(Mi danas živimo u pervertiranom svijetu (Wir leben heute in einer perversen Welt) – publicist Heiner Flashbeck u „Spiegelu“: da ne bi netko mislio da izmišljam!!

 Dakle, što danas jest demokracija: je li odista mrtva, a ako jest, zašto se ne usuđujemo reći „popu pop a bobu bob“, već podilazimo današnjim gospodarima svijeta, čime se ponižavamo na način koji nekad nismo mogli ni zamisliti. Počeli smo s demokracijom, pokušavajući definirati što ona u biti jest, a što (ovo je važnije od svega drugog!!) ona nikako ne bi smjela biti, tim više  što je car već odavno gol, ali smo mi dozvolili da nas oni koji su nas ideološki klonirali (kako i zašto smo im to mogli dozvoliti?!!) prisiljavaju da njihov svjetonazorni politički kupleraj prihvaćamo kao fait accompli – dakle, kao svršen čin, kojemu se moramo ponizno diviti!

Ipak, prije nego što nastavimo kontinuitet s onim što svaki ideološki diskurs čini kvalitetnim, na trenutak ćemo zanemariti pokušaj definicije „friške“ demokracije (koja danas može biti sve. ali samo demokracija ne!) i vratiti se primjeru pri kraju prišlog napisa. Dakle, pri samom kraju prošlog priloga zaključio sam da je EU-demokratura pokorila Europu nemećući joj teror neofeudalizma, pa svaka današnja europska držav(ic)a funkcionira na sloganu britanske TV-serije „Zvonili ste, milorde?“. Ovdje ćemo pak proširiti kontekst na način kojeg se – usuđujem se reći – još nitko nije usudio. Naime, podsjetit ćemo se da smo se pred otprilike godinu dana upravo u „CAJTuNGu“ opširno bavili feudalizmom, pri čemu je potpisnik ovih redova tvrdio da je Europa – posebno nakon ukazanja opasno ridikulozne EU – danas najsličnija feudalizmu, i to njegovom najopasnijem vidu. Ono što mi je tada promaklo danas mi se čini najvažnijim: najsličniji segment tadašnjeg feudalizma ne potječe od njega samoga, već ga je lukavo iskoristio upravo njegov naj opasniji neprijatelj, a to je bila tada opasno jaka turska država, koja je djecu uglavnom pobijenih „kaurskih“ roditelja odvodila u Tursku i od njih stvarala moćne janjičare (najpoznatiji je bio Mehmed-paša Sokolović) koji su bili strah i trepet za potomke u krajevima u kojima su i oni bili rođeni.

„Za Boga miloga?“, reći će netko, kakve veze imaju nekadašnji janjičari sa današnjim narkomanima i kriminalcima? Imaju, itekako!  A da bismo izbjegli diskurs koji više zamagljuje problem kojim se bavimo nego što ga možebitno rješava, nužno je izostaviti rat(ove) iz tog konteksta. Naime, ako su za jedne krivi samo nacisti i njihovi suradnici ustaše, a za druge samo Lenjinovi i Staljinovi okrutni boljševici i njihovi tek nešto manje okrutni komunisti u bivšoj Jugoslaviji i drugdje, prije ili kasnije ćemo se svesti na razinu zagriženih nogometnih navijača, kojima su uvijek i za sve krivi navijači protivničke momčadi i njihovi fanovi. Ali, gdje su tu janjičari iz starih vremena i današnji kriminalci svih vrsta? Možda je to najbolje objasniti agonijom školstva koje je čudovišno degradirano u odnosu na vrijeme kada je naša generacija počela ići u školu početkom 50-ih godina ili nešto kasnije. Sjetimo se da je đak Sorić iz Preka dvije godine bio izbačen iz svih škola u bivšoj državi samo zato jer je promrsio psovku kad je saznao da nije položio ispit za sljedeći razred. Isti i već duže pokojni suradnik „Marulića“, Galić (zaboravio sam mu ime) iz Zadra iznosi i drugi primjer kako slijedi (ostali primjeri su danas bezbrojni), a koji je jedan  onih zornih primjera DOLASKA onog što se u rahmetli  komunizmu ( nazivalo „trulim kapitalizmom“, a danas je taj truli kapitalizam (bez navod nika) bez zazora postao fait acompli.

