INFLACIJA PSEUDOKATOLICIZMA
Kao i svaki civilizacijski i(li) politički fenomen, i komunizam je vjerovao da će vječno živjeti – jugoslavenska "revolucija koja teče" bila je sintagma koja je partijskim adeptima ulijevala nadu u neumrlost sustava, iako je zapravo nastala u vrijeme kad su se počeli javljati prvi znaci njegova neumitnog raspada. Oni mudriji ideolozi komunizma vjerojatno su ipak bili svijesni toga da ni on, kao ni bilo koji drugi "društvenopolitički" sustav, ne može trajati vječno (Slavoj Žižek se inače opravdano boji toga da je neokapitalizam došao da zauvijek ostane), ali ni u snu nisu mogli zamisliti da će sustav opstati tek kao mentalni poremećaj u mozgovima njegovih najžešćih neprijatelja, što je svojevrsna "osveta umirućeg".
Jugoslavenski komunizam, sa svim njegovim prijašnjim zločinima i ideološkim glupostima, bio je živi leš već početkom 80ih godina, a jedino po čemu je bio sličan današnjem vremenu, bio je, nakon što je otvorio vrata "trulom Zapadu", upravo antikomunizam u gotovo svim slojevima intelektualne elite, pa je Pero Zubac, autor divne ljubavne poeme "Mostarske kiše", ali i fanatični komunist, u jednom intervjuu zdvojno uzviknuo: "Kakvo je ovo vrijeme došlo, ljudi moji – čovjek bi se trebao sramiti reći da je komunist!"
Kad se Jugoslavija raspala, mnogi su u Hrvatskoj bili uvjereni u pobjedonosni pohod "duhovne obnove", zasnovane na tradicionalnom katoličkom svjetonazoru. I dok se u većini zapadnih zemalja, ali i u nekim tranzicijskim (npr, Češka), broj katolika rapidno smanjuje, u Hrvatskoj se postotak deklariranih katolika kreće oko zapanjujućih 90%. I kao što se, ako je vjerovati Zupcu, u Jugoslaviji 80ih godina nisi mogao ugodno osjećati kao komunist, u novoj hrvatskoj državi su gotovo preko noći nestali inače mnogobrojni ateisti, u toj mjeri da je osnovana marginalna udruga za zaštitu ateista (sudeći po njegova dva gostovanja u TV "Ekumeni", vodi je politički umjeren i koncilijantan čovjek, kojemu sam zaboravio ime). Ta nedvojbena katolička rekonkvista – a to je meritum problema kojim se ovdje bavimo – nije, međutim, donijela poboljšanje etičke kvalitete života, već, naprotiv, "nekaj čist drugega".
Ovdje bi dobro došli statistički podaci o tome koliko je brakova u tadašnjoj SR Hrvatskoj bilo sklopljeno u crkvi, a koliko samo na općini, ali je sigurno da su ovi drugi bili u većini, ali danas već i vrapci na grani znaju da se, u situaciji kad se broj civilnih brakova neizostavno sveo na jednocifreni postotak, a protagonisti takvih rijetkih brakova pripreme za vjenčanje sigurno provode u tajnosti na kojoj bi im vjerojatno pozavidjeli i pljačkaši banaka, danas se od brakova sklopljenih u crkvi razvodi u prosjeku svaki četvrti.
U dva navrata je u "Zadarskom listu" gosp. Stjepan Vreš, čelnik udruge "Solidarnost na djelu, za human život", počinje svoj kratki proglas riječima: "Temeljne ljudske vrijednosti su u tome, što je brak nerazvediv, a djeca za život trebaju roditelje..." Malo dalje on kaže: "Dno pakla smo dotaknuli u neodgovornosti spram svoje djece i njihovog neodgoja i neobrazovanja. Smisao života je rađanje djece i njihov odgoj i obrazovanje u nacionalnoj i vjerskoj kulturi..." Iako ovaj očito častan čovjek postavlja i uvjete koji su danas "nemoguća misija", rečenica koja počinje sa sintagmom dostojnom Savonarole ("dno pakla") posebno potiče na razmišljanje. Jesmo li, naime samo MI, roditelji, tzv. "obični ljudi", krivi? Nije li najviše krivo pervertirano okružje u kojem živimo, favorizirano libertinskim zakonima EU (i odatle proizišlim "sekularnim fundamentalizmom "kako ga je nazvao Zoran Vukman) – koliko je kriva sve nemoćnija škola, pa čak i Crkva sa svojim pobrkanim etičkim prioritetima? Budući da danas u Hrvatskoj priznati da nisi vjernik zahtijeva otprilike isto toliko građanske hrabrosti koliko je, recimo, u viktorijanskoj Engleskoj trebalo za priznanje da imaš sifilis, postavlja se pitanje što danas znači biti katolički vjernik u Hrvatskoj?
