(Kako je ridikulozni SDP postao (I OSTAO) politički  „čardak ni na nebu i na zemlji“?)

 Nakon desetak godina konstantne „ni vriti ni mimo“ politike koju je ova stranka pokušavala afirmirati kao svojevrsni „komunizam s ljudskim likom“, iako taj politički termin nikad nije rabila, SDP je postupno zapadala u nekakav bizaran politički limb, koji je sve više nalikovao na logički nezamislivu ideološku paranoju kakvu recentna povijest europskih iznimno krvavih ratova (stogodišnji rat, tridesetgodišnji rat, balkanski ratovi itd.) vjerojatno nikad nije imala. Hametice potučena SDP u nedavnim izborima, u kojima je, najavljivajući svoju sigurnu pobjedu, samo obmanjivala svoje fanove, koji ionako sve manje vjeruju u njezina obećanja, a što nedavno na katastrofalno način izgubljeni izbori zorno pokazu  kvalitetnom igrom za koju ostali timovi nisu imali

 Ali, vratimo se ipak SDP-u i njegovom katastrofalnom porazu, za koji, naravno, nije kriv samo sam Bernardić, već i ostatak škvadre trećerazrednih „lijevih“ političara, koji su – s oproštenjem – skinuli gaće pred falangom trećerazrednih političkih diletanata u Bruxellesu, a koji podanički slušaju zapovijedi svojih gospodara, jer znaju da će tek time biti nagrađeni ogromnim investicijama o kojima njihovi rezignirani robovi ne mogu ni sanjati. Pitanje svih pitanja je zašto su se dojučerašnji „vojnici partije“ preko noći pretvorili u pudlice ne samo krupnog kapitala, koji neštedimice oduzima kruh iz usta osiromašenih građana, umjesto da zdušno pomažu i brane one koji se eshatološkim rječnikom nazivaju „potrebitim“, već i  istospolnih zajednica, koje danas doslovno haraju Europom.

 Budući da smo se ovim fenomenom, zahvaljujući nikad aktualnijoj uzrećici „veži konja gdje ti aga kaže!“, već opširno bavili  pred najmanje dvije godine, ovdje ćemo ipak skratiti priču, iako je ona, nažalost, postala sve aktualnija. Naime, kada su, dok je još Tuđman bio živ, Ivica Račan, deklarirani komunist (što, uostalom, može čovjek koji je rođen u koncentracijskom logoru biti nego uvjereni komunist?!) i Dražen Budiša, jedan od korifeja Hrvatskog proljeća, iznenađujuće prijateljski surađivali, obećavajući što je moguće bolji životni standard siromašnih, izgledalo je da su stvari krenule nabolje, i da će ljudi (s naglaskom na sudionike Domovinskog rata i njihove porodice) živjeti onako kako zaslužuju. Naglašavasjući, naravno, i tadašnje predsjednike, koji su, iskreno rečeno, mahom bili pod strogim Tuđmanovim utjecajem, Račan je, nažalost, iznenada ubrzo umro, a Budiša se, u najboljoj životnoj dobi, potpuno povukao iz politike, što je danas možda i najpametnija opcija.

 Da ne duljimo,  načinu na koji se tragikomični SDP  gotovo preko noći prometnuo ne samo u pudlicu krupnog kapitala, već i istospolnih zajednica, i to ne samo zato jer mu je ideološko božanstvo u Bruxelesu, škvadra zadriglih karijerista i šmrkača droge, tako naredilo, sušta je suprotnost u recentnoj (13. srpnja), ali i očekivan tijesnoj pobjedi poljske desne opcije na čelu s konzervativnim (za jadnu i kukavnu EU sam pridjev „konzervativni“ je neka vrsta političke „baba Roge“) političarom Dudom, opcije koja, nakon užasa Katinske šume i dugogodišnje agonije Varšavskog pakta želi obnovu kršćanske tradicije (čovjek ne mora nužno biti dobar ako želi nastaviti tradiciju kršćanstva, ali ima pravo na to da kao dio većine naroda želi povratak tradicijskim korijenima!). Nažalost, Pirova pobjeda će se i ovdje vjerojatno prije ili kasnije pretvoriti u iznuđeni poraz: EU je naime poput iskeženog kopca, ptice grabljivice koja ne ispušta svoj plijen!

 Na samom kraju, naišao sam na gotovo slučajan napis u „Zadarskom listu“, u kojem novinar Dražen Ciglenički već u naslovu obznanjuje kako politički „hlebinac“ Bernardić obznanjuje kako „SDP ispisuje povijest, jer je na listi jednak broj muškaraca i žena“. Ono što potpisnik ovih redova misli o ženama (a posebno ljepoticama) vidjet će se u odjeljku koji slijedi, ali podanički odnos prema ženama, većinom neuglednim alapačama koje uz pomoć ridikulozne EU vladaju kontinentom jednostavno je isti jad kao što je i „prebrojavanje krvnih zrnaca“, kako je pred nekih tridesetak godina jedan bosanski intelektualac definirao netrpeljivost – vrlo popularnu „na brdovitom Balkanu“ – prema  građanima nepoćudne nacije. Sadašnja čoporativna EU-histerija prema ljudima koji ne dijele njihove sulude ideje jednostavno su („stvar jasna“, što bi rekao Risto Tubić, suradnik već odavno nepostojećeg sarajevskog časopisa za kulturu „Odjek“) ideološki šovinizam koji se u europskom kulturnom okružju druge polovice prošlog stoljeća nije mogao ni zamisliti!

