U župnoj crkvi Uznesenja Blaženje Djevice Marije u Osovi, uz nazočnost 22 svećenika i redovnika te oko 600 vjernika obilježena je 28. godišnjica mučeničke smrti fra Vjeke Ćurića, bosanskog franjevca i misionara koji je ubijen nevin i nedužan 31. siječnja 1998. godine u Ruandi.

  Sve je na početku misnog slavlja pozdravio osovski župnik fra Željko Brkić, u svoje ime i u ime župnog vikara fra Josipa Kapetanovića, rekavši da je ovo veliki dan, za ovu župnu zajednicu, za cijeli ovaj kraj, za franjevačku provinciju i za cijelu Vrbosansku nadbiskupiju. Sv. misu predslavio je fra Petar Matanović, gvardijan u Franjevačkom samostanu sv. Ante – Bistrik u Sarajevu. Sv. misu animirao je dječji pjevački zbor koji nosi ime „Fra Vjeko Ćurić“, a osnovan je prije dvije godine.

    Fra Petar u propovijedi je naglasio da je Isus poslao svoje učenike u svijet: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ Hrvatski narod prihvatio je rano kršćanstvo i ima višestoljetnu kršćansku tradiciju i kulturu. Nisu se Hrvati zatvorili u svoje granice, nego su se spremno odazvali Kristovu pozivu i išli među druge narode i donosili im radosnu vijest i nastavio je: „Trenutno ima hrvatskih misionara i misionarki u 27 zemalja Afrike, Latinske Amerike, Azije, Oceanije i u misijskim područjima Europe, skupa 72 djelatnika u misijama. U ponedjeljak 2. veljače 2026, kad se slavi dan Posvećenog života, u sarajevskoj katedrali primit će misijski križ još jedna franjevka s. Vesna Bošnjak i krenuti u misije u Ugandu“.

    Kao prvi hrvatski svetac i mučenik, spominje se sv. Nikola Tavelić koji je mučeničkom smrću umro u Jeruzalemu 14. prosinca 1391. godine. Nastavio je fra Petar Matanović: „Danas se spominjemo fra Vjeke Ćurića, rodom iz ove župe Osove rođen 1957. godine, kao drugo dijete u obitelji od šestero djece, a ubijen je u Ruandi 31. siječnja 1998. godine. Još za života stekao je svjetsko priznanje tijekom genocida u Ruandi 1994. godine, gdje je u tri mjeseca ubijeno skoro milion ljudi. Nazvali su ga Oscarom Schindlerom, Robin Hoodom, herojem i svecem, bijelim anđelom  zbog njegove zauzetosti za njegovu crnu braću ili „gare“ kako ih je on od milja nazivao. Ni jedna vlast, ni državna ni crkvena, nisu se puno trudile da razjasne njegovo ubojstvo pred biskupskim dvorom u Kigaliju i da se ubojica dovede pred lice pravde“, završio je fra Petar.

    Najveći mu je spomenik Centar „Fra Vjeko Ćurić“ u Kivumu u Ruandi, u kojem se godišnje školuje više od 1.000 djece. Što je fra Ante Gabrić učinio za ljude Indije, to je fra Vjeko učinio za ljude u Ruandi. Mnogo toga je izrečeno u ovih 28 godina za fra Vijeku, snimljen je i dokumentarni film, ali je sve to nedovoljno da se shvati što je on učinio za ljude Ruande.

  Nismo ni svjesni da današnji svijet doživljava moralni sunovrat, urušavanje društva, koje zanemaruje duhovne vrijednosti i upustilo se u suludu trku da što više ima, što više uživati i ne obazirati se puno na to kako je drugima oko njih. Lijepo je to oslikao kanadski premijer Mark Carney na nedavnom forumu u Davosu, naglasivši da su prestali uvažavati se koliko-toliko međunarodni zakoni pravde i pravila UN-a, a uspostavlja se poredak, zakon i pravilo sile, jačega i koristoljublja. Materijalne stvari koje se izgube mogu se naći, ali jedna stvar se nikada ne može naći kad se izgubi – ŽOVOT! Shvatit ćemo da istinska unutrašnja sreća ne dolazi od materijalnih stvari. Stoga, kada imamo prijatelje i braću i sestre s kojima se može smijati i razgovarati o bilo čemu, to je prava sreća! Ne učiti djecu da budu bogati već da budu sretni.

    Fra Vjekini roditelji Petar i Ana odgojili su svoju djecu da budu ljudi, da budu sretni. Vjeko je to djelima i životom potvrdio, ispravnost toga odgoja. Poziva nas da ga slijedimo u našem životu. Neka nam on bude ponos i ohrabrenje svima. Budimo radosni i ponosni što smo imali i poznavali takvog kršćanskog heroja među nama i što ga imamo sad kao zagovornika kod Boga.

                                                                           Piše: Ivan Ravlić, župnik u Globarici

                                                                           Fotografije: Erna Elčić