 Vratimo se konačno sličnosti odnosa prema janjičarima u doba kad je Turska vladala većim dijelom poznatog svijeta i ljigavo snishodljivom pokroviteljstvu prema kriminalcima, narkomanima i njima sličnima u današnje doba. Današnja EU-nomenklatura igra sličnu prljavu igru, ali s nešto drukčije postavljenom ideološkom šahovnicom. Za razliku od naše generacije učenika koje su tadašnji učitelji upozoravali na drogu i druge razne vrste kriminala koje se kao pošast približavaju iz već tada svakojakim zlom uprljane Europe i Amerike („Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska“ kad na vrbi grožđe rodi), današnja generacija mladih postaje digitalizarana ideološka cosa nostra  kojom  itko tko drži do sebe ne bi ni cipele obrisao!  Nekadašnja poslijeratna Europa, kojoj su politiičari poput  de Gaullea, de Gasperija i Brandta pružili nadu da će ona bez rata konačno postati oaza LJUDSKOSTi, postala je, nažalost, ocvala prostitutka koju – onakvu kakva danas jest, „ne bi ni pas s maslom polizao“. Njoj je ionako dovoljno da ima poslušne pudlice, u hrvatskom rasponu od Andreja Plenkovića do Joze Radoša (!) . A kad dođe stani-pani onda je tu NATO- soldateska, bizarna brigada NATO-pakta – zločestu usporedbu s janičarima već smo, nadajmo se, apsolvirali. Pa kako je Turska, tadašnja ratnička velesila, dječake iz „brdovitog Balkana“ pretvarala u bešćutne  ratnike tako danas moralno degenerirana Europa i Amerika CILJANO pretvaraju dječake i djevojčice u narkomane i huligane jer je to jedini način na koji oni mogu s njima manipulirati i uništavati im mladost. Čitajući u „Glasu Koncila“ od 4. listopada kratke članke Tomislava Vukovića i Darka Grdena (ovaj potonji je pred otprilike godinu dana HRABRO na nekoliko stranica katoličkog prezentirao  sadržaj moralno veličanstvene Pariške izjave, koju sam upravo u CAJTUNGu opširno obradio), zaključit ćemo da se  jadna i kukavna EU-demokratura ponosno upustila („čega se pametan stidi time se budala ponosi“)  u prekomjerno granatiranje (bez navodnika!) svojih bespomoćnih robova.

Na kraju ovog odjeljka vrlo je poučno citirati prvu  rečenicu Grudenova članka, pod znakovitim naslovom „Poljska će izdržati pritisak“, kako slijedi: „Dio javnosti, uključujući i Hrvatsku, iznenadila je vijest da je u nedjelju, 27. rujna, pedeset diplomatskih predstavnika zemalja i međunarodnih organizacija u Poljskoj uputilo otvoreno pismo u kojem se zahtjeva poštovanje prava LGBTI zajednica i pojedinaca, te se osuđuje njihova diskriminacija. Sastavljanje pisma koordinirala je belgijska vlada, a potpisao ga je i hrvatski veleposlanik u Poljskoj Tomislav Vidošević... („veži konja gdje ti aga kaže!“) Ova seansa programiranog ludila prisjetila me da je početkom godine jedan poljski intelektualac izjavio u bečkom „Profilu“ da je u Poljskoj još prije pokreta solidarnošć (Lech Valesa) bila malo ali lako dokazivo slobodnija nego danas. Ono što danas ponosni poljski narod doživljava može se bez zazora nazvati ideološkom Katinskom šumomu u kojoj je bez ikakvog političkog razloga pobijeno ne znam više koliko tisuća – a mnogo nedvojbeno jest  - poljskih intelektualaca, bez ikakvog smislenog razloga, tako da nije previše ustvrditi da ideološki primitivizam kojom EU-mafija kidiše na Poljsku predstavlja ideološki genocid u stilu Katinske šume. A ovaj dio ćemo od gušta zaključiti parafrazom nekadašnje boljševičke himne, „Budi se Istok i Zapad..“, kako slijedi – „Budi se izdrkani Zapad, za njim i klonirani Jug, kreteni kreću u napad, naprijed uz ludog je lud“!  (Ispričavam se zbog neprimjerenih prostota, ali uz činjenicu da je prostota stanje u kojem živimo, neizbježno je bilo upotrijebiti britku crnogorsku uzrečicu „na ljutu ranu ljuta trava“!

