"STRANAC JE SIŠAO S VLAKA"
(ili – "The Vigilantes Are Coming"*)

Jedna od najzanimljivijih rubrika u ionako izvrsnom talijanskom dnevniku „Corriere della Sera“ su „pisma čitatelja“ (lettere al Corriere), na koja odgovara jedan od urednika, Sergio Romano. Njega je ugledni francuski autor Henri Benoît svojevremeno uvrstio među deset najvećih europskih intelektualaca desne provenijencije. U „Corriere...“ od 8. studenog Romano odgovara na pitanje koje mu je postavio Carlo Desgro. Pitanje je kratko i sažeto, pa ga nije na odmet u cjelini citirati. Dakle – „Možete li mi objasniti zašto je zapadna javnost toliko indignirana zato što je Iran, u skladu s vlastitim važećim zakonima, odlučio strogo kazniti Iranku koja je pomogla ljubavniku da ubije njezina muža, a potpuno je nezainteresirana kad su u pitanju česte smrtne kazne zbog sličnih razloga na američkim sudovima, posljednja od kojih (kazni) je bila pred nekoliko mjeseci.“

U svom uobičajeno opširnom i argumentiranom odgovoru Romano posebno naglašava dva bitna–a usko povezana–razloga za to. Pretpostavljajući da se čitatelj u zadnjem dijelu svog pitanja referira na slučaj Terese Lewis (planetarno popularna iranska „lady Mackbeth“ se inače zove Sakineh Mohammadi Ashtiani), koja je u SAD također osuđena na smrt zbog ubojstva supruga, on kaže da je to možda zato što javno mijenje vjerojatno ima povjerenje u zakonodavstvo u okviru „zapadne demokracije“ - što se pak tiče spomenute presude u SAD, on svom diskursu pridodaje argument da je „Amerika najveća sila zapadne demokracije, svjetionik napretka, pa se samim tim percipira i kao uzor pravde“ (!)

Njegova završna rečenica u ovom odjeljku („Međutim, ako se sud koji vodi proces i donosi presudu nalazi u okviru 'Trećeg svijeta', na Zapadu se odmah rađa sumnja u pravednost takve presude“) na neki način „otvara jednu novu zagradu“, koja razrađuje onaj drugi razlog o kojemu smo govorili. U daljnjem izlaganju Romano naglašava, kao općepoznatu činjenicu, „teokratski“ i diktatorski model vladanja u Iranu, Ahmadinejadovu mržnju prema Izrealu i „zveckanje“ mogućom nuklearnom prijetnjom, ali odmah dodaje: „Mnogima je promaklo da se tvrdnje Irana da ne želi stvoriti atomsku bombu, ali da ima pravo na obogaćivanje urana, na Zapadu doživljavaju kao drska laž“. Serano iznosi i danas malo poznatu činjenicu da su SAD još 1953. srušile s vlasti tek ustoličenog predsjednika Mossadeka, dokazanog demokrata, ali im demokracija u tom dijelu svijeta tada nije odgovarala, pa su na čelo države dovele svog pijuna, šaha Rezu Pahlavija, što je u konačnici dovelo do „islamske revolucije“, pod vodstvom ajatolaha Homeinija. Navodeći još neke primjere uplitanja SAD u tu naftom bogatu regiju (pristajanje uz Saddama /!/ u iračko-iranskom ratu), Romano završava svoj odgovor ovom rečenicom: „Politička klima koju je Amerika stvorila uzrokovala je kritičnu masu animoziteta javnog mnijenja prema Iranu, pa je u tom smislu 'slučaj Sakineh' postao jedan od mnogobrojnih dokaza navodne pokvarenosti i perfidnosti iranske države.“

Da nas, međutim, Romanova briljantna analiza ne bi navela na repetitivnost, tj. na vraćanje diskursu kojim smo se ovdje bavili u prilogu „Hoćemo talibane!“, najprije ćemo izložiti tezu, na osnovi dvaju primjera, kojom želimo dokazati kako se danas nalazimo u doslovno suludoj situaciji, u kojoj se određena kategorija europskih građana (ne zaboravimo ni to da se gotovo isključivo radi o materijalno situiranim osobama) vehementno buni protiv smrtne kazne za do jučer anonimnu iransku profuknjaču i zločinku, dok ih stotine tisuća u Europi svakodnevno otpuštanih radnika i ovrhom uništenih obitelji (to bi se moglo– bez pretjerivanja–nazvati „korporativnim genocidom“: evangelistički laik i vrsni sociolog Boris Gunjević tu je ozakonjenu nejednakost nazvao „neokapitalističkim aparthejdom“) uopće ne zanima.

