Treba uskladiti poredak koji nije ugnjetavanje sa slobodom koja nije razuzdanost (Henri Levy-Strauss – židovski filozof, umro u stotoj godini).

Talijanska ljevica nije sposobna – ili to ne želi – pomoći siromašnima, pa to preuzima desnica (to je osnovni razlog agonije SDP-a u Hrvatskoj: grijeh nečinjenja – A.G.) -  autor ove nadahnute rečenice je Peter Gomez (vjerojatno nije Talijan), novinar tiskovine Il fatto quotidiano.

Neuobičajena uvodna napomena: Da se podsjetimo, posljednja rečenica mog priloga„Ljudi nazbilj...“ u prethodnom broju „CAJTuNGa“ ide ovako–u zagradama: „Konačno, nesnosna vrućina također neugodno utječe na pisanje, pa je možda najbolje odložiti tekst kojim se bavimo“ . U tom trenutku bio sam spreman, prije svega iz zdravstvenih razloga, prekinuti s ovom kolumnom, ali sam se tek nakon skoro tjedan dana kasnije ipak odlučio za nastavak. Dakle, zahvaljujući i staračkoj zaboravnosti, sjetio da sam i ranijih ljeta pisao ove tekstove uz pomoć klimatizacije. Inače, ovaj tekst sam prije svega namjeravao najprije posvetiti Danielu Cohn-Benditu, jednom od doajena famozne „revolucije 1968.“, a kasnije (što se od takve bagre i moglo drukčije očekivati) osobe koja je nekoliko godina bila urednikom časopisa za pedofile, da bi danas, bez ikakvog srama njega i onih koji su ga izabrali, figurirao kao predstavnik francuskih „zelenih“ u Bruxellesu. Ovdje o takvoj drkotini i njegovim pajdašima nećemo ipak pisati zbog neizbježnog gađenja (članak u Spiegelu“ pred 5-6 godina iznosi podatak da je jedan od te bratije izjavio da je najbolji seks sa djecom od pet do devet godina!), ali i zbog toga što sam o tome pisao i u „Maruliću“, gdje sam, iznoseći netom iznesenu gnusobu, konstatirao: „Eto, papir doduše nije počeo povraćati od stida, već je morao prihvatiti ovakvu gnusobu, pa se i mi moramo suočiti s gadošću svijeta u kojem živimo!“ (Jeste li primijetili da se „ludi i zbunjeni“ iz Bruxellesa ni ne obaziru na korona-virus i njezine posljedice?!)

Pustimo ipak moralne nakaze poput bahatog francuskog Židova i prisjetimo se (o tome sam uostalom opširno pisao i u „Maruliću“ i ovdje) da je svojevremeno časni talijanski političar Rocco Buttiglione birtijaškom manirom izbačen iz sale jadne i kukavne institucije koja vlada Europom samo zato jer je na prepoznatljivo uljuđen način iskazao skepsu prema fetišizaciji istospolnih zajednica, a sličnu „jezikovu juhu“ priredio je pristojnoj dami na čelu udruge „Narod odlučuje“ u istoj (ne)časnoj instituciji, a zbog istog razlog izvjesni dubrovački EU-ovac Spremić.

Baviti se ovakvim gadostima slično je otkopavanju septičke jame, pa prelazimo na sljedeću temu, kojoj nekako nisam prenašao naslov. Podsjetimo se da sam upravo u CAJTuNGu od ožujka 2011. analizirao prvu dekadu ovog stoljeća, pokušavajući obrazložiti zašto je ona postala najgore što nam se dogodilo. Bilo bi, naravno, besmisleno ponavljati čak i dio onoga što je tamo napisano, tim više što vjerojatno većina čitatelja čuva primjerke časopisa – s druge strane, besmisleno bi bilo i potpuno ignorirati one dijelove teksta koji su itekako značajne za tekst koji upravo čitate. Prije svega, u prethodnom napisu naglasio sam da su u „Spiegelu“ od 7. prosinca 2009. godine – dakle, otprilike mjesec dana prije zastrašujuće une decade prodigieuse (to je bio francuski naslov mog napisa u netom spomenutom diskursu) novinari tiskovine Dirk Kurbjuweit, Gabor Steigen i Merlind Thiele napisali članak pod znakovitim naslovom „Vrijeme ekscesa“, koji je „Spiegel“ na naslovnoj stranici naznačio kao „Izgubljeno desetljeće“ (Das verlorene Jahrzeit). Ovakav uvodnik danas bi bio nemoguć – ali o tom potom!

