našem dobu imaju posebnu misiju... „Svi oni koji imaju dar takvih sposobnosti spoznaje moraju ostati vjerni sebi i sačuvati  tradicionalnu nauku o prirodi, kao i one metafizičke principe koji su tako skupocjeni za budućnost kulture i svijeta u kojem oni žive. I u vitalnom problemu ekologije, kao i u mnogim drugim problemima, tradicionalne kulture Istoka mogu učiniti najveće dobro svijetu – prije svega ako ostanu vjerne svojom načelima, sad više nego ikad!“

Možda ovo jest stanoviti „navijački“ pristup, ali nedvojbeno je da autor vjeruje u to, a između redova se zasigurno nada da u Europi i Americi ima humanista koji su spremni prihvatiti ovakav humani poziv. Ali, što netko reće – „čisto sumnjam“!!

POVRATAK  MISCELANEA

Podsjetimo se najprije na to što zapravo znači ovaj starorimski izraz. Po Klaićevoj definiciji to su, prema latinizmu miscellus – mješovit: to su „spisi; različiti sastavci; bilješke različitog sadržaja, svaštice“. Ovaj izraz smo, uostalom, i ranije rabili: ovdje je on upao, napisan „ušprko“, u igru u predahu prije objavljivanja napisa o onom (s oproštenjem!) drkadžijskom derneku u Zagrebu, koji je organiziran za potrebe nekakve Europske pučke stranke (EPP – tako se nekad zvao reklamni „ekonomsko-propagandni program“ u bivšoj Jugoslaviji). Konačno, ova odrednica se zove „Povratak miscelanea“ zato jer će biti svojevrsni nadomjestak („različiti sastavci“) dok se ne uhvatimo u koštac s teškom – pa čak i gadljivom – temom. Bilo kako bilo, prelistavajući neke svoje tekstove koji su ostali u kontekstu naišao sam na dva nedovršena teksta bez naslova, pa ćemo ih ovdje djelomično obraditi:

„U svom više reportažnom nego analitičkom udarnom članku Spiegel već u naslovu postavlja retorsko pitanje 'Tko će spasiti Zapad' od opasnosti koja se nadvila nad njim. Perfidna politička i moralna  manipulacija činjenicama, kao i nevješto prikrivena zamjena teza predočava nam sliku u kojoj su svi za sve krivi – samo ne njihovi EU-nalogodavci, a upravo oni su ovo sramotno stanje izazvali. Upravo su ti nalogodavci krivi za sve ovo loše što nam se događa. S druge strane, sustavno ispiranje mozgova (brainwashing) već je odavno (uzalud!) prepoznata danost da su svi oni koji makar i oprezno osporavaju ovako zadani ideološki mainstream izopćeni iz mogućnosti da uđu u začarani krug nedodirljivih (kao da oni – tj. mi – to uopće žele!), pa im je danas, vjerovali ili ne, preostala jedina mogućnost da se tom bahatom krugu zadriglih gospodara barem približe kao ponizna služinčad. A da bi u tom ponižavajućem naumu barem donekle uspjeli morate se skrušeno pokajati kroz ponižavajući auto da fe i osuvremenjenu inačicu hodoćašća u Canossu. (A budući da ovu bizarnu prispodobu dugujemo njemačkom caru Henriku IV, koji je u siječnju davne 1077. godine u tom zamku u sjevernoj Italiji  došao na pokajničko poklonjenje tadašnjem papi Grguru IV, ovaj neuznositi čin trebao bi biti „rezerviran“ samo za političare. )

Uvodni odjeljak ovog teksta suočio nas je s ideološkim užasom koji smo zapanjujuće krotko prihvatili. Današnji gospodari svijeta su najprije postavili na čelo EU sebi odanu kamarilu „zbunjenih i munjenih“ političkih mediokriteta, e da bi onda oni, donošenjem odluka koje se ne smiju osporavati a kamoli glasovanjem odbiti („mišljenja su bila podijeljena – istomišljenicima“ – jedan od najboljih aforizama koje sam pročitao), održali svoje gazde u nedogled na vlasti. Ono što je u ovom programiranom ludilu ipak najogavnije jest činjenica da su današnje „loše sluge gorega gospodara“ doslovno izmislile nekakve „naše vrijednosti“ (uostalom, upravo ovdje smo imali odrednicu pod naslovom „Njihove vrijednosti – ha, ha, ha“!).Što da im radiš –poslovica kaže „čega se pametan stidi, time se budala ponosi“!

A ako ovaj tekst nije dovoljan dokaz koliko je današnja zapadna civilizacija moralno degradirana onda takav dokaz zapravo i ne postoji. Usporedimo ovu prispodobu s prosjećnim ljudskim bićem. Nitko od nas nije toliko savršen da ne bi mogao biti još bolji, ali svatko of nas poznaje i takve ljude koji su toliko zločesti i narcisoidni da nam svoje ponašanje uporno žele prodati kao umijeće nedostupno onima koji su iskreno kritični prema takvim ispadima primitivnog bešćašća. Ljudi tradicionalnog etičkog (danas već itekako izumirućeg) svjetonazora iskreno su u prošlom stoljeću bili zapanjenim činjenicom da su se  upravo u Europi,  stožernom središtu zapadne civilizacije mogle događati takve strahote kakve su se događale u nacizmu (uključujući, naravno, NDH – ali i podršku Ljotića i Nedića u tada pravno nepostojećoj jugoslavenskoj državi), fašizmu (Italija i Španjolska), komunizmu...Konačno, upravo su se u Europi, samoproglašenoj kolijevci civilizacije i kulture, svojevremeno događali grozomorni Stoljetni i Tridesetgodišnji ratovi.

A u hodu mi je na um pala misao koja je u svemu ovome nepobitno najvažnija! Povjesničari će to moći sustavnije razraditi, ali situacija u današnjoj Europi neodoljivo podsjeća na činjenicu da je Hitler došao na vlast zahvaljujući činjenici da je tadašnja njemačka Waymarska republika bila svojevrsna praslika onoga što se danas događa u Europi. I tadašnja politička nomenklatura u Njemačkoj vladala je otprilike kao i današnja EU. Taokinja krupnog kapitala (porodice kao što je bila Kruppova...), dovela je do političke i ekonomske krize  kakva se u nekadašnjoj slavodobitnoj Bismarckovoj Njemačkoj nije mogla ni zamisliti. O Hitleru danas svi gotovo sve znamo, ali u kontekstu kojim se bavimo bitna je činjenica da su ga Nijemci izabrali u uvjerenju da je upravo taj kasnije dokazani psihopat u u stanju spasiti zemlju koja je doslovno pucala po šavovima..

Da skratimo – zašto je danas beskrajno prepucavanje oko toga koliko ljudi su pobile ustaše, koliko Mussolinijevi fašisti, koliko partizani, podjednako besmisleno kao kad bismo se mučili time koliko su ljudi u ovim krajevima pobili Tatari, koliko Turci, a koliko je seljaka pobila vojska Franje Tahija... Danas smo suočeni s pitanjima tko je nekažnjeno u mrak sve težih i opasnijih droga gurnuo našu djecu, tko im u hepeninzima kao što je Ultra i bezbroj drugih himbeno oskrvnjuje i dušu i tijelo – zar nije i to neka vrst rata?!!!

A brine li se EU da se taj užas spriječi? Zaboga, nemojmo se zaj...!