Treba, naravno, poći od toga da i danas postoje pravi katolički vjernici (katolicima se, naime, ovdje isključivo bavimo). Oni drugi, a njih je, nažalost, mnogo višeodnose se prema religioznosti na sličan način na koji su nekad komunizmu ne odveć skloni oportunisti ulazili u Partiju: kao "to mi ništa ne znači, ali bolje ću proći u životu ako sam unutra". Ovdje je, nažalost, zakazala i Crkva, koja se (za razliku, eto, od Vreša) premalo brine za moralni profil svojih vjernika, pa čitava ova situacija podsjeća na prodaju indulgencija u Srednjem vijeku – upravo u Katoličkoj crkvi – kad se oprost od grijeha mogao kupiti doslovno na pijaci, s papinim imprimaturom: tek je
Reformacija uspjela ukinuti tu sramotnu trgovinu!
Slično je i danas: mnogi dolaze u crkvu, kako netko reče, "kao u samoposlugu", po svoju porciju oprosta – važno je dokazati da nismo "komunjare", da smo svi "naši", puno više u nacionalnom nego u vjerničkom smislu. Iako su baš za to svećenici najmanje krivi, neupućeni ne bi vjerovali kakav se – pored iskrenih vjernika/ca moralni šljam valja po Taborima, Međugorjima i sličnim katoličkim svetištima (svaka čast, naravno časnim izuzecim – koji su, ndajmo se ipak još uvijek brojni), a da jedva itko od njih i pomisli promijeniti dotadašnji način života (preljub, nasilništvo, psovke – a da i ne govorimo o uništavanju života otpuštenim radnicima i njihovim porodicama!).
Mislim da se moj kolega kolumnist iz "Zadarskog lista", Mario Padelin zafrkavao izjavom famoznog Ante Gotovca kako je bio kod "katoličkog svećenika" – kao kao da je itko i pomislio da je bio kod rabina, prote ili imama! Inače, toj skupini farizejskih vjernika pripadaju i emancipirane trendseterice, koje su iritantno repetitivne američke TV serije kao što su "Seks i grad" i "Kućanice" postavile na pijedestal nekakve paralelne religije (to im valjda dođe kao "ružičasto raspelo") – za ono malo neupućenih, serije se bave izmišljenim promiskuitetnim životom skupine američkih urbanih profuknjača. Dno dna je ipak dotakla izvjesna hrvatska trendovska fufica, koja je punila stranice žutog tiska kad je rodila dijete poznatoga glumca. Prema izvješću iz "crne kronike" od pred par godina, njezin novi jaran je, vozeći s njom u pijanom stanju, usmrtio vozača iz suprotne strane i njegovo malo dijete – baš na neki katolički praznik, jer je neozlijeđena damica izjavila kako ih je "Bog spasio na taj sveti dan". "Zemljo, otvori se!" – rekao bi Padelin.
Nažalost, u ovom stravičnom bespuću nepovijesne zbiljnosti znatan dio hrvatskog klera jednostavno se nije snašao. Umjesto da podržavanje referenduma (u tom je smislu obraz hrvatskog katoličanstva osvjetlao jedino Franjevački svjetovni red, koje je bez zadrške podržao referendum) i javne vapaje protiv otpuštanja radnika shvate kao bitan dio svog duhovnog poslanja, preko 30% priloga u vodećem vjerskom glasilu primjereno je religijskom tisku otprilike onoliko koliko je, recimo, izvještaj s burze primjeren "Sportskim novostima" ili enigmatskom časopisu. Iako i sama danas JEST ozbiljno ugrožena – poplava napisa o pedofilskim skandalima u Crkvi ("Der Spiegel" se, primjerice, time bavi otprilike u svakom trećem broju) mnogo je više znak netrpeljivosti i zluradosti prema religiji nego nekakvog objektivnog izvještavanja – znatan dio katoličkog klera u Hrvatskoj je upao u stanje mentalne blokade politikantskog predznaka, koje proizvodi horor scenarije tipa "povratak zombija" (priviđaju im se, naime, "komunjare", kao što se alkoholičarima priviđaju bijeli miševi!), a takve nebuloze najviše žaloste one koji su joj najiskrenije odani. Budući da je na početku novog tisućljeća suočena s protivnikom kojega ne zna ni raspoznati, a kamoli da bi ga, ionako iznimno moćnog, mogla pobijediti, Crkva se danas, nažalost, ponaša poput osuđenika na smrt koji pomaže krvniku da mu što čvršće stegne uže oko vrata.
