MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJE

Pojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska jugoslavenske ELZ 1961. godine „manifest je podijeljen na 4 glavna odjeljka: 1. Buržuji i proleteri“ (za one koji to ne znaju: „buržuji“ su u tadašnjoj komunističkoj terminologiji označavali tadašnje tajkune i ostale bogatune, dok se riječ latinskog podrijetla „proleteri“ odnosila na tadašnje siromašno radništvo) „2. Proleteri i komunisti; 3. Socijalistička i komunistička literatura; 4. Stav komunista prema raznim opozicionim strankama“. Uz nužnu primjedbu da je tadašnja ELZ bila isklučivo marksistički profilirana  (odrednica „marksizam-lenjinizam“ obasaže dvije stranice gusto tipkanog enciklopedijskog teksta, a „Marx, Karl“ pune četiri), zanimljivo je, barem na razini informacije, navesti ovdje jedan znakovit citat iz inače razmjerno kratkog teksta: „Manifest pokazuje puteve i ciljeve komunizma, koji već tada 'kao bauk kruži Europom'. Revolucionarni program Manifesta zahtijeva svrgavanje buržoazije, koja svojom parazitskom i društvenom egzistencijom koči razvitak proizvodnih snaga... Poklič kojim Manifest završava: 'Proleteri svih zemalja, ujedinite se!'“ (ovdje ne mogu odoljeti a da opet ne „prodam“ svoj aforizam: „Profiteri svih zemalja, ujedini/s/te se!“) ostao je do danas borbenom parolom revolicionarnog radničkoga pokreta na cijeloj kugli zemaljskoj...“ (Zanemarujući tadašnju komunističku, ali i današnju antikomunističku propagandu /ovom drugom ćemo se pozabaviti u prilogu koji slijedi iza „Manifesta mira“/, jedini komentar zadnje rečenice koja se odnosi na MKP je – „uzalud vam trud svirači“!!!)

„MANIFEST MIRA“

Ova odrednica se gotovo sama od sebe nametnula iz jednostavnog razloga što u ELZ dolazi odmah iza Komunističkog manifesta, a eskapistički naslov ne samo da lijepo zvuči, već se danas nadaje kao „glas vapijućeg u pustinji“ (uništavanje srednje klase i radništva, ratovi i terorizam). Prilog je inače toliko kratak da ćemo ga citirati u cijelosti:

„MANIFEST  MIRA, deklaracija i apel predstavnika 64 komunističke i radničke partije radi zaštite i očuvanja mira, objavljen poslije konferencije održane u Moskvi 16.-19. XI 1957. Učesnici konferencije obratili su se apelom ljudima dobre volje svih zemalja da zahtijevaju obustavljanje utrke u naoružanju, zabranu proizvodnje i primjene atomskog i hidrogenskog oružja, obustavljanje eksperimenata tim oružjem, obustavu politike vojnih blokova i stvaranja vojnih baza u drugim zemljama“ (!) „... i sprečavanje vojnih provokacija imperijalista na Bliskom i Srednjem Istoku. M. m. sadrži istodobno i apel za podupiranjem politike kolektivne sigurnosti, mirne koegzistencije i široke ekonomske i kulturne suradnje naroda.“

Naravno da posebno mi stariji  znamo da je deklaracija o miru, nastala pred 60-ak godina u Moskvi, bastionu rigidnog komunizma (samo tri godine ranije SSSR je krvavo ugušio pokušaj upravo „proleterske“ revolucije u Madžarskoj), mogla biti samo dimna zavjesa za prikrivanje prave prirode danas upokojenog komunizma, ali – izraz „manifest mira“ nekako lijepo zvuči, čak i kad je nedvojbeno neiskren. Osim toga, onaj tko 1961. godine, u kojoj je ovaj svezak ELZ objavljen, ne samo da nije mogao zamisliti (već samo priželjkivati) da će se komunistički imperij samo 30 i kusur godina kasnije raspasti kao kula od karata, nije ni u najružnijim snovima mogao naslutiti da će „radnička klasa“ i srednji sloj stanovništva, nekad kičma stabilnosti i uljuđenosti zapadne demokracije živjeti gore nego ikada ranije. O tempora, o mores!

