Trpe omalovažavanja i maltretiranja

Rijetke su obitelji, kao što je obitelj Dalibora i Magdalene Mihić iz Gunjavaca, koje broje jedanaest članova, od kojih je devetero djece u dobi od  dvadesetak dana do dvanaest godina.

Odmah treba kazati da je to obitelj koja mjesečno preživljava sa 3.600 kuna. Obitelj u kojoj nema nezadovoljstva, ali ima gorčine zbog odnosa nekih mještana, koji ih omalovažavaju i vrijeđaju, te nekih učenika OŠ „Vladimir Nazor“ u Adžamovcima, koju pohađa jedna od djevojčica koja kući, kako kaže, zna nakon omalovažavanja u školi, doći uplakana, popljuvana, počupane kose i poderane školske torbe.

Četiri sestre i petero  braće

Dalibor (38) i Magdalena (31) imaju četiri đaka. Petri (12), Lauri (11), Ivanu (9) i Emiliu (8) od  jeseni će se u školskim klupama pridružiti i Teo (6)  koji kaže da je i on već đak jer ide u malu školu. Tu su još Luka (5), Antun (3), Lucija (2) i najmlađa Ines, koja je prošle nedjelje  imala tek devetnaest dana. Obitelj je u Gunjavce doselila iz Bodovaljaca u kuću koju im je, uz suglasnost  novogradiškog Centra za socijalnu skrb, na korištenje dala Općina Rešetari.

Žive od  porodiljske naknade, dječjeg doplatka i socijalne pomoći što ukupno mjesečno iznosi oko 3.600 kuna. Dalibor nije zaposlen i dok traži posao pomaže ljudima i kao dnevnicu za rad u šumi dobije 100 kuna. Iako je bila nedjelja  nije ga bilo kod kuće. Odrađivao je radnu obvezu u okviru javnih radova, a koja proizlazi  kao obveza  zbog  primanja socijalne pomoći. Njegova radna obveza je obavljati poslove vezane za  mjesno nogometno igralište, a budući se igrala nogometna utakmice morao je i u nedjelju  biti na nogometnom igralištu.

Zahvala Zdravku Zetoviću

Iako se radi o trošnoj kući Magdalena kaže da im je u Gunjavcima dobro i da tu namjeravaju ostati, a nada se da će se trošna kuća popraviti  i osigurati im ugodan dom, iako su i sada zadovoljni jer im je, kako kaže, bolje nego u Bodovaljcima. Zahvaljuje Zdravku Zetoviću iz Osijeka  koji je sa svojim radnicima promijenio prozore na kući, pa će  se iduće zime sigurno bolje grijati, nego prošle kad je kroz kuću puhalo na sve strane i da bi se  ugrijali  morali su potrošiti 40 metara drva, a na prozore i vrata stavljati tkanine. U Gunjavce sam došao na poziv Kate Vukšić, predsjednice novogradiške Udruge osoba s intelektualnim teškoćama “Suncokret“, da se obitelj Mihić javno zahvali Zdravku Zetoviću iz Osijeka, vlasniku tvrtke koja proizvodi prozore i vrata i koja je na trošnoj kući izmijenila 7 prozora. Kata, također majka mnogobrojne djece (10), je gospodina Zetovića, s kojim se poznaje, upoznala s stanjem kuće u kojoj živi obitelj Mihić. Jednog dana iznenada su se  u Gunjavcima pojavili njegovi radnici i izmijenili prozore. Nažalost, nisu promijenjena ulazna vrata, pa su  ona ostala manji problem  nužan za uređenje kuće u kojoj živi ova obitelj.

Nužno potrebni  vodovod i sanitarni čvor

Najveći njihov problem je nedostatak vodovoda i sanitarnog čvora. Iako ima stroj za pranje rublja, pere na ruke. Zahvaljuje se velečasnom Željku Volariću koji joj je nabavio perilicu i koji im je, dok su bili u Bodovoljacima  pomagao novčano i donacijama hrane.

Gotovo sva mjesečna primanja završe u mjesnoj trgovini jer im je vlasnik omogućio kupovanje „na teku“ pa račun podmire kada stignu primanja. Kod mjesnog trgovca je završila i donacija od 3.000 kuna  koju im je dao požeški biskup Antun Škvorčević.  Kada  ima nešto novca Magdalena ode do Nove Gradiške i tamo, kako kaže, u trgovačkim centrima kupi  jeftinije namirnice. Zahvaljuje se svima koji dođu i  nešto im doniraju, kao što je obitelj Subić iz Nove Gradiške, koja je za dječake donirala krevete.

Dalibor i Magdalena Mihić iz Gunjavaca nisu ljudi koji kukaju i mole za pomoć iako im je ona potrebna, ponajprije da riješe problem sanitarnog čvora i  vodovoda.

Ponižavanje i maltretiranje

Ono što Magdalenu pogađa, a i djecu koju vršnjaci maltretiraju u školi je neprimjeren odnos prema njima. Magdalena teško izgovara riječi, koje joj zastaju kao kost u grlu kada o tome priča.  Jedva  zaustavlja suze i naglašava da se radi o pojedincima. Suze, međutim, nije mogla obuzdati  kada je govorila o prvim  susjedima, obitelji  Brajdić. Oni su joj, kaže, desna ruka i tamo joj je i majka i baka. Nije joj jasno kako je  netko od mještana  mogao dojaviti Centru za socijalnu skrb u Novoj Gradiški da su im djeca gladna, kako se kćerku koju je poslala u trgovinu da za radnike tvrtke Zdravka Zetovića, koji su postavljali prozore kupi pravu coca colu, može upitati „je li se to mama zaželjela coca cole“. Srce ju boli kada Petra dođe i z škole i plače i kaže da su ju zadirkivali što nema Internet i rekli neka ti mama i tata nabave računalo i osiguraju Internet.  Riješit će,  kaže Magdalena i Internet, a prvi korak su  već učinili  jer su uveli telefon. Unatoč svemu Mihići su zadovoljni. Kako kaže Magdalena pokriju se koliko mogu iako bi voljeli imati uređenu kuću kao drugi i djeci osigurati  što bolji život. Obitelj Mihić živi u Gunjavcima u vrijeme kada se molitvene zajednice ispred bolnica mole za nerođenu djecu i kada su mnogima puna usta žalovanja za sve manje Hrvata i zazivanja pronatalitetne politike kako bi se popravila demografska slika. Kako se  demografska slika  popravlja  u Gunjavcima,  sigurno nije dobar primjer. Mali Mihići će se školovati i postati odrasli ljudi. Popravlja se i prometna infrastruktura pa će lakše vlakovima, autobusima, avionima, možda i brodovima u svijet  tražeći  bolji život.

Telefon obitelji Mihić je  035 412 465