 Ne stidim se pretpostaviti da će se mnogi čitatelji s ovim svjetonazorom složiti, ali jedna šarmantna dama i političarka srednjih godina to sigurno hoće. A to je njemačka još uvijek privlačna političarka Sara Wagenknecht, umjerena La Pasionaria njemačke ljevice, koja danas ne može shvatiti da nekoć snažna zapadna ljevica (die Linke) pada „bez ispaljenog metka“. Pružajući ruku u Njemačkoj još uvijek snažnim „zelenima“ (Grune) Sara je deklarirano odlučna da barem pokuša ukazati na potrebu stampeda ovog programiranog ludila, koje nekadašnji bastion europske demokracije gura u ralje čiste paranoje. Zrela ljepotica koja svoje političke posestrime, ali i muške političare normalnih ljudskih stavova, barem one koji poštuju i ljepotu i mudrost, a ne redikule koji padaju u zamke neofašističkih (da, upravo tako!) bulažnjenja i time najprije od sebe prave budale, odlučilla se na iskrenu no pasaran opciju, koja jedino može spriječiti suludo jednoumlje kakvo se valjda još na početku ovog stoljeća nije moglo ni zamisliti. Prisjetimo se, naglasili smo da je gđa Wagenknecht vrlo lijepa žena srednjih godina, pa je tim simpatičnije što ona, sudeći po dvije fotografije u „Spiegelu“ s početka 2018. ima u priči kojom se upravo bavimo punu podršku svojih političkih suradnica, ali i - kako se može zaključiti i po fotografiji – dvadesetak godina mlađih ljepotica.

 A budući da EU lukavo bira u svoje redove političke „poturice gore od Turčina“ (nije, dakle, samo Plenković odani „briselski Ćato!), u istom članku „Spiegela“, pri početku 2018. godine, jedan od „resavskih prepisivača“, koji se odaziva na ime i prezime Konstantin Kuhle izjavljuje – vjerovali ili ne – ovu rečenicu: „Mi MORAMO diskusiju o ženskoj kvoti provesti bez oklijevanja.“ BEZ OKLIJEVANJA – pa to je ispod razine zapisničara na sastanku kućnog savjeta. Što – vi ste protiv ženske kvote?! „Ne bi se štel mešat“, ali ovdje nije u pitanju potpisnik ovih redova, koji otkad zna za sebe cijeni i poštuje pametne i čestite žene (a što fali  tome da su u lijepe!) može sebi dopustiti da ne spomene još neke naočite dame koje podržavaju Saru. One su, naime, sudeći po slici uz kratak čanak, također prave ljepotice, a i dosta mlađe. Jeli i to važno, ili su možda ove ljupke dame, gledano iz recentne feminističke prespekrive, nekakve – da se poslužimo poznatom Lenjinovom uzrečicom – „mangupkinje u našim redovima“! Pa tako jedna od tih nenametljivih ljepotica, Katja Suding, zdravorazumskih i ljupkih političarki jednostavno odgovara: „Ja nisam odlučila ući u Bundestag samo zato što sam žena!“ A druga prpošna ljepotica, Ria Schroder, predstavnica Jungen Liberalen, također odgovara na normalan način, bez sve iritantnijih i sve jadnijih EU-preseravanja! „Ja podupirem uravnoteženost  realnih mogućnosti – ženska kvota za mene ne znači ništa!“. I što sada?

LJUDI I ŽENE NAZBILJ (Antikomunističko demoniziranje SLETA, najljudskijeg događaja koji je antiikomunizam iznjedrio?))

Što je, dakle, bio slet? Najprije ćemo krenuti od ideološkog aspekta: slet je, naime, nakon Titove štafete, bio najznačajniji događaj (osobito u kontekstu odnosa Broza i omladine) u bivšoj državi, koji je trebao povezivati vrhovnu vlast i omladinu, prije svega putem slogana „Mi smo Titovi – Tito je naš“. Ovo je u najkraćim crtama bio politički aspekt naše priče. Ipak, prije svega (i svačega), budući da me je, prilikom nedavnog potresa u Zagrebu šokirala smrt meni nepoznate 15-godišnje djevojčice, koja je bila jedina žrtva te nepogode, negdje oko ponoći, zapanjila me činjenica da je jadna curica umrla u svom krevetu, dok većina današnje djece njezinih godina u to vrijeme tulumare i drogiraju se, šokirala me pretpostavka koju sam izrazio ovom rečenicom: „Jadno dijete, da se ponašala poput svojih prijateljica i prijatelja mogla je još biti živa!“ Bio sam iskreno šokiran sudbinom meni sasvim nepoznatog djeteta, a onda sam to izrazio, prvi put pisanom rječju, parafraziranjem danas valjda svima nepoznate komunističke pjesnice izrazio najprije doslovnim citiranjem pjesmice, a zatim najavljivanim parafraziranjem, pa to onda ide ovako – najprije citat:

Pioniri maleni, vi ste vojska prava,                          Narkomani veliki, vi ste pošast prava,

Svakim danom rastete k`o zelena trava                 svakim danom venete, pojest će vas trava

Smrt fašizmu, a sloboda narodu,                            smrt pacifizmu, a sloboda izrodu,

i tebe će tvoja mati pionirkom zvati.                     i tebe će jadna mati narkoman(k)om zvati.

