SVETKOVANJE VJERE U EUHARISTIJU
Moramo se upitati je li potrebno reći što je to Tijelovo, nakon tolike duge povijesti što ga Crkva živi u hrvatskom narodu. Premda su gotovo 90 % katolici ili još više kršćani građani naše Domovine, ipak nakon komunističke vlasti, gdje se o tome nije govorilo u Hrvatskom Saboru, sjedili su Hrvati - katolici u velikoj većini, a kada se izglasavalo da Tijelovo bude državni praznik malo je onih, pokazala je anketa, znalo što je to Tijelovo.
Tomu smo se uvelike čudili, a i jako nas je ražalostilo. No, to je naša stvarnost, to je istina o našem vjerničkom znanju i praksi. Radi se naime o središtu života Crkve, njenoj vjeri i svakodnevnoj praksi.Ako je tako s onima, koji bi trebali znati, koliko je više neznanje onih koji su daleko od vjere i Crkve. Zato je potrebno iznova reći što je to Tijelovo.
Kršćani vjeruju Objavi koja se posvema dogodila u Isusu Kristu. On je u svojoj oproštajnoj večeri uzeo kruh u ruke i rekao: "Uzmite i jedite od ovoga svi ovo je moje tijelo koje se za vas predaje". Zatim je uzeo čašu (vina) i rekao: "Pijte iz nje svi, ovo je krv moja Novoga i vječnoga Saveza koja se za prolijeva za vas i sve ljude na oproštenje grijeha, ovo činite meni na spomen". Ta Kristova prisutnost u prilikama kruha i vina je doista misterij ili tajna, otajstvo vjere. Crkva ju čini i od nje živi. Taj čin nazivamo Euharistija (zahvaljivanje) ili sv. Misa (prinošenje) u kojem se događa Kristova prisutnost i kruh i vino postaju tijelo i krv njegova. To zovemo Presveti Oltarski Sakramenat. Crkva se Njime hrani i od njega prima život. Za Crkvu je to prevažan dar ona želi to jednom u godini posebno častiti, zahvaljivati i slaviti pa se taj dan, blagdan naziva TIJELOVO.
Kroz dugu povijest Crkve taj se blagdan slavio na različite načine. Sam blagdan je nastao u 13. stoljeću a na cijelu je Crkvu protegnut na 14. stoljeću bulom pape Ivana XXII. Na to su utjecale neke privatne objave, bolje rečeno vjernički osjećaj je imao tu potrebu pa se blagdan brzo proširio.
Procesije, hod u Katoličkoj Crkvi oduvijek su imale značenje putovanja vjernika kroz ovo vrijeme u vječnost. Crkva je tu ali je i putnica u konačno zajedništvo sa svojim Gospodinom. Tako je bilo logično da se procesijom slavi otajstvo Kristove prisutnosti u prilikama kruha i vina. Da mu se odaje počast i izražava radost te se od Njega traži blagoslov.
Procesije su po cijelom svijetu u biti iste ali se razlikuju u nijansama prema mjestu i vremenu. U nas Hrvata procesije su išle gradom, još se sjećam kao dijete da smo išli kroz cijeli Slavonski Brod. Bilo nas je puno, a bilo je i dugo. Komunističke su vlasti kako znamo to zabranile pa su se procesije odvijale u crkvenom prostoru. Nakon višestranačkih izbora ponovo se kreće gradom. Na četiri mjesta (četiri strane svijeta)prave se sjenice od zelenih grana ili postoji kapela i tu bude postaja na kojoj se čita Božja riječ, molitva vjernika i primi blagoslov sa Presvetim koje se nosi u pokaznici ili monstranci. Blagoslivlja se čitavi svijet. Dok ga putem nosi svećenik nad njim četvorica ljudi, često posebno obučeni ili označeni nose baldahin ili kako kažemo "nebo".
U dosta mjesta to čine vatrogasci. Ako su bili hrabri činili su to i u doba kad im je to moglo škoditi u društvenom životu. Nekada im je bilo i zabranjivano makar su dobrovoljno vatrogasno društvo, pa su to neki radili u civilu. Sada hvala Bogu to ponovo, slobodno i radosno čine uniformirani. U procesiji se pred Presveto baca cvijeće što uglavnom čine djeca obučena u bjelinu odajući počast kao najvećem gostu. Kađenje tamjanom odaje se počast božanstvu Isusa Krista, komu se pjevaju i prikladne pjesme.
U Cerniku je običaj da svaka ulica (Đurićeva, sv. Roka, Požeška i Frankopanska) napravi svoju sjenicu. Uvijek budu napravljene lijepo i prikladno za svečani čin. Običaj je da se i na kućama gdje se prolazi pale svijeće u prozorima ili se istaknu najsvečaniji ručnici.
No, više i važnije od svih vanjskih oblika čašćenja Presvetog Oltarskog Sakramenta, važno je sa kolikom vjerom, pobožnošću i duševnom radošću to činimo. Koliko smo svjesni neizmjernog dara da je Gospodin s nama na našem životnom putu. Koliko je naš život oslonjen na tu činjenicu, koju vjerom i na ovaj način pokazujemo.
Pater Ante Perković, gvardijan Franjevačkog samostana u Cerniku
