LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)

(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost stalnog suradnika ovog uglednog njemačkog tjednika, o liberalizmu, temi koja je u ovoj kolumni upravo došla na red. Zbog specifičnosti diskursa u ovom osvrtu koristit ćemo mnoge citate autorovih stavova koji zaslužuju argumentirano osporavanje. Dakle, dijelovi između navodnika sadržavaju citate iz Minkmarovog uratka.).

„1989. godine u ropotarnicu povijesti otišao je“, počinje Minkmar svoj smušeni ideološki uradak, „tzv. 'realsocojalizam', a od tadašnje 'polujake' socijalne demokracije danas je malo što ostalo, tako da ona više gotovo nikoga ne plaši. S druge strane, još je od devetnaestog stoljeća vrlo živahna jedna  politička tradicija, a to je liberalizam. Liberalizam je danas, nažalost, najčešće podcijenjena stvaralačka politička snaga, iako je sadržana u svim proeuropskim“ (to, to, majstore!) „demokratskim strankama, zasnovanima na načelu pravne države... Dakle, mi danas ne živimo u stoljeću postideologije – baš naprotiv, nedostaju nam politički pojmovi i 'Formationen'“ (doslovni prijevod „formacije“ – vrlo nespretna sintagma koja razotkriva Minkmara kao nedovoljno obrazovanog političkog komentatora!) „koji bi se prilagođavali novoj političkoj realnosti. Oni koji u liberalizmu vide samo klijentelističku stranku“ (kako se ideološki svjetonazor može svoditi na usporedbu s ovakvom ili onakvom strankom?!) „kojoj je osnovni sadržaj smanjenje poreznog opterećenja bogatih, vjerojatno misle da je Beethoven jedino pas iz američkih komedija za djecu“ (ovo je gadljivi paroksizam neoliberalnoga jednoumlja: ako ne prihvaćate neoliberalizam – koji Minkmar neznalački brka s onim što bismo bez zazora mogli nazvati klasičnom inačicom liberalizma – kao vrhovnu vrijednost svijeta u kojem živimo, vi ste „tudum“ koji uživa u infantilnim američkim filmovima za djecu, a nikad niste čuli za slavnog njemačkoga skladatelja!)

„Od političara u liberalnom društvu“, nastavlja Minkmar, „ne može se očekivati da budu nadljudi (ili nad-žene), da stalno teže visokim ciljevima“ (zar im to nije dužnost?) „ne mogu ispunjavati božanski zahtjev“ (gottlichen Auftrag – je li moguće da jedan ozbiljan politički analitičar može valjati ovakve gluposti – što Bog ima s tim?!) „niti mogu stvoriti raj na zemlji, pri čemu moraju građanima osigurati slobodu“ (vidjeti pod „Sloboda za – sloboda od“) „i brinuti se da im bude dobro, tako da mogu živjeti svoju slobodu kao polaznu točku za sve ostalo… Pogrešno bi bilo tradiciju liberalizma poistovjetiti s malograđanskom opčinjenošću posjedo(vanje)m…“

Zaustavit ćemo ovdje prijevod usred rečenice (!) da bismo pokazali i dokazali kako se Minkmar nespretnim žongliranjem jeftinim floskulama koje potiru jedna drugu zapliće „kao pile u kučine“, pa u svojoj nesuvislosti nerijetko nehotice opravdava onaj isti Weltanschauung (tj. svjetonazor – navedeni germanizam se 60-ih i 70-ih godina preferirao u hrvatskim intelektualnim krugovima) koji on inače tako vehementno napada. Ako, naime, siromaštvo jest najveća prijetnja slobodi  (a to ne samo da jest neupitno, već je gotovo jedino pametno što je Minkmar u svom ideološkom galamatijašu izrekao!), onda bi svakom moralo biti kristalno jasno da Minkmarov ljubljeni liberalizam, ideološki konstrukt koji vlada tržištem kapitala u većoj mjeri nego što je, recimo, Komunistički manifest vladao u zemljama realsocijalizma, doslovno generira socijalnu nepravdu i iz nje proizišlo siromaštvo. Parafrazirajući poznatu uzrečicu po kojoj „stalna na tom svijetu samo mijena jest“ i zaključujući da u ovom Minkarovo diskursu stalna samo budalaština jest, nastavljamo sa citiranjem njegovih svjetonazornih „bisera“.