 Eto, to je to!–Nije ovdje zločesta parafraza pjesmice, zločest je svijet u kojem živimo, a da se ne usuđujemo mrdnuti ni – bolje da ne kažem čime – da se oslobodimo užasa u koji su nas uvalili. A u što su nam to uvalili možda najbolje pokazuje članak u „Spiegelu“ iz kolovoza 2019. godine. Četveročlana ekipa autora (što je u „Spiegelu“ sasvim uobičajeno) ukazuje na činjenicu da je „crno-crvena-zelena“ ekipa u Berlinu odlučila da veći dio očigledno omiljenog Goerlicher Park ustupi na raspolaganje Drogendealer (da nisam to pročitao ne bih ni sam povjerovao u to!). I tako to ide po čitavoj Europi, tako vam izgleda njezina (ne)briga za narod! A jedan postariji čovjek je doslovno počeo plakati obraćajući se policajcima: „Momci, vi ste ovdje da branite nas, a ne da slušate ološ koji vas je poslao!!“

 I tako je vraćanje na suludo omrznuti slet pravi melem na ranu. A prije nego što taj događaj pokušamo dodatno definirati postavlja se pitanje koje je trebalo možda prethoditi, a to je zašto se tom bezazlenom fenomenu, u kojemu mladost JEST bila radost (Goli otok i njemu slični kazamati jednostavno su zaseban kontekst – ovdje se bavimo sada već programiranim napadima na ljudskost i poštenje!), pridaju sulude ideološke konotacije. A da je tada škola bila i učenje i radost pokazuje i tragikomični primjer pokojnog profesora i pedagoga Ante Vukasovića – iako sam o tome svojevremeno pisao u „Maruliću“, bila bi doista šteta ne osvrnuti se opet na to. G. Vukasović bio je, dakle, i profesor i član Partije, a ne znam koje je godine je napisao knjigu „Socijalistički odgoj“, koja je – naravno, i zbog apologije komunizmu – bila hvaljena i cijenjena. Ne znam koliko godina nakon završetka Domovinskog rata njegov kolega Ivan Biondić je (vjerojatno) najprije u „Maruliću“, a kasnije i drugdje dokazivao kako je njegov kolega gotovo potpuno prepisao svoj nekadašnji rad, s tim da je „socijalistički“ odgoj  zamijenio s „kršćanskim odgojem“ .

 „Štos“ je u tome da nekadašnji socijalistički i današnji kršćanski odgoj JESU frapantno slični, posebno u smislu moralnog odgoja – tek je sve otrovniji smrad fundamentalističkog nihilizam pokazao i dokazao da zapadni svijet zaslužuje epitet „truli ZAPAD“, kako su ga već pred najmanje pola stoljeća, i to s punim pravom, nazivale komunističke zemlje. One jesu činile mnoge grozne stvari, ali u moralne zasade političkih neistomišljenika nisu dirali. Škole u koje je moja generacija išla pružale su onaj građanski moral koji se danas ne može ni zamisliti. Danas je, da uzmemo samo jedan  u mnoštvu zastrašujući primjera, biti učitelj(ica) u srednjim, višim (pa čak i osmogodišnjim školama) opasnije nego biti šerif na Divljem zapadu u vrijeme kad su njime vladali Billy Kid i Wild Bill Hickok!

„U hodu“ sam gotovo zaboravio pisati o tome što zapravo jest „slet“, fenomen koji je inteligentni kriptoantikomunist nedavno u samo jednoj rečenici odbacio s potpunim gađenjem, što je zapravo otužni sindrom „drvenog željeza“. A slet, koji je zapravo bio fiskulturna vježba mladića i djevojaka koji su već pri kraju osmogodišnje škole počeli osjećati tajanstvo „drugosti“ (sada dominira, i to neumoljivo bezobrazno nešto što bismo mogli nazvati bezobrazno fetišizirana – recimo to tako „trećost“ momaka i cura, što su brižno promatrali profesori – a, naravno, i roditelji. „U hodu“ sam se sjetio da sam o tome opširno pisao u „Maruliću“ pod naslovom „Postkomunistički promiskuitet“, pa ćemo to ovdje ipak preskoćiti i time ovaj diskurs staviti ad acta. Mnogo je inače zanimljivija za današnje idiotsko vrijeme omalovažavanje lijepih žena, što me podsjeća na putenu normalnost naslova filma „Lepe žene prolaze kroz grad“ otkvačenog srpskog filmskog redatelja Želimira Želnika.

Što, nema više?! Nema, teška je danas ionako preteška!