„U hodu“ sam se sjetio nečega što se nikako ne smije propustiti! Je li ovakav animozitet prem EU ipak možda pretjeran? Ni u bunilu!! A zašto nije?  Kako bilo kakva institucija koja drži do sebe, a samim tim i do svojih marginaliziranih podanika (blago rečeno) dozvoljava sebi da „mrtva `ladna“ protežira u svojim redovima, i to godinama, pedofilsko smeće o kojem smo netom govorili! Postoji li u čitavoj Europi birtijaški ćumez iz kojeg bi bio izbačen dostojanstven gospodin (Rocco Buttiglione), koji je na inteligentan i dostojanstven način iznio svoje mišljenje. Zar nebi trebalo osnovati psihijatrijsku kliniku za one „novinare“ ili njima sličnu bratiju koji smjerni dodir usnama kacige policajca prokazuju kao violenza sessuale... Itd, itd...

Ali, vratimo se tekstu kojim se bavimo. Vrlo produktivnog „Spiegelovog“ novinara Dirka Kurbjuveita spomenuli smo i zato jer je upravo on jedan od deset (!) novinara tiskovine koja se na 5-6 listova bavi kontekstom koji se već na naslovnici bavi „novim dvadesetima“ (naša je, dakle, napisana deset godina ranije, tj. krajem 2019. godine). Na nepunih 6 stranica ova kolumna objavljena je 21. prosnica prošle godine, bavi se društvom (Geselschaft), industrijom, poslovima (jobs – engleska riječ), medicina, kompjuterizacija... Pri kraju je, naravno, i „demokracija“, kontekst koji je upravo EU-demokracija pretvorila u ništavilo (ne sjećam se više koji je talijanski analitičar današnju „demokraciju“ jednostavno nazvao zerokratia. Čega, dakle, u ovom trijumfalnom hvalospjevu nema? Nema engleskog teoretičara J. M. Keynesa, engleskog aristokrata i ekonomskog analitičara, koji je davne 1926. godine napisao knjigu „Kraj laisez faire ekonomije“, sadržaj koje je – nije ovo nikakva patetika - mogao  spasiti svijet. Da ne spominjemo po treći put doista nadahnuti Keynesov diskurs, ovdje ćemo citirati samo kratki dio teksta o Kaynesu iz Enciklopedije leksikografskog zavoda Jugoslavije 1959. godine: „... Kapitalistički mehanizam ne dovodi do pune zaposlenosti niti je može na dulji rok održati, ako ne bude intervencije vanjskih faktora, u prvom redu države...“  Kako će država – jadna ne bila i mi s njom skupa–intervenirati kada je ona u Europi, otkad njome pobjedonosno vlada kapitalistički lakej („Zvonili ste, milorde“) postala sluškinja kapitalizma i noćna mora za mnogobrojne „ponižene i uvrijeđene“, koji nikad nisu gore živjeli nego sada!

