RAZVLAŠTENA DRŽAVA
U intervjuu "Vijencu" od 24. veljače, odlomke kojeg sam sa zadovoljstvom citirao u svoja dva osvrta u "Zadarskom listu", profesor etike Ante Čović, objašnjava svoj Euroskepticizam lucidnom primjedbom kako hrvatska "država više nema ingerencija nad vitalnim područjima društvenog života kao što su bankarstvo, energetika i telekomunikacije", pa nastavlja: "O tome se u svom interesu brinu stranci.
Čak je i vojna samostalnost žrtvovana u proceduralnom postupku obične saborske većine" (plebiscitarno dizanje ruku – osim Lesarove – za ulazak u NATO-pakt) "I konačno, zakonodavna vlast već godinama donosi zakone prema direktivama iz EU, a ne prema potrebama hrvatskih građana..."
Na nešto kasnije pitanje Andrije Tunjića: "Ako po planu naših političara Hrvatska za koju godinu postane članicom EU, što će uslijediti?", Čović odgovara na način koji se može doimati pretjeranim, ali za koji će svatko tko nije zatvorio oči i začepio uši pred onim što se svakodnevno događa, morati priznati da je itekako realno: "Uslijedit će kraj hrvatske povijesti. Kao prvo, nastupit će potpuna debilizacija nacije, koja više ni o čemu neče raspravljati ni odlučivati. Namjesnički sloj s pristojnim osobnim primanjima u opustošenom socijalnom pejzažu bespogovorno će izvršavati direktive koje će dolaziti iz mističnog centra moći u Bruxellesu..." "Šlag na tortu" je, međutim, njegova rečenica koja podrazumijeva sveobuhvatne implikacije: "Pretpostavka je da posljednjih godina, otkad traju pristupni pregovori s EU, nije došlo do radikalnog moralnog poboljšanja ljudske prirode" (dapače, suočeni s eskalacijom nasilja, koje proizlazi iz galopirajućeg procesa ništenja osnovnih ljudskih vrijednosti, za što su medijske kanalizacije tipa "Big Brother" najuočljiviji primjer, kao i sindroma koji se "u hodu" nametnuo kao ključni dio ovog osvrta, možemo slobodno reći da je zapravo došlo do radikalnog pogoršanja) "tako da bi iščezle sve one pojave koje čine konstantu u dosadašnjoj povijesti ljudskog roda kao što su imperijalni porivi, teritorijalne pretenzije, nametanje interesa, težnje za podvrgavanjem i dominacijom drugima i sl..."
Zašto je tome tako – zašto se, naime, nakon kataklizmičnog iskustva s komunizmom i fašizmom u prošlom stoljeću navodna rekonkvista demokracije pretvorila u bijednu karikaturu sa sramotnim žigom iznevjerene ideje, zašto se bučno najavljena sloboda (bitno je ostvariti "slobodu za", a ne "slobodu od"!) prometnula u nevješto zakamufliranu modernu inačicu ropstva? Odgovor je, mutatis mutandis, zapanjujuće jednostavan: zato jer je, nakon što su Margaret Thatcher i Ronald Reagan u VB i SAD dali krupnom kapitalu odriješene ruke i nakon što je Friedmanova "doktrina šoka" (Naomi Klein) uspješnim eksperimentom eutanaziranja socijalne pravde u "južnom čunju" južnoameričkog kontinenta spoznala razmjere svoje nezaustavljive moći, to se zlo poput tsunamija ili masovne epidemije prelilo na ostatak svijeta, pri čemu su ionako ranjive "tranzicijske" zemlje Istočne Europe bile predodređene za ulogu pokusnih kunića. Povijest nas uči da su idiotske parole odredile sudbinu svijeta – jedna od najidiotskijih od kamenog doba do danas, "država je loš gospodar", ukazuje se kao kao "konačno rješenje" na tragu Fukayamina "kraja povijesti".
