Ovu izreku pripisuju njemačkom protestantskom reformatoru Martinu Lutheru. Neka nas ona potakne da nakon svih ovih nedaća koje proživljavamo kao pojedinci ali i kao kršćanski narod, bude poticajem da ne razmišljamo je li sve ovo što nam se događa, osobito u posljednje vrijeme, Božja kazna ili dobronamjerna Božja opomena?
Iako smo već tjednima u izolaciji i samoizolaciji, takva je naredba pretpostavljenih koji se brinu za zdravlje svakog od nas ponaosob i kao nacije, ipak se nađe mogućnost i za komunikaciju manje izravnu više posrednu. Reče mi jedan prijatelj u nevezanom telefonskom razgovoru kako ga sve ovo što se sada događa s nama i drugima oko nas, podsjeća na starozavjetnu predaju o kojoj piše Mojsije, autor prvih pet Knjiga Starog Saveza, treba shvatiti kao Božju kaznu. Pogledajte, veli on meni, više od mjesec dana hara korona virus u Hrvatskoj i posvuda oko nas. Potom nas zadesi strašan potres u Zagrebu kakvog se ne pamti već 140 godina. U nas u novogradiškom kraju uoči Blagovijesti: Navještenja Gospodinova 25. ožujka, dakle devet mjeseci prije Božića, pade snijeg kakvog ne pamtimo u posljednje vrijeme niti za Božić. I nije to sve! Čitam na jednom portalu, nastavlja moj sugovornik, kako se u nekim afričkim zemljama ovog ljeta očekuje najezde skakavaca i kako će najmanje 25 milijuna ljudi u tim zemljama umirati od gladi. I bez najezde skakavaca u svijetu umire, svake godine toliko milijuna ljudi od gladi, ali je to za nas ljude uobičajena vijest. Vidiš, upadoh mu u riječ, mi smo se navikli na puno toga što nije dobro i za što je čovjek kriv, a mi uvijek iznova okrivljujemo Boga. Kao Bog kažnjava ljude! Bog ljude samo opominje, da promijene način života dok je vremena. Svi mi sjedimo u istom čamcu. Lijepo je o tome govorio upravo papa Franjo u petak 27. ožujka prije nego što je podijelio svoj blagoslov „ URBI ET ORBI“ (Blagoslov Rimu i svijetu!) kad je govorio o Isusu koji je spavao na krmi u čamcu, a zavladalo je veliko nevrijeme. Apostoli u strahu da će izginuti bude Isusa:“ Učitelju izgibosmo!“ A Isus ih blago prekorava: „Malovjerni, što se plašite!“
Ipak da završim ono na što je aludirao moj prijatelj, u netom završenom telefonskom razgovoru. Radi se „O DESET EGIPATSKIH ZALA“ o kojima piše Mojsije u Knjizi Izlaska od 7 do 12 poglavlja. Deset egipatskih zala naziv je za 10 nedaća koje su snašle Egipćane nakon što je njihov faraon odbio osloboditi izraelski narod nakon 400 godina njegova sužanjstva provedenih u Egiptu, kad faraon nije poslušao Mojsija i nije želio pustiti izraelski narod na slobodu, uslijedile su kazne. Tako je to barem shvatio starozavjetni prorok. U Starom Savezu Bog, prema shvaćanju ljudi pa i samih starozavjetnih proroka kažnjava ljude za njihovu nevjeru. U Novom pak Savezu Bog ne kažnjava ljude nego ih opominje. Ipak, dvije pouke treba iz svake kazne ili opomene izvući. Prva: Bog želi pretvaranjem rijeke Nil u krv, pošast zvana žabe, potom komarci, pa nakon njih muhe, pomor stoke, čirevi na ljudima, tuča, skakavci, potom tama koja je zavladala posvuda u Egiptu i na posljetku smrt egipatske prvorođenčadi prisiliti egipatskog faraona da pusti Izraelce na slobodu! Zašto je to važno ? Zato što se, prema Božjem planu, od izabranog naroda trebao roditi Onaj ( Mesija, Krist, Pomazanik) koji će spasiti palo čovječanstvo! S ovim kaznama, po mišljenju svetog pisca Starog Saveza, Bog želi pokazati Izraelcima „ tko je pravi BOG!“ I druga poruka poganima da njihovi samozvani bogovi ne vrijede ništa i da ničija nije za sva vremena!
Stara latinska poslovica kaže: " Ponavljanje je majka učenja !“ Ako netko ne shvati, nakon prve opomene, onda mu daj drugu, ako ni ona ne pomogne tada sudac vadi crveni karton. To je slika iz športskih natjecanja! Naš Bog ima strpljivosti s ljudima. To najbolje pokazuje činjenica kad Bog pokušava na devet različitih načina ( 3+3+1 ) savršeni broj! Unatoč tome faraon ostaje ustrajan u svojim odlukama i reklo bi se prkosi Bogu do iznemoglosti! Tad je uslijedila ona deseta POMOR MUŠKE PRVOROĐENČADI! Tek je tad omekšalo tvrdo srce faraonovo. Kad je riječ o životu i smrti tu je Božja zadnja!
U Svetom Pismu, osobito Starog Saveza, mogu se tu i tamo pročitati i poneke kontradiktornosti kao što su recimo izviješće o stvaranju prvih ljudi u knjizi Postanka:„Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji !“ Reče Jahve:“ Ljude koja sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje od čovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku jer sam se pokajao što sam ih napravio!“ ( Post. 6, 5-8 ). Tako razmišlja starozavjetni pisac. Stari zavjet nije poznavao LJUBAV. Da bi čovjek spoznao da Bog ljubi čovjeka, jer je on remek djelo njegova stvaranja, Bog je morao žrtvovati svoga Sina koji je prinio na Veliki Petak žrtvu da bi na Uskrs otkupio palo čovječanstvo. Uskrsnuće je pobjeda Dobroga nad Zlim! Stoga naša vjera ne završava na Veliki petak nego u nedjelju Kristova Uskrsnuća. Uskrsnuće je početak novog života, nove nade, svetkovina pobjede života nad smrću!
Kako bih mogao opravdati naslov ove kolumne moram navesti primjer koji me motivirao na ovakvo razmišljanje! U našoj samostanskoj zajednici živi 82- godišnji fratar. On je nekoliko puta gledao smrti u oči i opet živi. Taj naš brat fratar je, već početkom ove godine, zasadio pedesetak mladica vinove loze. I nije to sve! On se sprema, čim vremenske prilike budu dozvoljavale, zasaditi barem još toliko, ako ne i duplo više, sadnica hrasta cera. Plod hrasta cera, koji je rasprostranjen i po obroncima Psunja, je žir. A ime Cernika upravo i potječe od hrasta cera, a u grbu općine Cernik je plod hrasta cera ŽIR. Kažu da ova vrsta hrasta može živjeti više od 300 godina i da mu truplo može imati razmjer i do jednog metra. Malo sam lokal patriota, ali ne zamjerite, poštovani čitatelji! Živjeli puno, puno godina i da nakon svake elementarne nepogode postanemo bolji i uvijek iznova sadimo svoje mladice sve do Božje volje!
SRETAN VAM USKRS ŽELI PATER VJENCO !