Vratimo se, međutim, pomalo iznenađujuće, zaključnom tekstu mog članka iz „CAJTuNGa“ br. 150, a koji, u zagradama glasi doslovno ovako: Konačno, nesnosna vrućina ... neugodno utječe na pisanje, pa je možda najbolje odložiti test kojima se bavimo.“  Ovo je zapravo bio namjerni pokušaj da se riješimo uglavnom apologetske mantre Kurbjuveita i njegove ekipe, koja bi nam oduzela dosta prostora, a pokazala bi nam otužni deja vu „resavskih prepisivača“, pojam koji je već odavno „dojadio i Bogu i vragu“. Samoproglašena škvadra političkih mediokriteta (EU), koja je došla na vlast na sličan način na koji su, kako su još u vrijeme Jugoslavije argumentirano dokazali istaknuti srpski intelektualci Kosta Čavoški i Vojislav Koštunica, tj. zastrašivanjem i prevarom (ali, avaj, nisu oni jedini: famatični antikomunist Milan Ivkošić nas odavno upozorava da je je Hrvatska doslovno ugurana u EU, iako je glasovanje iskazalo tek nešto više od dvadesetak glasova u korist EU). Bilo bi, međutim, katastrofalno i doslovno blesavo ustrajavati na suludom donkihotskom jurišanju na vjetrenjače komunizma. Naši današnji neprijatelji i mučitelji su najviše oni koji (posebno u Americi i u onom što se nekad najčešće nazivalo zapadnom Europom) već gotovo pola stoljeća truju djecu drogom i danas već gotovo masovnim maloljetničkim kriminalom.

Nužno je opet se prisjetiti one drkotine koja se odaziva na ime i bezime Daniel-Cohn Bendit, jer ako se i ovdje ne usuđujemo reći „popu pop, a bobu bob“ onda ni mi nismo puno bolji od takve gamadi. Pregledavajući moj prilog iz ranijeg primjerka „CAJTuNGa“ shvatio sam da sam tek natuknuo pojam „slet“, a upravo je on iznimno važan u zadanom kontekstu, posebno kada se taj kontekst (kako ćemo uskoro vidjeti) adekvatno proširi. Za nas generaciju rođenu tijekom Drugog svjetskog rata (potpisnik ovih redova rođen je 1943. godine, u vrijeme kratkotrajne vladavine talijanskih fašista), slet je – u toj životnoj dobi nismo se ni mogli ni znali baviti političkim konotacijama, koje su ionako bile prenapuhane – bio oda mladanačke redosti, koja je primjerice dječake na danas nezamislivo decentan način upoznavala s ljepotom suprotnog spola. Sviđalo se to nekom danas ili ne, sklonost dječaka u pubertetu prema privlačnim djevojčicama svoje dobi logično se podrazumijevao, a roditelji i profesori pazili su na to (što im je, uostalom, bila i dužnost) pazili su na to da takav odnos ne pređe nedopustivu mjeru. (A droga i urlikajuća muzika bili su nezamislivi – ali o tome sam opširno pisao u „Maruliću“, pod provokativnim naslovom „Postkomunistički promiskuitet“, pa nema smisla da to i ovdje ponavljamo: ipak nije naodmet ponoviti simpatičnu činjenicu da je pokojni pedagog napisao knjige „Socijalistički odgoj“ , a kasnije i „Katolički odgoj“, a da to gotovo nitko nije primjetio!)

