Sredinom svibnja u Amazoniji pada već znatno manje oborina, iako se elementarne nesreće još uvijek događaju i glavne ceste još znaju biti zatvorene, već je jasno da je sezona poplava i odrona pri kraju. U srpnju zvanično započinje suho klimatsko razdoblje, oblaka na nebu je sve manje, a temperatura zraka postaje sve viša, osobito u župnoj kući, na prvom katu, gdje su prostorije doslovno odmah ispod limenog krova, koji je bez ikakve izolacije. U ovim krajevima, iako termalnih toplica nema, besplatne saune su zagarantirane skoro u svakoj kući. Inače, i crkve su pokrivene limenim fasadama, što je naravno najjednostavnije i najjeftinije, no ipak, kad sunce pripekne, a zrak se užari, vrućinu tokom svetih misa valja izdržati. U usporedbi s lokalnim stanovništvom organizam bijelaca puno teže podnosi tropske vrućine i činjenica je da se “sjevjernaci” zantno više znoje, pa sam i ja uvijek potpuno mokar od znoja, što mi je koji put i neugodno kad budem u društvu ljudi, kojima je unatoč vrućini, koža sasvim suha. Prosječno se presvlačim 4-5 puta na dan, jer u mokroj odjeći, unatoč vrućini, čovjek se vrlo lako prehladi. Dok kod nas gripa traje od tri do četiri dana, ovdje iz kreveta zasigurno nećeš ustati cijeli tjedan, ako ne i više.

            Nedavno smo imali zemljotres u blizini Yurinakija, 4.7 po Richteru i na sreću nismo imali nikakve štete. Dok se to “drmanje” meni učinilo dosta snažnim, ostali su se smješkali jer je takvo podrhtavanje tla u Peruu sasvim normalno, a pravi zemljotresi se računaju tek iznad 6 stupnjeva po Richteru. Siguran sam da me Bog preko tih ljudi uči kako valja elementarne i životne teškoće prihvatiti ”tranquilo”-smireno, bez zabrinutosti, i da dok nismo u nekoj većoj gužvi, osmjesi na našim licima itekako imaju mjesta.

            Časne sestre “Blatarice” uspjele su dobiti jednu donaciju iz Njemačke za siromašnu djecu. Naša župa ima oko 12 filijala, koja su uglavnom neka zabačena sela u planinama. U dva navrata, pohodili smo sedam seoskih osnovnih škola i podjelili smo više od stotinjak školskih pribora (bilježnica, olovki itd.). Bilo je zanimljivo vidjeti kako su neka djeca bila dirnuta, druga su ostala u čudu,doslovno su se čudili kako i čime su zaslužili da dobiju od nekoga takve vrijedne stvari i u nevjerici nas gledali: zar je to sad moje? Jasno je da ta djeca nisu navikla na poklone. Roditelji su im siromašni i rijetko poklanjaju svoju djecu, a s druge strane za njih je školski pribor nešto vrlo skupocjeno, što se s teškoćom kupuje i to izričito samo na početku školske godine. Kupio sam nekoliko vrećica bombona, pa su djeca uz pribor, dobili i dva bombončića, nakon čega su se na njihovim obrazima polako pojavljivali i prvi osmjesi. Bomboni su gore rijetki “gosti” osobito u indijanskim zajednicama, gdje su i odrasli  zahvalni, ako ih se ponudi.U indijanskim selima djeca obično u školu dođu u svojim tradicionalnim odijelima.Ta odijela su puno jednostavnija, ali i jeftinija od uniformi, što djeca obavezno moraju imati na sebi tijekom nastave. U indijanskim školama nastava je dvojezična, učitelji uz španjolski jezik moraju znati i jezik zajednice, koja je obično ašaninka ili yaneša. Neka sela su sasvim mala, u cijeloj školi jedva bude deset učenika. Druge su pak zajednice veće, osobito indijaske, u takvoj jednoj školi smo imali više od 40 učenika. U tom selu, vijest da smo stigli, i to sa darovima, relativno se brzo proširila, pa su se za pola sata pojavili i odrasli sa svakovrsnim biljkama i korijenima, koje su oni nama poklanjali. To su bile zapravo njihove namirnice koje oni jedu. Naravno, nemaju puno, ali će vam dati sve što imaju. Na kraju neke žene su nam donijele i ručak, što se nikako ne smije odbiti. Inače, lokalni začini su za moj stomak još uvijek izazovni. Kod kuće ja pripremam jelo za sebe, i dobro je dok je tako.

            Svake nedjelje idem gore u jedno selo koje se zove La Florida. Za tih petnaest kilometara treba mi od prilike pola sata. Krajolik je svakako egzotičan, u prašumi su uski šumkski putovi, penjem se skoro do tisuću metara nadmorske visine. Iako odroni ne prijete više, ali je zato prašina nešto izvanredno, osobito kad je neko vozilo ispred tebe, koje ne možeš zaobići. Prošli put kad sam se vraćao, naišao sam na jedan prevrnut kamiončić. Natovareni bananama, na sreću prevrnuli su se na lijevu stranu i udarili u stijenu, a na desnoj strani je provalija. Koliko smo mogli natovarili smo banane u moj džip. Imali su sreće. Na tom brdu mještani najviše  uzgajaju kavu. Ta je kava vrlo kvalitetna i izvozi se u Švicarsku. Mogu reći da Peruanci skoro da ne piju kavu, svakako puno manje nego što mi pijemo u Europi. Prema tome ovdje ne postoje ni kavane, ni kafići.Jednostavno nije običaj popiti kavu ili neko piće na terasama. Ono što postoji to su takozvani mali restorančići koji nude menu, uglanom piletinu. S jedne strane je to domaća kuhinja, s druge je na neki način “brza hrana”, s treće strane ta jela su jako jeftina, tako da ljudi vrlo često i masovno jedu u tim restorančićima. Pošto je izričito povoljno, jednostavnije im je sjesti i naručiti nego kod kuće početi kuhati. Međutim, u tim “konobama”, osim jela, ne nudi se ni kava, ni alkoholno piće.

            Nedavno smo bili na jednom svećeničkom susretu u susjednoj župi. U mojoj sobi, u ormaru potpuno neočekivano našao sam jedan ručnik s hrvatskim grbom,  zanimljivo je kako je to tu dospijelo. Inače, vrlo često viđam na ljudima majice, dresove sa šahovnicom ili natpisom HNS, ne zato jer bi Peruanci išta znali o Hrvatskoj, nego jer je hrvatska nogometna reprezentacija toliko poznata na svjetskoj razini, da su naše simbole počeli preuzimati i tiskati na dresove po cijeloj Latinskoj Americi.

            Sa sastanka smo se vraćali kasno u noći. Pored vozača sjedila su dvojica, odozada četvorica, i na gepeku pick up vozila još trojica, tako da nas je ukupno desetero putovalo u jednom autu. Bez međugradskih autobusnih linija, taj način prijevoza je sasvim normalan u Amazoniji. Malo se stisnemo i po principu “gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna”, izdrži se nekako tih sat vremena vožnje.   

            U svibnju se i u Amazoniji moli krunica na čast Gospe, svaku večer u drugoj kući, kod druge obitelji. Za mene je to izvrstan način da upoznam ljude i njihove obitelji. Molili smo i u školi i u zdravstvenom domu. Navečer oko 10 sati, trgovine i restorani se zatvaraju, a naša uličica polako postaje tiha. Prije večernje molitve, idem izvaditi meso iz zamrzivača za sutra, pravit ću filovane paprike.

Fra Peter Deže