Ako se „budalaština“ nekom čini kao previše zločest izraz, sljedeći citat će ga sigurno uvjeriti da nema granice ispod koje se Minkmar nije u stanju spustiti u svojoj jednoumnoj apologiji ionako pragmatički nezgrapnog pojma „liberalizam“. „Smisao je liberalizma“, nastavlja Minkmar, „da pomogne ljudima u nevolji kako bi mogli samostalno organizirati svoj život…“ Ipak u ovom svojevrsnom work in progress ovdje ćemo se namjerno zaustaviti da bismo pokušali razjasniti najintrigantniji prijepor ovoga diskursa. Osnovni je „gaf“ koji Minkmar sa začuđujućom upornošću sveudilj nastavlja jest u tome što on nije svjestan da postoji ogromna razlika između pojma „liberalizam“, koji je bio svojevrsni „kopernikanski obrat“ u razvoju europske filozofske misli krajem  17-og i početkom 18-og stoljeća, i pojma „neoliberalizam“, koji danas doslovno vlada svijetom a da ga se nitko  ne usuđuje  relevantno definirati.  Budući da nitko valjda nije u stanju izreći konačni pravorijek o razlici između ta dva pojma (posebno u situaciji kada se „neoliberalizam“ sve više nameće kao bastardna inačica liberalizma), a svaki pokušaj slojevite eksplikacije zauzimao bi previše prostora, uteći ćemo se ulomcima iz odrednice LIBERALIZAM iz četvrtog sveska „Krležine“ ELZ, zaključene 5. listopada l959. godine.

Liberalizam je, dakle, prema ELZ, „pokret i doktrina buržoazije“ (danas je pojam „buržoazija“ gotovo izbačen iz intelektualnoga diskursa i zamijenjen pojmom „građansko društvo“) „nastao u njenoj borbi protiv feudalizma i feudalnoga društva, njegovih ograničenja, stega i shvaćanja na religiozno-moralnom, društveno-političkom i društveno-ekonomskom području…“ (Iako se ovakva definicija današnjem meritornom istražitelju i čitatelju može doimati zastarjelom i nezgrapnom, ona je iznenađujuće zanimljiva time što artikulira sintagmu „feudalizam i feudalno društvo“, a mi danas, sviđala se ova  premisa nekom ili ne, doživljavamo zastrašujuću rekonkvistu nevješto kamufliranog feudalizma – drugim riječima, neofeudalizma!

Budući da je današnja civilizacija determinirana svevlašću ekonomskog faktora u svim porama društva dijakronijski aspekt ovakvog stanja posebno je zanimljiv, a samim tim i citat koji slijedi. „Ekonomski liberalizam zastupa načelo laissez-faire“ ako se uklone sve smetnje“ (čak i tada vrlo moćnom krupnom kapitalu) „i prepusti puna sloboda privatnoj ekonomskoj aktivnosti“ (tada je to bio izuzetak koji potvrđuje pravilo – danas je privatizacija gospodar svijeta!!) „Ekonomski liberalizam bori se protiv bili kakve državne intervencije  u domaćoj privredi ili stranoj trgovini…“ Iduća rečenica u kronološkom slijedu teksta posebno je zanimljiva: „Čista liberalna doktrina“ (da ne bude zabune – to je stanje u kojem danas živimo!) „postepeno se gubi od druge polovine 19-og stoljeća, te se počinje dopuštati državna intervencija na području ograničenja monopola, reguliranja radnog vremena i uvjeta rada, radničkog osiguranja itd…“ (Purtroppo – tempi passati!).

„U uvjetima imperijalizma“,nastavlja ELZ, „liberalizam skreće u buržoaski reformizam, k politici djelomičnih ustupaka proleterijatu i pokretu masa uopće“ (bastardna podvrsta liberalizma, današnji svemoćni neoliberalizam, previše je bahat da bi se „zamajavao“ čak i „djelomičnim ustupcima“ – s druge strane, nezgrapna sintagma „pokreti masa uopće“ podsjeća nas na bolnu činjenicu da radnički prosvjedi i štrajkovi nikad nisu bilo tako apriorno osuđeni na neuspjeh kao danas!) „radi očuvanja buržoaskog poretka pred opasnošću od revolucije“ (današnji „buržoaski poredak“ očigledno se ne boji revolucije, jer ne postoje ni najmanje naznake da bi se ona mogla ostvariti – vidjeti pod „Revolucija“). Liberalizam kao doktrina i praksa historijski je ograničen jednom fazom u razvitku buržoaskog društva i u procesu tog razvitka. On se, posebno u stadiju imperijalizma, postepeno preobražava u socijalnu i političku reakciju, bez obzira i na njegove 'liberalne' metode, kojima on želi očuvati kapitalistički poredak“ (očuvao ga je, nažalost, i do danas!)