U međuvremenu dodatni primjeri (a gdje su još i oni o kojima većina nas ništa ne zna!) potvrđuju općepoznatu činjenicu da više odista ne postoji dno dna do kojeg se EU-demokratura nije u stanju spustiti! Prisjetimo se primjera iz (pret)prošlog broja našeg lista u kojem je nadležna vlast ovlastila policiju da jedan – i to oveći – dio najvećeg berlinskog parka prepusti (čujte i počujte!) na raspolaganje narkomanima. Taj moralno ponižavajući čin po službenoj je dužnosti prepušten policajcima, što je, prisjetimo se, izazvalo suze u očima jednog od postarijih ljudi koji su zgranuti gledali sramotu koja se događa. Čovjek je kroz suze vapio: „Djeco moja, nemojte se sramotiti, niste prihvatili ovaj časni posao da bi ponižavali i sebe i nas“. Konačno, prisjetimo se, svojevremeno je talijanski novinar čin ljupke i smjerne mlade demonastrantkinje iz Torina, a koja je bezazleno poljubila rub kacige mladog policajca pokazavši mu da oni nisu njihovi neprijatelji već prijatelji, proglasio ni manje ni više nego „spolnim nasiljem“ (violenza sessuale). Ako nam nakon ovakvih primjera nije jasno u kakvom NESVIJETU živimo, onda nam nikad i neće biti jasno! Uz usputnu primjedbu da je limb u koji smo upali zapravo povratak feudalizma (o čemu smo upravo ovdje opširno pisali) podsjeća nas na briljantnu prispodobu Savke Dapčević-Kučar koja je podmukli Drang nach Westen Slobodana Miloševića nedugo prije napada na Hrvatsku nazvala „puzećom okupacijom“ – naime, upravo na taj način pruža svoje pipke i EU-domekratura, koja svoje poslušnike obasipa apanažama i ostalima darovima, dok većina pučanstva živi gore nego ikad! Budući da je marksistička revolucija, kako nas podučava „Spiegelov“ kolumnist Tobias Ropp, danas definitivno nemoguća, postoji li ikakav izlaz iz ove moralne kaljuže? Negdje prije otprilike kraj prošlog stoljeća u uglednom engleskom časopisu Finantial Times objavljena je recenziju knjige američkog filozofa Roberta Berka pod znakovitim naslovom „Posrtanje prema Gomori“ (zapravo smo i Sodomu i Gomoru dobili u jednom „paketu“!). Nakom izvrsne analize autor nam predlaže da kad već ne možemo suzbiti zlo koje nam je lukavo nametnuto sačuvam svoj vlastiti dom i od njega stvorim svetište (sanctuary) koje će nas barem donekle zaštititi od zla koje nas okružuje. Ovaj zagrcnuti eshatološki vapaj ipak nam malo može pomoći sam tim što je zao neprijatelj mnogo jači od nas. Upravo zato nam je zanimljiviji i lakše prihvatljiviji pokušaj koji nam nudi engleska autorica njemačkog imena i prezimena Gertrude Himmelfarbe u istoj tiskovine. Ona nas naime poziva, inteligentno se poigravajući engleskim izrazima, da odbacimo izraz „vrijednost“ (value), jer je taj izraz izgubio svoje izvorno moralno značenje, jer su ga današnji gospodari svijeta doslovno prostituirali (prisjetimo se mog naslova „Njihove vrijednosti – ha, ha, ha!“) i zamijenimo ga divnim izrazom „vrlina“ (virtue), koji su današnji gospodari svijeta gotovo potpuno izbacili iz rječnika – vjerojatno zato jer im zapinje u grlu! Nikakvo čudo, svi mračnjački režimi izbacivali su iz gramatike izraze koji im nisu odgovarali!

Pri samom kraju, ovo je tek samo dio moralne problematike kojom se bavimo – ali i kojom smo se bavili. Tako sam, primjerice u „Maruliću“, pod naslovom „Postkomunistički promiskuitet“ opširno pisao, a usput i spomenuo bezazlenost i moralnu stamenost tadašnjeg moralnog svjetonazora, ali i moralnu upitnost rock`n`rola i slične glazbe, koje su doslovno poharale glazbu prije njih, osim možda operne i glazbene umjetnosti. Zaključit ćemo ovaj dio diskursa onim gotovo nevjerojatnim primjerom, koji je u „Maruliću“ iznijeo već tada stari zadarski profesor, čije sam ime u međuvremenu zaboravio. Prisjetimo se, radi se o doista drakonskom slučaju kada je u Zadru, na završetku škole prve generacije zadarkih đaka, učenik Sorić, koji je polurazgovjetno promrsio psovku zato jer je morao ponavljati razred, kažnjen zabranom pohađanja svih srednjih škola u Jugoslaviji! (Ovo me uvijek podsjeti na zabavni „dualitet“ pokojnog pedagoga Vukasovića – „Socijalistički moral“ , „Kršćanski moral“!)