MARON, Monica (antikomunizam, antikršćansvo, antiislamizam)

Na neki je način zgodno ispalo da se nakon pojmova „Manifest Komunističke partije“ i „Manifest mira“ našlo prezime njemačke novinarke i književnice Monike Maron. Kakva je, dakle, povezica između njih? Ovu autoricu povezuje s netom navedenim pojmovima komunističke provenijencije njezin gotovo pa militantni antikomunizam – ona je, uostalom, do ujedinjenja Njemačke živjela u DDR, što samim tim znači da je upoznala komunizam iznutra. S druge strane, iščitavajući njezine priloge u „Spiegelu“, od kojih su se mnogi referirali upravo na njezin život i pisanje u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, nije se moglo zaključiti da se ona baš nešto previše napatila u tadašnjem političkom sustavu (tim političkim kontekstom smo se inače bavili u eseju pod naslovom „Istočna strana – zapadna strana“ u „CAJTuNGu“ od lipnja 2010) niti da ga je žestoko napadala kao što to čini danas. Ovo je bio nužan uvod (i uvid) u „lik i djelo“ Monike Maron – šteta je što sada nemam uvid u većinu njezinih napisa (oduzelo bi mi previše vremena tražiti ih) da bih ih mogao sustavno analizirati – ali to možda i nije toliko važno.

Važno je, naime, „nekaj čist drugega“! Ne znam koliko danas ima ljudi na svijetu koji s ideološkim zanosom naše Monike propagiraju (ne)“Sveto Trojstvo“ antikršćanstvo-antiislamizam-antikomunizam. Nedvojbeno je, međutim, to da među tim decidiranim svjetonazorima s negativnim predznakom postoji neupitna povezanost,, a ta je pupčana veza mnogo čvršća nego što bi se iz površnog uvida dalo zaključiti. U ovako zadanom kontekstu gotovo je neizbježna svojevrsna digresija: naime, za katoličku reviju „Marulić“ upravo pišem tekst u kojem tvrdim da je Islamsku državu stvorila američka i europska antidemokracija. Mladi i drčni hrvatski ljevičar Srećko Horvat je pred nekih destak godina, prilikom rasprave o napadima somalskih gusara na brodove iz europskih zemalja, upozorio da je još Jean-Paul Sartre u njegovo vrijeme mnogo rjeđe incidente takve vrste nazvao „imperijalističkim bumerangom“. Drugim riječima, pokoravanje i uništavanje zemalja koje se danas nazivaju Trećim svijetom i eksploatacija nad ljudima koji žive u njima vraća se zapadnom svijetu kao bumerang – danas je taj proces poprimio globalne razmjere. (Što se pak tiče g-đe MM, zanimljivo je da je u Njemačkoj veća antiislamkinja od nje novinarka Necla Kelak, koja potječe iz Turske!)

A da ne bismo išli previše u širinu s temom koju ionako namjeravamo obraditi na nekom drugom mjestu pokušajmo proniknuti u motive nekoga kome su podjednako odiozni komunizam, kršćanstvo i islam(izam) – uzimajući u obzir gotovo nepremostive razlike između tih pojmova. Vehementna osuda koju Monika Maron izriče nad sve te tri ideologije više govori o njoj samoj nego o onome na što se ona zapijenjeno obrušava. Počnimo s komunizmom: nedvojbeno je, naime, da bi sa svojom antikomunističkom zagrcnutošći Monika bila – sviđala se ovakva procjena nekom ili ne – u današnjoj Hrvatskoj prava medijska zvijezda, samim tim što na prvo mjesto top-liste svojih iracionalnih prioriteta ipak stavlja komunizam. Problem s takvim površnim redukcionizmom je u tome što komunizam zapravo više i ne postoji, pa je potpuno u pravu inteligentni ljevičar Jurica Pavičić kad argumentirano tvrdi da današnji hrvatski lijevi centar više nema dodirnih točaka ni s komunizmom ni sa socijalnom pravdom. Upravo zato bi bio katastrofalni promašaj upasti u ideološku zamku Maronove, koja i kršćanstvo i komunizam (njezin antiislamizan spada ipak u zaseban kontekst) mrzi iz istog razloga – zato jer oba ugrožavaju privilegirani status njoj tako dragog sekularnog fundamentalizma.