Stjecajem (ne)sretnih okolnosti, upravo pri pisanju ovog osvrta slučajno sam naišao na istrižak iz "Zadarskog lista", u kojem novinar S. Abramov opisuje tako ogavno sulude okolnosti da je članak najbolje prenijeti u cijelosti da bi obični, NORMALNI ljudi u tako nešto uopće mogli povjerovati: "ZAGREB - Splitska odvjetnica Doris Košta morat će platiti 25 tisuća kuna zbog verbalnog delikta. Tako je, naime, odlučio Disciplinski sud Hrvatske odvjetničke komore, koji je kaznio odvjetnicu jer u emisiji Radio Splita nije u dovoljnoj mjeri" (!!!) "branila pravo Komore da samostalno određuje tarife... Naime, gostujući u emisiji Radio Splita 13. studenoga 2006. godine, Doris Košta je na pitanje o mogućnosti da država sama propiše visinu tarfe, odgovorila: ' Ja se ne bih složila s većinom kolega koji su rekli da bi donošenje odluke na nivou države zadiralo u našu autonomnost. Ja sam za to da država odredi kolika je tarifa i neka to bude jedan pravičan omjer.' Doris Košta je još navela da su joj neki kolege rekli kako ne uzimaju stranku ako joj ne mogu naplatiti 10 tisuća eura.
Prema zaključku Disciplinskog suda Komore, ona je svojim izjavama teško povrijedila ugled i dužnost odvjetništva" (!!!) " pa je kažnjena s 25 tisuća kuna. Razloge za takvu odluku Disciplinski sud je našao u tome što odvjetnica Košta nije zastupala i podržala stavove Komore, već je iznošenjem suprotnih stavova nanijela štetu cjelokupnoj odvjetničkoj profesiji. Navodeći da ne osprava Doris Košti pravo na vlastito mišljenje" (???) "disciplinski suci je poučavaju da se za njega trebala izboriti u Komori, na način da ga cijela Komora prihvati" (malo morgen!) "Nespojivošću zastupanja stava protivnog stavu Komore, ' i to javno pred ogromnim auditorijem', Doris Košta je omalovažila ostale odvjetnike i propustila je zaštititi ugled svoje službe" (!!!)
Vjerojatno je svakome tko nije na intelektualnoj razini kišne gliste jasno da Hrvatskom danas ne vladaju "Jadre" ili njezin nekadašnji mentor "meštar Ivo" (Sanader), već poduzetnici. Što se tiče političara, najmudriji su oni koji su se izvukli iz političke – kako to Splićani vole reći – "kašete brokava" (tj. kutije sa čavlima), pa su politiku lukavo iskoristili kao odskočnu dasku za vrtoglavo bogaćenje (Jure Radić, Škegro, Pašalić itd.). Prije svega, iako bi ovo možda trebao biti "šlagvort" osvrta, ovakvu bahatu narogušenost na "skretanje s linije Partije" (prisjetite se – žena je kažnjena zato jer "nije u dovoljnoj mjeri branila PRAVO Komore da samostalno određuje tarife" /!!!/) većina komunističkih partija u istočnoj Europi napustila je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Mnogo je, međutim, važnije pitanje – ako je za kršenje partijske discipline nekom odmjerena kazna od 25.000 kuna, koliki se novac obrće u toj svojevrsnoj masonskoj loži, nad kojom država nema nikakve ingerencije. Prisjetimo se još, u istom kontekstu, i Koštine izjave "da su joj neki kolege rekli kako ne uzimaju stranku ako joj ne mogu naplatiti 10 tisuća eura" (a onaj u branši tko to ne drži normalnim i časnim mora "pljunuti" 25 tisuća – i to "prema zaključku Disciplinskog suda Komore"!), pa ćemo nužno doći do jednog drugog "zaključka" – ovakav ustroj odvjetničke struke, ozakonjen odlukama disciplinskih sudova, kao osnovni kriterij ne uzima činjenicu je li netko počinio pravni delikt ili nije, već to koliko može platiti fiškalu, bez obzira na dokazivost kaznenog djela.