Da ne bismo ponavljali i druge slične slučajeve na samom kraju ćemo se pozabaviti člankom iz „Spiegela“ koji je toliko značajan i važan (osim za nepopravljive rasiste!) da bi bilo nezamislivo i neshvatljivo propustiti ga. Naime, u „Spiegelu“ od 25. travnja ove godine, koji potpisuje ovdje već spomenuti „Spiegelov“ autor Tobias Ropp, „Spiegelov“ novinar nas upoznaje sa knjigom koju je napisao profesor Achille Mhembe iz Kameruna. Da nam odmah bude jasno, Ropp baš i nije neki fan afričkog filozofa, jer njegovom imenu i prezimenu dodaje epitet umstriiten, što u prijevodu znači „dvojbeni, nepouzdan“. Bilo kako bilo, Ropp se ovdje bavi knjigom koja se zove „Politika neprijateljstva“ – vjerojatno je napisana na engleskom, a Ropp je predstavlja pod njemačkim naslovom Politik der Feindschaft. Čanak je razmjerno kratak, pa čemo ubrzo vidjeti kako „nepouzdan“ afrički intelektualac interpretira knjigu zadanu naslovom. (Uzgred rečeno, kada sam ponovno pročitao Roppov članak o „marksističkoj revoluciji“, prisjetio sam se onoga što sam u međuvremenu zaboravio – autor je bio oduševljen time što Marxov iskren pokušaj ljudske jednakosti već odavno spada u tempi passati, sad već definitivno neostvarivi!)

Što, dakle, Spiegelov kolumnist zamjera afričkom intelektualcu? Prije svega, on  nas s nedvojbenom zabrinutošću upoznaje s Mbembovom sintagmom (upućenom očigledno Zapadu) „erozija liberalne demokracije“. A ono što je Roppa očigledno uznemirilo potpisnika ovih redova je oduševilo, tim više što novinar očigledno nevoljko citira autorovu primjedbu o „kolonijalnoj varijanti demokracije“ (bahate i lažne) „koja se služi mehanizmom moći“. Pri kraju Ropp kori Mbembea zašto on misli da je on netko tko brani dobro, a progoni zlo. „Spiegelov“ novinar na kraju citira autorov zaklučak da bi „ trebalo stvoriti univerzalnu ljudsku zajednicu u kojoj bi svi dobri ljudi trebali biti ponosni i sretni!

(Tekst slučajno dovršen nakon trijumfalne Gay Pride u Zagrebu) ODE SANAK PUSTI! *

*(Ova prispodoba prisjetila me na ovdje već iznesenu činjenicu da je današnja EU-demokratura najsličnija feudalnom političkom sustavu. U tom razdoblju vladajuća elita uvjeravala je, milom ili silom, svoje podanike da je da je feudalni sustav doslovno bogom dan, te da je  otpor protiv njega zločinin ne sam protiv vladara nego i protiv božanstva. Budući da smo se upravo feudalizmom ovdje  posebno bavili ovdje ćemo nadodati naizgled bizaran detalj koji je lako čak i egzaktno potvrditi. Naime, na sličan način na koji današnji kvaziljevičarski (SDP) fetišiziraju istospolne zajednice, tako su u feudalno doba gospodari svega fetišizirali svoje „konje vrane“ i hrtove, da bi išli u lov na jelene i slične bezazlene zvijeri. Francuska žakerija, Matija Gubec i mnogi drugi glavom su platili pokušaj slobode. A današnji kvazirevolucionari, koji papagalski fetišiziraju gey pride, dok siromasi i njihov djeca jedva sastavljaju kraj s krajem, mogli bi se potruditi da shvate da pravi revolucionar nije bio ni Tito ni Lenjin, već Francois-Noel Babeuf (1760.-1797.), ideolog i vođa ravnopravnih (ELZ). A što je EU – ajme meni, samo to ne).