Ovakav stav će bez sumnje šokirati neke čitatelje, pa ćemo požuriti ovome pridružiti sličan stav Tončija Matulića, bez ikakvog pretjerivanja jednog od najlucidnijih živućih ne samo hrvatskih već i europskih teologa koji u svom članku u katoličkoj reviji „Kana“ na prepoznatlivo argumentiran način dokazuje kako današnja antikomunistička histerija zapravo „radi u korist vlastite štete“. „U želji i mamjeri da se društveni fenomen dubokih društvenih promjena ... shvati i protumači često se upada u  stupicu pojednostavljivanja“, kaže dr. Matulić, pa nastavlja: „Tako se još uvijek često čuje optužba na račun komunizma,  kao izvora i uzroka svih sadašnjih zala i podjela u hrvatskom društvu, u čemu dakako ima nešto istine“ (sam prilog „nešto“ posebno će teško pasti dežurnim antikomunistima) „ali držimo da u tome nije sva istina. Naime, ako se ozbiljnije pozabavimo fenomenom socijalnog nasljeđivanja društvenih podjela i činjenicom da pred sobom imamo mlađe generacije koje su rođene u vrijeme propadanja ili pak nakon propasti komunizma, onda to baca drukčije svjetlo na tvrdnju da je za današnje društvene podjele  kriva samo zatvornička ideologija komunizma...“

Pišući ovaj zaključni dio teksta desetak dana kasnije od napisanog prerthodnog dijela ove rasprave zaključio sam da je trijada vehementne mržnje Monike Maron (antikomunizam/antikršćanstvo/antiislamizam) toliko sveobuhvatna i složena za relevantnu rasudbu da bi zahtijevala u najmanu ruku omanju knjigu. Zato ćemo ovaj disput završiti podacima o autorici, uzetim iz Wikipedije. Dakle, rođena je u Berlinu 1941, u dijelu koji je kasnije pripao Istočnoj Njemačkoj, odakle je otišla 1988. godine. U „Spiegelu“ se inače ne javlja već najmanje dvije godine, a u kontekstu religije bitno je spomenuti da se jedan njezin članak zvao (otprilike) „Dokle će nas Crkva maltretirati?“ Što se pak tiče Islama, rečenica koju citira Wikipedija: „Pegida“ (heterogena njemačka skupina dosljednih antiislamista) „nije bolest – ona je simpton bolesti“ izražava islamofobni svjetonazor na tragu knjige „Njemačka se raspada“ Tilla Sarrazina, bankara čija je knjiga postala biblija njemačkih protivnika imigracije i Frauke Petri, čelnce stranke „Alternative fur Deutschland“, koja je u zadnje dvije godine postala iznimno popularna u Njemačkoj, također na tragu tog tipa politike.

METAJEZIK  NEOKAPITALIZMA  I SEKULARNOG  FUDAMENTALIZMA

Stjecajem okolnosti nakon vjerojatno 15-ak godina (!) naišao sam na jedan svoj neobjavljen članak koji je u naslovu imao prvu polvinu („Metajezik neokapitalizma...“) sadašnjeg naslova. Pregledavajući ga zaključio sam da je – po mome sudu, naravno – aktualan i pogodan da i sada, uz manja skraćenja, bude objavljen (u navodnicima – a nastavak, naravno ide bez njih). „Današnji svijet u kojem bez problema funkcioniraju svemoćni tržišni zakoni, kojima ke jedini prihvatljivi kriterij uspjeh pod svaku cijenu, suočen je danas i s dugo stvaranim a posljednjih desetljeća definitivno uobličenim metajezikom ekonomije, koji se nametnuo kao jezik političke elite. Iako je taj metajezik većim dijelom sastavljen od riječi i izraza koje koriste i manje zahtjevne društvene strukture, njegovi osnovni idiomi i kombinacije jezičnih sklopovazajedno s odgovarajućim brojčanim pokazateljima, stvaraju zasebnu jezičnu strukturu, pri čemu se navodna civilizacijska nadmoć takve strukture nad drukčijim jezičnim strukturama smatra samorazumljivom.

Svojevrsne konotacije koje takav jezik podrazumijeva čine od njega neku vrst kabale, tajnog koda koji društvenu nejednakost doživljava kao neporecivi conditio sina que non. Ova zapažanja o metajeziku i njegovim konotacijama mogu se ilustrirati jednim znakovitim primjerom. Početkom veljače 1999, u rasponu kraćem od jednoga tjedna, prikazana su na HTV-u čak tri filma o okružju o kojem govorimo: „Klub mladih milijunaša“ (to je zapravo kraća TV-serija), „Novi barbari“ (The New Barbarians) i „Mešetari“ (Brokers)

(nastavlja se)