Oduvijek me užasavala općeprihvaćena (!!!) fiškalska mantra po kojoj "pravo i pravda nisu isto". Naravno da nisu isto - pravosuđe, onakvo kakvo u zapadnim društvima postoji već nekoliko stoljeća (!), nije NIŠTA, a pravda je SVE, smisao svakog pojedinca, svake države i samoga života. Ovakva izričita iskrenost koju će mi te zle, podle i gramzive osobe (čast rijetkim iznimkama!) sigurno zamjeriti, nije od jučer. Pred nekoliko sam godine (zapravo 2-3 godine prije nego što je u tisku objavljena ona citirana grozomora) u katoličkoj reviji "Marulić" napisao opširan članak o tome zašto sam par godina ranije prestao gledati (uglavnom) američke TV-serije o odvjetničkim uredima. Naravno da ovdje nećemo ponavljati ono što je tamo rečeno (iako se ni taj časopis ne prodaje na kioscima, pa je dostupan uglavnom samo suradnicima i pretplatnicima), ali bilo je to zbog učestalih primjera (a takvih je, što je najžalosnije, posebno u stvarnom životu, "mali milijun") u kojima odvjetnici besramno brane okorjele zločinca (najgnusnije među njima sam tamo naveo), iako znaju da su oni to što jesu i da i dalje predstavljaju iznimnu opasnost za društvo*. Ako će sad netko upitati "a što je s filmovima iste tematike?", njih, istini za volju, i dalje gledam, možda i zato što pojedini film obično nema nastavke – pa se, prema tome, određeni iritantni sadržaji ne mogu produžavati unedogled. Ipak, sad već nije nikakvo čudo da me posebno impresionirao film kojem sam zaboravio naslov, a u kojem je mladi policajac ili detektiv uporan u tome da raskrinka odvjetnički ured koji se bavi iznimno prljavim poslovima: na kraju se ispostavi da je Al Pacino, kao voditelj ureda, zapravo sam đavo – glavom, bez brade i s kosom prekrivenim rogovima! Što se pak tiče porote, u filmu "Ubojstvo vranâ" Rowdyja Harringtona, mladi afroamerički glumac Cuba Gooding Jr. igra ulogu mladog i ambicioznog odvjetnika koji, nakon što mu je odvjetnički ured u kojem radi dao zadatak da obrani od optužbe opasnog mafijaša, jednostavno "prolupa", napušta unosan posao i odlazi na Karibe da napiše knjigu o svom odvjetničkom iskustvu. O porotnicima će napisati ovo: "Obožavam porote – oni vjeruju da rade nešto iznimno važno, a sve se svodi na to čiji će ih odvjetnik lakše uvjeriti..."
Prije nego što se u konačnici vratimo kontekstu zadanom naslovom, zadržat ćemo se ipak na zaključnom dijelu mog napisa u "Maruliću". Koliko se puta, naime, svatko od nas tužio na visoke plaće i mirovine saborskih zastupnika, polazeći od realne procjene da je taj novac, na ovaj ili onaj način, uzet iz naših džepova. Ako se sada prisjetimo tvrdnje da odvjetnik ne uzima predmet za manju tarifu od 10.000 kuna, realno je pretpostaviti a) da je honorar od samo jednog fiškalskog posla veći od prosječne plaće sabornika i b) da po takvom kriteriju pravnu pomoć mogu pribaviti samo bogati, a siromašni (loše plaćeni radnici, "privilegirani" branitelji itd.) se mogu slikati. E, sada – inspiriran detaljem iz jedne humoristične emisije u bivšoj državi, u zaključku napisa u "Maruliću" predložio sam da se u Hrvatskoj ukine ovakva odvjetnička služba koja funkcionira na načelu tajne okultne sekte, da se u pravosuđu ostave samo odvjetnici po službenoj dužnosti kao državni službenici (nije li apsurdno, recimo, da uspješan liječnik koji je spasio život pacijentu ide u zatvor zato jer je primio novac na ruke, a u fiškalskoj branši ne samo da je uobičajeno primati na taj način ogromne honorare, već to, eto, spada u pravila igre, koje čak ni članovi povlaštene sekte ne smiju komentirati!), a da se oni koji to ne prihvate smjeste na neki nenaseljeni otok – o trošku države. Trebalo bi ih naučiti da love na "tunju" ili da bacaju vrše, objasniti im što je parangal a što "peškafondo", a država bi im iz proračuna sagradila nekakvo stambeno naselje. Prisjetimo se opet onih vrtoglavih brojki, koji očito spadaju u početnu cifru licitacije, pa ćemo lako zaključiti da bi, ukidanjem te povlaštene struke i donacijama koje bi im davala za život na otoku, država smanjila na trećinu onaj ogromni odljev sredstava koji danas svugdje po svijetu nestaje u toj vreći bez dna. A oni odvjetnici koji bi ostali u državnoj službi nadređenom bi državnom organu pravno i krivično odgovarali za svako ODSTUPANJE OD PRAVDE!
