Disciplinu obično doživljavamo kao neku nelagodnu vanjsku silu koja lebdi nad našim glavama, nešto što nam neki drugi nameću. U svakom slučaju kad govorimo o domu ili o obitelji, sigurno nećemo ponajprije pomisliti na neku disciplinu već više na opuštanje.   Napokon smo doma, pa napokon možemo činiti što i kako želimo… Poneki put imamo osjećaj kao da su red i disciplina suprotni slobodi i spontanosti. Ali, u stvari, da bi naši međuljudski odnosi zdravo i nesmetano funkcionirali, svaka zajednica i obitelj trebali bi imati svoj red: ustajanje, molitvu, zajedničke objede, vrijeme za rad, zajednička slavlja i zajedničke odmore. Članovi zajednice bi trebali znati svoja zaduženja, svoje zadaće i poslove, trebali bi točno znati čime će pridonijeti zajedničkom suživotu. Članovi Svete Obitelji zasigurno nisu živjeli bez ikakvog kućnog reda, sigurno nisu radili što im je baš bila volja, ili što im je palo na pamet, neovisno o drugima. U vrijeme ručka vjerujem da su svi bili za stolom, i to ne samo zato što su bili gladni u tjelesnome smislu, već prvobitno zato što su bili gladni jedni drugih u duhovnome smislu. Oni su uvijek imali pred sobom druge članove obitelji, uvijek su pazili da ne bi uzrokovali neku poteškoću ili nelagodu za druge. U tom kontekstu i ustajem ujutro na vrijeme, u tom kontekstu želim biti točan i pouzdan, i zato i navečer stižem doma na vrijeme da se taj drugi ne bi brinuo zbog mene, da me ne bi čekao, da ga ne bi opteretio. Zato ću i uraditi sve svoje zadaće i kućne poslove, iako sam možda umoran, iako nemam volju, iako bi najradije činio nešto sasvim drugo ili bi bio na nekom drugom mjestu. Samodisciplina je radi drugih, zato što su mi oni važni, zato što ih ljubim, zato što mislim na njih. Samodisciplina i red zapravo obuzdavaju moju sebičnost i moju individualnost.

            Duhovna disciplina je sastavni dio ljubavi. Bez toga nema obitelji, nema ni zajedništva. Ako ljubim onda su samokontrola i samoodricanje zapravo stalni i sustavni dijelovi mog života. Bit ću točan radi tebe, pospremit ću za sobom, da ne bi ti morao to uraditi, zapamtit ću i uradit ću sve ono što sam obećao ili preuzeo, i to opet radi tebe. Ako je Božić blagdan ljubavi, onda bi Božićno vrijeme više trebalo biti vrijeme reda i discipline, nego vrijeme opuštanja. Ali onome tko ljubi, disciplina zapravo uopće nije dovoljna, nego ide još dalje, ne samo da ću sve svoje uraditi, nego ću još u plusu, samo da bih te rasteretio, ponuditi svoje usluge, priskočit ću ti u pomoć, stavit ću ti se na raspolaganje. Vidite to je zapravo prostor spontanosti Duha Svetoga koja će s kreativnošću na sve moguće načine biti za druge. Red je da uradim svoje, da te ne bih opteretio, to je minimum, a sloboda i spontanost dolazi navrh toga, da bih ti još nekako pomogao. Zamislite Božić s jedne strane u potpunoj samodisciplini i redu, a s druge strane u pažnji i nesebičnosti. Iz toga reda onda proizlazi i sklad i mir i tada je sve i svatko na svome mjestu, sve funkcionira glatko i povezano, svi mogu računati jedni na druge, svi se mogu pouzdati jedni u druge. Sjest ću za stol, radi tebe, iako možda uopće nisam gladan, ali znam da ti to puno znači. Duh Sveti je duh nesebičnosti i samodiscipline, on je duh reda i slobode. Jedino mi disciplina ljubavi daje okvir, u kojemu ću se moći opustiti i osjećati sigurnim jer znam, da, kao što ja nosim druge, i drugi će nositi mene. Sretan vam Božić i nova godina.