Upravo smo, dakle, vidjeli što o liberalizmu, njegovim ideološkim mijenama i utjecaju takvoga stanja na razvoj društva misli nepotpisani suradnik ELZ, služeći se pomalo nezgrapnim marksističkim izričajem. Da vidimo sada što o otprilike istoj problematici danas misli dični nam Minkmar – čiji je diskurs također pretežno nezgrapan – ali i decidirano antimarksistički. Neke njegove postavke već smo, pomalo zločesto, nazvali „budalaštinama“, ali rečenica koja slijedi doista opravdava tu oštrinu. Minkmar, naime, kaže: „Oni kojima liberalizam služi kao legitimiranje“ (Legitimierung – kakav nemušt izraz, posebno u zadanom kontekstu!) „izbjegavanja poreza“ (od strane bogataša) „taj je promašio pravo značenje pojma“, pa nastavlja: „Liberalizam nije uperen protiv države. Upravo smo mi u Njemačkoj baštinici tradicije liberalizma koji je reformirao državu…“

Iako je Minkmar ovdje možebitno u pravu, barem u onom dijelu svoga diskursa koji uključuje političku povijest Njemačke, a koja je ionako mnogima od nas manje poznata, on upravo tu upada u svojevrsnu zamku, koju gotovo da je sam sebi namjestio. Postoji, naime, nekoliko dokaza koji zorno pokazuju kako Minkmar doslovno „nema blage veze“ o razlici između dijakronijskog i sinkronijskog pristupa u znanstvenim djelima. Minkmarov osnovni metodološki problem sastoji se u tome  što on svjetonazorno-ideološki pojam kojim se želi baviti sagledava isključivo sinkronični, tj. percipira ga jedino kao sadašnju danost, potpuno zanemarujući povijesnu zadanost svakog pojma, koji mora nužno sadržavati i određenu povijesnu komponentu, bez koje je nemoguće shvatiti današnje stanje i sadržaj svakog pojma ponaosob. Drugim riječima, Minkmar se ponaša kao netko tko nije nikad čuo za dijakronijski (najjednostavnije rečeno – povijesni) pristup intelektualnom obrađivanju bilo kojega pojma, pa miješa kruške i jabuke fetišizirajući liberalizam, pri čemu  mu očito nije jasno da govori isključivo o ideološki i moralno potpuno posunovraćenom neoliberalizmu, pojmu kojim se on tako strastveno bavi a jedva da zna išta o njemu. Da i ne govorimo o tome da je netko tko se zanemarivanjem dijakronijskog aspekta bilo kojeg fenomena iskazuje kao zadnja osoba koja bi imala pravo one koji se ne slažu s njegovim – ionako najčešće nesuvislo izraženim -  stavovima,a koji se svode na nedorečenu apologiju neoliberalizma (pojma koji naš autor uporno predstavlja kao „liberalizam“), optuživati da ne znaju za Beethovena kao slavnog skladatelja, već samo za psa-kućnog ljubimca iz  američkog filmskoga serijala za djecu!

Osnovni je propust Minkmarova diskursa – ponovimo to još jednom – u tome što on rabi isključivo sinkretički pristup u objašnjavanju svojih stavova, čime mu povijesna dimenzija prijepora potpuno izmiče iz vida. Da bi ovakve kritičke primjedbe bile što jasnije, citirat ćemo rečenicu koja je možda i najznakovitija za Minkmarov svjetonazor, koji možda nije ni toliko neoliberalan (on sam u svojoj sancta simlicitas iskreno misli da je „liberalnan“) koliko sekularno-fundamentalistički. Čujte i počujte (odnosno, pročitajte): „Liberalizam se na životu održava kroz težnju za napretkom. Mnogo više ljudi danas imaju bolji, zdraviji, pa čak i slobodniji, sigurniji život /!!!/ nego prije“ (kada prije!?) „Nema nikakvog razloga liti krokodilske suze za starim vremenima“ („Je li moguće da će netko i ovo sadašnje vrijeme nazivati 'starim dobrim vremenima'?!“ – navodno kineska poslovica) „nad nekakvim mitskim 'prije'… U otvorenom svijetu nakon pada Zida“ (u histeriziranoj apologiji rušenja berlinskog zida sama imenica Zid (Mauer)  ekstatično se piše velikim početnim slovom, pa taj pojam postaje diviniziran, kao i imenica Bog u kršćanskoj tipologiji!) „nakon što su diktature potisnute u defanzivu, a sloboda je, kao ostvarena mogućnost, ušla u živote većine i učinila ga boljim…“

(Uz nužnu primjedbu da je danas svakome, s izuzetkom raznih „Minkmara“, bjelodano jasno da je  sloboda u ovom poremećenom stoljeću postala privilegija manjine, ovdje ćemo namjerno prekinuti tekst i ovaj Minkmarov paroksizam nesuvislosti komentirati tek naknadno – drukčije jednostavno ne ide!