Prvi – i za mnoge sigurno iznimno sporni – primjer je fetišiziranje Francuske revolucije. Francuska revolucija jest s punim pravom srušila nepravedni feudalni sustav, u kojem su na tisuće siromaha doslovno umirali od gladi, ali je to provela sa zastrašujućom količinom okrutnosti i zločina da je doista neshvatljivo kako je moguće da se takav „organizirani zločinački pothvat“ i danas slavi kao francuski nacionalni praznik. I ne samo to–oni isti koji su ogromni broj svojih sunarodnjaka okrutno pobili uime socijalne pravde i slobode, ubrzo su život onih koji su im bili potčinjeni doveli na istu razinu siromaštva i bijede na kojoj su umirali i oni u čije su se ime navodno borili, što je u konačnici dovelo do „Pariške komune“. Upravo zato oni koji danas–bez ikakvih moralnih razloga, uostalom–brane zločine fašističkih ili komunističkih režima, ipak imaju pravo tražiti da se skine stigma s omiljenih im političkih opcija sve dok se Francuska revolucija ne proglasi onim što zapravo i jest bila: masovni politički zločin–ali i krvlju nametnuta doktrina Prosvjetiteljstva! (Upravo zato djeluje gotovo groteskno užasavanje antikomunističkih autista nad sintagmom „bratstvo-jedinstvo“. Ne samo da je danas nedvojbeno da su pod egidom te sintagme društveni, školski–pa na neki način čak i porodični–odgoj bili neusporedivo bolji nego danas, sviđalo se to nekom ili ne, već je ta parola doslovno preuzeta /fraternité, égalité/ iz slogana Francuske revolucije, „majke“ boljševičkog revolucionarnog terora. Preostao je još početni dio fetišiziranog trojstva, „liberté“, tj. „sloboda“, a koliko je upravo taj pojam danas degradiran i koliko se njima politički manipulira vjerojatno ne treba posebno dokazivati!)

Oni koji će sada možda reći da je svijet i do tada bio poprište političkih zločina vlastodržaca barem u nečem nisu u pravu: u ranijim razdobljima povijesti život ljudi ovisio je o hirovima gospodara–careva, kraljeva i nižih velmoža. Francuska je revolucija, međutim, bila prvi politički događaj koji je ideologizirao, a zatim i institucionalizirao zločin: zakonodavstvo koje je ona iznjedrila služilo je prije svega tome da opravda zločine počinjene uime ideje. A ta ideja, misao vodilja novog svijeta stvorenog u krvavoj kupci čiju navodnu nužnost mnogi ni danas ne osporavaju, bilo je Prosvjetiteljstvo, koje je već tada kršćanstvu zadalo udarac od kojeg se ni do danas nije oporavilo (kršćanstvo je do Francuske revolucije bila osnovna paradigma zapadnog svijeta, rekao je mudro mladi fratar Žarko Rebota u TV-debati). Iako su u pravu oni koji govore da su komunizam i nacizam bile svojevrsne religije, tek je početkom ovog tisućljeća postalo razvidno da je upravo Prosvjetiteljstvo o/p/stalo kao jedina nepobijeđena–a vjerojatno i nepobijediva–religija.Kršćanstvo, koje jest religija par definitionem, više nije „opijum za narod“, kako ju je optuživao Marx: danas je to konzumerizam, nedonošće neoliberalnog kapitalizma, dok religija danas nehotice služi upravo njemu kao dimna zavjesa za prikrivanje njegove prave prirode.