Inače, ovaj čudovišni fenomen traje na Zapadu već stoljećima, pa su se njime bavili, između ostalih, i slavni dramatičari kao što su Shakespeare i Molière ("Odvjetnik Patelin"). Još je teže povjerovati da i pogodovanje bankama i poduzetnicima seže još dalje u povijest. U svojoj knjizi o Ezri Poundu, jednom od najvećih pjesnika prošlog stoljeća, engleski pjesnik i književni teoretičar Herbert Read (1893 – 1968) navodi Poundovu izjavu kako "postoji krajnja sveza između sveopćeg opadanja senzibiliteta, koje je dovelo do najvulgarnije civilizacije u povijesti čovječanstva i gospodarskih grješaka koje su otpočele crkvenim i zakonskim priznavanjem lihvarstva koncem srednjeg vijeka". Objavljujući ovaj odlomak u jednoj fusnoti svoje knjige "Nietzsche i Yeats", Stipe Grgas izražava premisu kako to "djelomice objašnjava (Poundovo) veličanje Mussolinija kao borca protiv velikih bankarskih sistema". U svakom slučaju, jedno je sigurno – odvjetnička struka se u posljednjih 30-tinjak godina (vidi fusnotu!) a poduzetnička u posljednjih 30-ak (postkomunističko razdoblje) toliko osamostalila u odnosu na državnu vlast da možemo slobodno reći kako postoje tri paralelna centra obnašanja vlasti (ovo, međutim, nema veze s tzv. "trodiobom vlasti").
Konačno, nemoć države kao upravne strukture da se odupre višestoljetnoj bahatoj samovolji poduzetnika (njima su 80-ih godina Ronald Reagan u SAD i Margaret Thatcher u VB kao na tanjuru ponudili neke bitne ingerencije koje je do tada imala država) i fiškala dovodi nas u suludu situaciju. Osnovna Marxova teza bila je ona o "odumiranju države", što se, prema njemu, trebalo dogoditi prijelazom socijalizma u svoju, završnu pobjedničku fazu – komunizam. Kako stoji u 2. tomu ELZ iz 1959: "u socijalističkom društvenom uređenju postepeno se razgrađuje aparat buržoasko-kapitalističke države, a njene funkcije prenose se na
Socijalističko društvo i na radni narod. Na taj način država odumire, da na kraju, u socijalističkom društvenom uređenju, sasvim nestane..." Kako vidimo, država rapidno odumire tek nakon propasti komunizma (točnije rečeno, pravno-političkog poretka koji mu prethodi – tj. socijalizma). S druge strane, profesor Čović lucidno primjećuje da će ulazak Hrvatske u EU značiti "kraj hrvatske povijesti", jer ta naddržavna struktura, zasnovana na služenju krupnom kapitalu, poništava nacionalnu i državnu samostalnost podređenih joj država. I na samom kraju – u tragikomičnom kopernikanskom obratu na "kraju povijesti" Marxovu "diktaturu proletarijata definitivno je zamijenila postojeća diktatura nad proletarijatom, pri čemu su pojedine države samo sluškinje u provođenju tog nauma!
* Nudimo filmski primjer koji nije naveden u "Maruliću". Film Petera Hyamsa, koji je i na kino-repertoaru i na TV prikazivan pod naslovom "Suci iznad zakona", u originalu se zove "The Star Chamber", što znači "Zvjezdana komora". Osnovna potka radnje, po kojoj skupina umirovljenih sudaca osniva tajnu organizaciju koja unajmljuje profesionalnog ubojicu da likvidira dokazane zločince koje su pokvareni odvjetnici oslobodili krivnje, zasnovana je – kako se navodi u primjedbi na početku filma – na stvarnoj udruzi u viktorijanskoj Engleskoj krajem 19. stoljeća. Sudionici su svoju udrugu nazvali po nazivu prostorije u kojoj su održavali svoje sastanke.
