U našem vikarijatu, svećenici svoje godišnje duhovne vježbe obavljaju svi zajedno, po običaju, krajem studenoga, odnosno krajem liturgijske godine. Iako je Oxapampa gradić, gore na dvije tisuće metara, ipak, to područje, klimatski ne pripada Andama, već Amazoniji. Te planine se nalaze unutar tropske klime, pa su pokrivene tropskim zelenim šumama, što daje posebnu ljepotu tom kraju. Cijeli je taj krajolik nekako sličan našim Alpama, čovjek ima osjećaj da se voza negdje u Austriji, pa nije ni čudo da su doseljenici iz Tirola, koji su u Peru stigli u devetnaestom stoljeću, izabrali baš ovo područje. Austrijanci su se u tim brdima od početka osjećali kod kuće, odmah su zasadili borove, uredili livade i pašnjake za svoju stoku, i počeli su se baviti stočarstvom. U urednoj dolini Oxapampe, na dotjeranim pašnjacima, i dan danas mirno pasu krave. U gradiću arhitektura je tipično austrijska, kuće su široke, gore sa velikim drvenim balkonima, a većina njih je preuređena u gostionice koje gostima nude pivo, kobasice i mliječne proizvode. Crkvica u Oxapampi također je sagrađena u tirolskom stilu, sva od drveta. Potomci Tirolaca, naravno više ne govore njemački, ali na licima stanovnika, tu i tamo se još može prepoznati koja crta, koja je ostala od njihovih predaka, držanje tijela, umjerenost i preciznost u mentalitetu. U svakom slučaju, Oxapampa je nešto posebno u Peruu, pa privlači puno turista.

Quillazu je selo odmah do Oxapampe gdje vikarijat ima svoju kuću za duhovne vježbe, koja je sa župom povjerena svećenicima iz Poljske. Okupilo nas se tridesetpetorica, skoro svi svećenici s područja vikarijata. Bilo je zanimljivo vidjeti zajedno, misionare iz različitih nacionalnosti: Poljake, Španjolce, tu i tamo kojeg Mađara, i naravno mlade Peruance svećenike, od kojih ih je najviše iz karizmatske zajednice “Živi Isus”. Ta zajednica je pod pokroviteljstvom našeg biskupa Gerarda. Njima je odgojitelj u bogosloviji bio naš fra Remigije Mlinarić, kojega se dobro i rado sjećaju. Svećenici iz Atalaye su do Quillazua putovali petnaest sati, a jedan drugi iz Bolognesija devetnaest sati, iz toga se vidi kako je naš vikarijat ogromnih razmjera. Pošto je počela kišna sezona, sunca baš i nismo puno vidjeli, a gore na dvije tisuće metara, temperatura zraka zapravo bila je idealna, oko petnaest stupnjeva, no većini nas, ta temperatura je bila preniska. Predavanja i mise imali smo u jednoj velikoj blagovaonici, koja je u nastavku povezana s kuhinjom. Dok smo mi na jednoj strani dvorane bili predani duhovnim stvarima, na drugoj strani gospođe su se predavale kuhanju. Jedno večer dok smo slavili misu, nestalo je struje (ta pojava je inače dosta uobičajena u Amazoniji), i u jednom trenutku tijekom mise u tišini i u mraku čulo se samo cvrčanje mesa. Da, možda je bilo neizbježno imati misu u mraku, u pozadini sa zvukovima iz kuhinje, ali u tom trenutku u prisutnosti Isusa, osjetili smo najdublju duhovnu povezanost dvije strane između Marte i Marije.

Krajem listopada proslavili smo najveći vjerski blagdan u Peruu Nuestro Senor de los Milagros, što u prijevodu znači: Naš Gospodin od čuda. Jedna slika Isusova raspeća koja je naslikana na zidu jedne Karmelićanske crkve u Limi, u povijesti je više puta, čudesno ostala netaknuta u raznim razarajućim zemljotresima koji su doslovno uništili glavni grad Limu. Vjernički puk je ubrzo počeo moliti pred tom slikom s posebnim nakanom da Bog očuva Peruu od zemljotresa. U osamnaestom stoljeću s replikom te slike, počele su procesije na ulicama Lime. Ta procesija je danas jedna od najvećih katoličkih procesija na svijetu u kojoj sudjeluje više od pet tisuća vjernika, a sama procesija traje više od dvadeset sati. Naravno, to je ujedno i nacionalni praznik i taj blagdan je snažno prožet peruanskim identitetom. Svugdje, na cijelome svijetu gdje žive Peruanci na taj dan će se okupiti i proslaviti Gospodina od čuda, ako ne procesijom, onda barem katoličkom svetom misom. Međutim, gdje Peruanci žive u većem broju, kao što je Španjolska, tamo će zasigurno imati svoju tradicionalnu procesiju. I mi smo u Yurinakiju imali svečanu svetu misu, a nakon toga procesiju koja, naravno, nije trajala dvadeset sati, ali smo tri sata i mi proveli po ulicama, i puno ljudi nam se pridružilo. Tog dana je jedan misionar iz Poljske objavio fotografiju kako su oni organizirali procesiju sa čamcima po rijeci.

Naša susjedna župa Santa Ana, puno je veća od naše, pa ima i više aktivnosti, događanja, ali i posla, pa sam susjednom župniku ponudio svoju pomoć, što je on vrlo rado prihvatio. Sad petkom i subotom, a ponekad i nedjeljom navečer putujem u Santa Anu i imam večernju misu. Putujem taksijem, a za tih dvadeset kilometara, potrebno nam je pola sata, ali nema uvijek taksija, pa ponekad treba stopirati, ili se čeka da se taksi napuni. Prošli put je na zadnjem sjedalu sjedilo  dvoje, pa je još ušla jedna mlada žena sa troje male djece, a nazad za Yurinaki taksist je u zavojima vozio osamdeset km/h, tako da ima svašta i bude dosta uzbudljivo.

Proslavili smo Krista Kralja i počinje vrijeme Došašća, ali tu nažalost ne postoje Zornice. Sunce skoro cijele godine izlazi i zalazi u isto vrijeme, u šest ujutro je već dan, a u šest navečer je već noć. Ovdje je cijele godine sve zeleno, podjednako je vruće, osim kiše i suše nema nikakvih vremenskih promjena. Isto je vruće i na Božić, i na Uskrs i na Veliku Gospu. Tek sad uviđam koliko mi Europljani vežemo vjerske blagdane za godišnja doba. Božićni blagdani su obilježeni hladnoćom, snijegom, mrazom i kratkim danima, a na Uskrs priroda se budi, tu je miris mlade trave, pa miris prvih cvjetova, prvi topli dani. Tu u Peruu nažalost nemamo uz čega vezati naše najvažnije blagdane. Ovdje ljudi imaju druge točke za orijentaciju, na primjer početak kišne ili sušne sezone ili vrijeme sazrijevanja nekog tropskog voća: banana, manga ili ananas. Ali iz tih točaka ne može se ni jedan vjerski blagdan priložiti. To je jedna teškoća - ovdje je ritam života ljudi potpuno drugačiji od ritma crkvene liturgije. Ovi ljudi bi slavili i zahvaljivali Bogu u neko potpuno drugo vrijeme, a kad Crkva slavi nešto, onda su crkve uglavnom prazne, jer ljudi u to vrijeme ne osjećaju potrebu ni slavlja, ni molitve.