Vraćamo se – između ostalog, i pod utjecajem recentnih događaja–ponovno islamu. Prije svega, budući da je ovaj tekst pisan „ušporko“ početkom veljače, a događaji se mijenjaju vrtoglavom brzinom, možda će već u vrijeme kad ovaj napis bude objavljen biti mnogo jasnije je li obaranje razmjerno blage diktature u Egiptu (Gadafi je, naredbom obaranja civilnog aviona nad Škotskom, pri čemu su poginuli svi koji su se u njemu nalazili, počinio jedan od najvećih državničkih zločina u novijoj povijesti, ali je on ipak, sa svojim ridikuloznim šatorskim spektaklima, pohodio mnoge europske državnike–kao da se ništa nije dogodilo!) bio spontani bunt protiv društvene nepravde i siromaštva ili je to početak razdoblja kad će ulične bande–koje u pravilu nepravda i siromaštvo zanimaju manje od ičeg–svugdje po svijetu kreirati politiku! Dvije su stvari za sada kristalno jasne: prva je (kako tvrdi ugledni ekonomist Slavko Kulić) da je na porast terorističkih akcija islamskih fundamentalista (koje su ipak neusporedivo rjeđe od „ritma zločina“ na ulicama američkih i europskih gradova) bitno utjecao prikriveni neorasizam Zapada. Naime, ako u međuvremenu situaciju u Egiptu (a možda i u Tunisu) iskoristi fundamentalistička frakcija „Muslimanska braća“, sâm smisao demokracije obvezuje Zapad (i istok, i sjever, i jug) da prizna izborne rezultate na kojima je pobijedila strana koja se njemu ne sviđa: ako tako ne bi bilo, ispada da su SAD i Europa već ustrojile ostatak svijeta na načelima Brežnjevljeve „teorije ograničenog suvereniteta“.

Kad sam pisao prilog „Hoćemo talibane!“ pri ruci mi nije bio već zaboravljeni napis Josipa Rabara iz katoličke revije „Marulić“ (br. 4/1997) s provokativnim naslovom „Zašto bi budućnost trebala pripasti Azijatima?“ Za razliku od mnogih, Rabar moralno-socijalnu klimu na azijskim prostorima doživljava kao „uspješno i zbiljsko ćudoredno stanje, u prvom redu ćudoredno stanje upravljačkih elita“ (ovo zadnje je možda pretjerano, ali Rabar to „stanje“ očito želi okružju u kojem i sâm živi!)– s druge strane, „Zapad razdiru individualizam, nihilizam, otuđenje, hedonizam, nezadovoljstvo, sukobi, dekadencija...“

Na sličan način razmišlja i James Walsh, u svom napisu u uglednom „Timeu“ od 14. lipnja 1993, gdje on razmatra činjenicu da pojedine azijske države sve uspješnije izmiruju stanovitu represiju države prema negativnim pojavama u društvu (korupcija, zločin) s nedvojbenim gospodarskim napretkom. Walsh to pripisuje neuništivosti konfučijanske (na tragu učenja starokineskog filozofa Konfučija) etike, koja promiče „štovanje autoriteta starijih“ (prisjetite se onoga gnjusnoga citata iz mog prethodnog priloga!!) „tè građanske odgovornosti, koje imaju prednost nad građanskim slobodama“ (koje iz dana u dan uništavaju moralno tkivo zapadnog društva). U zaključku Walsh ističe održivu tradiciju konfučijanske „narodne etičnosti, s naglaskom na obitelji, zajedništvu, odgoju, štedljivosti i samoprijegornom radu“ (a ne psihotičnom Internet-radoholizmu!)
Zaključit ćemo ovaj napis podsjećanjem na primjer star 35 godine. U to se vrijeme, naime,  na zajedničkom jugoslavenskom TV-programu prikazivao i ciklus „FEST na TV“, gdje su se mogli vidjeti svi zanimljiviji filmovi s kultnog beogradskog filmskog festivala. U veljači 1976. na tom je programu prikazan i švedski film „Stranac je sišao s vlaka“–budući da mi je redatelj bio potpuno nepoznat, u prilogu pisanom na pisaćem stroju ostao je zabilježen kao „Lars T...“ Da ne duljim, prepisat ću ono što sam tada o filmu napisao – vjerojatno baš u ožujku 1976.–i što nikad nigdje nije objavljeno:

