ISUS SVOJOM KRVLJU SPAŠAVA SVIJET
Poštovani čitatelji Cajtunga, vjerujem da i vama vrijeme brzo prolazi, odlazi i za svakog od nas se brzo troši, jer imamo mjeru kojoj sasvim sigurno dolazi kraj ili bolje rečeno ispuni se mjera. Netom smo bili u ozračju Božića, eto nam Korizme i Uskrsa. Kao kršćani znamo da nam je Uskrs najveći i za nas najvažniji blagdan, jer nam pruža nadu i otvara pogled prema budućnosti premda, kako sam rekao vrijeme nam se ispunja.
Upravo zbog te važnosti promotrimo još jednom Vazmeno Otajstvo. Ovdje ću se djelomično poslužiti značajnim promišljanjem mog poštovanog pokojnog profesora dr. Ante Kresine.
Riječ "vazmeno otajstvo" sve je češća u vjerničkom jeziku naše suvremenosti. Što želi reći? Njome se označuje dubina događaja koji obuhvaća Kristovu muku, smrt, uskrsnuće, uzašašće i poslanje Duha Svetoga. I to poglavito ukoliko taj mnogostruki događaj - osobito u liturgijskom slavlju - obuhvaća i nas, cjelokupni naš život, pojedinačni i zajednički. Vazam je središnji kršćanski blagdan. Od njega zrače svi drugi blagdani, svetkovine i dani. Sva euharistijska slavlja u biti su upravo slavljenje smrti, uskrsnuća i uzašašća Gospodinova. Kršćanin živi to otajstvo. Da bismo razradili i objasnili temu o vazmenom otajstvu, pođimo postupno.
Višestoljetno robovanje izraelskih plemena u Egiptu oslabilo je i njihove osjećaje. Oni nisu zapravo ni znali što je sloboda. Mojsije doživje viđenje: »On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. To viđenje je znamen dublje Božje i ljudske stvarnosti. U tekstu je jako istaknuta Božja inicijativa: Izraelci kolju janje bez mane. Krvlju škrope dovratke svojih domova. Blaguju janje po skupinama, ne prelomivši mu kostiju. Izlaze Crvenim morem pod Sinaj do sabirališta gdje sklapaju Savez s Bogom u znaku krvi žrtvenih junaca. Obvezuju se na obdržavanje obveza označenih u Dekalogu.
Dan Izlaska iz Egipta izraelski narod ubuduće slavi kao najveći vjerski i nacionalni blagdan. To je njihova Pasha ili Vazam.
Ipak snaga toga događaja i blagdana nije bila isključivo u Izlasku, na vanjskom socijalnom i političkom planu. Taj izlazak je nekamo vodio. Izišli su da nekamo krenu. Svi oni koji su izišli iz Egipta i bili pod Sinajem, a nisu s pouzdanjem krenuli prema Obećanoj zemlji i s povjerenjem u Jahvinu riječ prešli u pustolovni hod kroz pustinju, izginuli su (1 Kor 10,1 si.). Pravu Pashu i istinsko oslobođenje iz ropstva doživjeli su samo oni koji su prihvatili Božju inicijativu i povjerili se Bogu, vjernome danoj riječi. Iz ropstva su, doista, izašli samo oni koji su se iznutra dušom i srcem osjećali slobodnima ne samo od egipatskih goniča, nego i od egipatskih lanaca. Tako po Apostolovim riječima već je starozavjetna Pasha zahtijevala nutarnji preokret u srcima Izraelaca. Trebalo je doživjeti Pashu kao osobni nutarnji susret s Bogom Prisutnim i steći povjerenje u njegovu moć i dobrotu (usp. Heb 11,27 si.).
Egipatsko robovanje samo je slika još gorega ropstva grijehu i smrti. Izlazak je slika još pobjedonosnijeg i sudbonosnijeg Izlaska. Obećana zemlja samo je figura nove zemlje i novoga neba. Da to bolje uočimo, sjetimo se kako je Krist umnožio kruh te ustvrdio da je on "kruh života", vratio slijepcu vid i rekao da je on "svjetlo svijeta", uskrisio Lazara i zajamčio da je on "uskrsnuće i život". Tako je i Bog u Starom zavjetu činio vanjska djela da bi ukazao na mnogo veća nutarnja "čuda".
U tom svjetlu Izlazak iz Egipta predoznačuje još veći Izlazak. I doista, novozavjetni pisci i ranokršćanski mislioci iscrpno razrađuju tu tematiku i njome osvjetljuju Isusa Krista i njegovo djelo.
Nova Pasha ili Vazam
Inicijativa pripada Božjoj ljubavi: "Bog je tako ljubio svijet, da je predao svoga Sina..." (Iv 3,16). Bog spašava po novom Mojsiju - Isusu Kristu. Umjesto staroga janjeta, ovdje je Jaganjac Isus: on svojom krvlju spašava ne samo prvorođence nego sav svijet. Po Ivanu, Isus umire u času kada se klao vazmeni jaganjac, i da se "ispune Pisma" Isusu nisu lomili kosti. Umjesto stare vazmene gozbe s janjetom, Isus svome narodu dariva samoga sebe "u krvi i tijelu" za novu gozbu. Ustanovljuje novi Savez i novi narod, daje novi zakon i novu zapovijed. A sve se to zbiva u blagdanu židovske Pashe. Stoga Pavao izričito zove "našom Pashom" (1 Kor 5,7).
I stari se Izraelac mogao neplodno zadržati samo na izvanjskim činjenicama Izlaska iz Egipta. Tako bi i kršćanin mogao manje plodno slaviti samo izvanjska djela i događaje Isusa Krista: njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Mogao bi ustanoviti neke iako čudne ali ipak vanjske činjenice i u njih povjerovati. Kršćanin se baš kao i stari Izraelac ne spašava golim prihvaćanjem činjenica. Bez sudoživljavanja i nutarnjeg preokreta činjenice ostaju činjenicama, a čovjek ostaje njihov promatrač ili njihov hladni, više ili manje (ili nikako) angažirani vjernik. U drukčijoj ekonomiji spasenja možda bi čovjek i bez svih tih vanjskih činjenica mogao biti velik vjernik i vjerovati u Božju ljubav i dobrotu, baš kao što profesionalni vjernik koji »racionalno«, »objektivistički« i »pozitivistički« prihvaća te činjenice može ostati nevjernik.
Starozavjetni Izlazak i Vazam slika su i lik dublje stvarnosti. Tako je i Kristova smrt, uskrsnuće i uzašašće, uza svu svoju ozbiljnost, ipak više nego izvanjska stvarnost. To su znakovi koji govore o nutarnjoj Pashi, Prijelazu iz ropstva grijehu i smrti u novi život.
Vama i sebi, želim da ovaj Uskrs proživimo u njegovoj pravoj stvarnosti koja nas već sada nosi u nadi trajnog zajedništva sa Bogom Stvoriteljem.
Svima sretni i blagoslovljeni dani proslave uskrsnuća Gospodnjega!
Fra Ante Perković