 Na samom je kraju preostalo pitanje svih pitanja: je li moguće naći izlaz iz ovog stravičnog limba? Na jedan pomalo sofisticirani način ovakvu svojevrsnu „kvadraturu kruga“ pokušao je – i to vrlo uspješno – u prilogu za kulturu „Album“ u milanskoj tiskovini „ Il Giornale“ iz Milana od 23. veljače 2009 definirati katolički intelektualac Stefano Zamagni, koji se poziva na malo poznatu sintagmu „Bockenfordeov paradoks“. On počinje definiciju BP kao sintagmu po kojoj „liberalno sekularizirana država živi na osnovi pretpostavki koje nije u stanju jamčiti“ (chapeau! – u slobodnom prijevodu: Svaka čast!)... Pa nastavlja: „S jedne strane, liberalna država nameće svoje postojanje samo ako je sloboda koju ona nametljivo garantira SVOJIM građanima utemeljena na pravu jedinke.“ (Da ne bude zabune – to se odnosi samo na njoj podobne jedinke: svi mi nos otros nismo ništa drugo nego quantite negligeable, tj. zanemariva količina!). „S druge strane, ako sekularna država misli da može jamčiti takvo što prisilom ili autoritativnim naredbama bez moralnog pokrića“ (EU-moralna maškarada i njezine klijentelističke pudlice zapravo nemaju drugog sadržaja – A.G.) „, ona se samim tim odriče  vlastite (kvazi)liberarne nadgradnje   i završava u onom istom totalitarizmu iz kojeg je ta ista sekularizacijska nakaza navodno izvukla zapadni svijet...“

 A ako podanički ljigave EU-pudlice ovu netom obznanjenu definiciju doživljavaju kao ideološku blasfemiju par exellance što bi tek rekli z definiciju beogradskog autora Bogdana Tirnanića. On je naime u opširnom članku, objavljenom davne 17... i neke godine, objavljenom u beogradskom časopisu za kulturu „Književna reč“ već tada fetišiziranu „šezdesetosmašku“ mržnju prema kulturi i tradicionalnoj uljudbi nazvao „emocionalnom kugom“,pri čemu takva „kugom obuzeta ličnost tu pošast ponavlja kao model zdravlja, onemogućena da spozna stvarne uzroke svoje bolesti..“, koja je danas poprimila dimenzije sve opasnije epidemije...“, koja se danas, uz pomoć nekontrolirane moralne psihopatije širi svjetom poput podjednako neukrotive virusne epidemije. Neukrotivi beogradski intelektualac ne zaustavlja se na tome, veću svom neukrotivom diskursu dodaje, u završnom dijelu teksta, ubitačno pronicljiv epitet  „uništenje duha“, jednom od najinteligentnijih epiteta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Dosljedan svojem duhovitom „galgen-humoru“, on zaključuje da je UNIŠTENjE duha „postalo univerzalni proces u koji se uključuje sve već broj ljudi, disciplinovano zauzimajući svoja mesta u redu pred plinskim komorama duha i dokazujući da u modernim fašističkim ritualima ritualima suvremenog sadmazohističkog sveta žrtva ima značajnu ulogu koju sa ponosom vrši..“  (To je posebo vidljivo pola stoljeća kasnije kad se izvještečeno ponosni EU-klonovi histerično cerekaju „k`o lud na brašno“!)

 Završit ćemo s uzaludnim retorskim pitanjem – ima li kraja ovom programiranom ludilu, koje je već odavno „dojadilo i Bogu i vragu“?! Za sada nema čak ni onog „svjetla na kraju tunela“ iz nekoć popularne doskočice. A kao svi egzekutori ljudskosti i zločinci uspostavljanja moralnog beščašća koji su lukavo uspostavili Spemglerovu još 1919. godine najavljenu „propast Zapada“ (Der Untergang des Abendsland) ponosno jašu kao nepobitno dokazani peti jahač Apokalipse! Ono kućno svetište koje nudi američki autor Robert Bork u svom djelu znakovita naslova „Posrtanje prema Gomori“, ipak sadrži i nemoć eskapizma, koju pobjednička ološ o  kojem ovdje pričamo pobjedonosno prihvaća. Možda je danas jedini humanistički etički iskorak u tom smislu napravila inteligentna francuska ljevičarka Simone Weil, koja je, osim što je dobrovoljno radila u tvornici, posebno u drugoj polovici tridesetih godina, napisala i knjigu znakovita naslova „Razmišljanje o uspostavljanju slobode i nasilje nad socijalnom pravdom“ u razdoblju od 1934 do 1937 godine. U toj knjizi je ona je učinila savršen humanistički iskorak maestralnom humanističkom prispodobom koja u originalu glasi faire l`inventair de la civilisation presente (u prijevodu „napraviti inventar  civilizacije u kojoj živimo“.

 Kakve humanističke genije smo nekad imali, a KOGA danas imamo – jad i žalost!  Postoji u judejskoj religiji gotovo zaboravljena izreka koja glasi „propast tvoj od tebe Izraele“. Sapienti sat!