„...Ovaj svojevrsni 'anti-FEST' film osporava 'izvrnuti maniheizam' (tj. ideološku matricu po kojoj  Zlo zauzima mjesto Dobra–i obratno!) na dvije ravni: ne samo na razini zločina, ... , već – a po tome predstavlja pravi 'kopernikanski obrat'–na razini ideološke nadgradnje zločina. Upravo ta nadgradnja, ta demagoška aparatura kojom se u današnjem filmu nastoji opravdati Zlo, predstavlja pravu bit 'izvrnutog maniheizma', tako da ovaj film osuđuje taj maniheizam kao dogmatsku doktrinu, sa svim posljedicama koje iz nje proizlaze. Pod prividom pomalo nekonvencionalnog 'trilera' ... film je priča o Glennu Mortensonu, izmišljenom liku, gangsteru međunarodne reputacije, koji dolazi u njemu nepoznato švedsko selo. On tamo, s jedne strane, vrši nasilje nad pojedinim stanovnicima sela, a s druge, demagoški manipulira selom kao društvenim entitetom (zločinac i politički manipulator u jednoj osobi!) ... putem javnih priredbi, na kojima najviše podilazi naivnoj dječjoj psihologiji. Gradirajući Mortensenove zločine od najlakših do najtežih, film razara jedno po jedno uporište 'izvrnutog maniheizma': Mortensen počinje zavođenjem maloljetnice, nastavlja silovanjem samosvjesne žene koja ga kao ličnost i muškarca odbacuje, da bi logično završio s ubojstvima (uz pomoć svojih tjelohranitelja).

'Zlo se širi u valovima', kaže šef policije“ (u međuvremenu su ti valovi poprimili zastrašujuće razmjere!) „odlučan da se suprotstavi zločinu, ali usamljen i nemoćan. On simbolično predstavlja nesposobno i neefikasno zakonodavstvo u okvirima zapadne civilizacije, nemoćno da se odupre eskalaciji zločina. 'Zlo se širi u valovima'–dijagnoza je koja očito daleko prevazilazi kontekst filma i odnosi se na sadašnji trenutak zapadnog svijeta. Potencijalne žrtve ovog Zla nemoćno promatraju njegovo širenje, bez pomoći korumpiranog i apsurdnim zakonskim odredbama sputanog pravosuđa, nesvijesni da i sami omogućuju širenje Zla svojim pasivnim držanjem i podložnošću manipulaciji... U filmu postoji i epizodni lik, luckasti starčić, ujak silovane žene, koji neprestano govori o nadolazećoj 'revoluciji jednog čovjeka'. U završnoj sekvenci filma, kad atmosfera straha i tjeskobe dostigne vrhunac i prijeti rasprsnućem, on uzima svoju lovačku pušku, odlazi u pratnji jednog dječačića pred Mortensonovu kuću, poziva ga napolje i ubije dobro odmjerenim hicem. Prisustvo malog dječaka vjerojatno podrazumijeva da je starčev čin tek početak pobune protiv Zla, te da su svi pošteni ljudi pozvani da slijede takav primjer...“ Ovaj ulomak otvara jedan novi kontekst, kako u širem društvenom smislu, tako–prije svega–u političkom: radi se, naime, o moralnom pravu ljudi kojima je uskraćena pravda da je sami izbore, ili barem prisile one koji su im tu pravdu oduzeli da im vrate to ljudsko i prirodno pravo. U situaciji kad je država prepustila gotovo neograničenu vlast „trećim licima“ kojima je do pravde i ljudskosti stalo koliko i do lanjskog snijega, ljudi imaju moralno pravo (prisustvo dječaka podrazumijeva da se protiv zla i nepravde bore na način koji podrazumijeva američki latinizam „vigilante“, poznat iz nekih starijih američkih filmova– gotovo mahom tzv. „B-vesterna“) uzeti pravdu u svoje ruke. Holivudski vesterni o „vigilanteima“ iz 30-ih godina – kao i film „Death Wish“ Michaela Winnera (u kinima prikazan kao „Paul Kersey ne oprašta“ (iz 70-ih godina) i nedavna „Povijest nasilja“ Davida Cronenberga – zasnovani su na situacijama kad su „obični ljudi“ odlučivali sami kažnjavati Zlo po načelu „na ljutu ranu ljuta trava“, Ali, za tu temu sada više nema mjesta– kao ni za onaj spomenuti „drugi razlog“.

* Naslov B-vesterna Raya Taylora iz 1936. godine – iste godine počeo je i filmski serijal na istu temu (tada ni u Americi nije postojala TV.)