P.S: Činjenica da je famozni Gay Pride, narcisoidni happening koji je zapravo neizbježni nuzprodukt pervertiranog postmodernog libertinizma, nakon Beograda i Moskve, neslavno propao i u Splitu, dokazuje ne ono što njegovi sluđeni apostoli žele, konstantnim ispiranjem mozgova neistomišljenika, uporno dokazati, već, naprotiv, potvrđuje mudru izreku da "vrč ide na vodu dok se ne razbije". Fetišizacija tog tragikomičnog happeninga ključni je element Zakona o diskriminaciji, koji je EU, nadnacionalna škvadra trećerazrednih političkih karijerista, nametnula Europi na ultimativan način na koji je Brežnjev nametnuo "teoriju ograničenog suvereniteta" članicama Varšavskog pakta. Štićenici i miljenici tog zakona, koji one koji su njime obuhvaćeni pretvara u zaštićenu vrstu i ozakonjuje "teror manjine" (ovaj zakon diskriminira sve ostale, prije svega otpuštane i osiromašene radnike, koji se tretiraju kao nekakva "quantité negligéable" - tj. "zanemariva količina" za koju bi najbolje bilo da što prije crkne!), očigledno su se, opijeni privilegijama koje samo u bolesnoj zapadnoj civilizaciji mogu biti normalne, previše zaigrali, pa najnoviji događaji dokazuju da je njihova bahatost očito počela ići na živce i dijelu onih koji su do sada prema njima bili blagonakloni. To da je, nakon što je politbiro u Bruxellesu nametnuo Zakon o diskriminaciji, ovakvo prepotentno ulično arlaukanje postalo besmisleno, najjednostavnije je izraziti slijedećom prispodobom – to je kao kad bi, nekim divnim čudom, gospodari svijeta zaključili da je siromaštvo i nezaposlenost moralna civilizacijska sramota, pa sve radnike vratili na posao i dali im dobre plaće, ali oni i dalje izlaze na ulicu i ruše vlast, jer to im se, eto, osladilo!
Ishodište svega je to da je današnje zapadno društvo jednostavno bolesno, pa ćemo se odvažiti i na možda bogohulnu misao da je islamski fundamentalizam radikalan način odbijanja da se prihvati ono što je Zoran Vukman genijalno nazvao "sekularnim fundamentalizmom". To isto društvo, bahato uživajući u stečenoj svemoći, nameće svoje bolesno stanje – po onoj "čega se pametan stidi, time se budala ponosi" – kao vrhovnu civilizacijsku vrijednost.
Tu kaljužu povampirenog sekularizma možda je najbolje izrazio inače kontraverzni beogradski publicist Bogdan Tirnanić. Uzimajući kao moto sintagmu "emocionalna kuga" Freudovog učenika Wilhelma Reicha, Tirnanić kaže da je "emocionalna kuga odraz u psihi individue bolesnog društvenog stanja, čime je ona onemogućena da spozna stvarne uzroke takve bolesti..." Pa nastavlja: "...pojedinac tu bolest prihvaća kao vlastito zadovoljenje, kao svrhu i smisao egzistencije. Nesvestan faktora koji ga uništavaju, jer su oni odavno postali sastavni deo njegove prirode, (takav) čovek se prepušta uništenju kao primarnom egzistencijalnom cilju..."
Uz primjedbu autora P.S. teksta koji čitate da raznorazne Gay Pride parade, Big Brotheri, "Trenuci istine" i tome slične septičke jame duha zorno potvrđuju ovakve navode, Tirnanić na drugome mjestu precizira da se radi o "uništenju duha", fenomenu koji je, kaže on, "postao kontinentalni" (danas bismo rekli "globalni" – članak je inače napisan sredinom 70ih godina) "proces u koji se uključuje sve već broj ljudi, strpljivo zauzimajući svoja mesta u redu pred plinskim komorama duha..."
A sva ta mudrost se svodi na ono što je kolega Filipi divno izrazio u "CAJTuNGu" od prosinca prošle godine. Govoreći o homoseksualcima on, naime, kaže: "Njih je uvijek bilo... oni su uvijek imali neke svoje mikrozajednice i manjeviše normalno živjeli sa svojim većinskim heteroseksualnim sugrađanima. Mi stariji pamtimo kako su nam u poduzećima i u gradu uopće bili poznati ljudi takvih sklonosti. Niti je njih itko dirao, niti su oni bili agresivni. Imali smo besprijekoran suživot bez političkih parola..." (Doista, a danas ih ovi kreteni koji su izmislili Zakon o diskriminaciji posredno pozivaju da svoje neistomišljenike nazivaju zatucanim primitivcima, "ognjištarskim" katolicima i čime li sve ne!)
"Na posljetku", pita se zdvojno Filipi, "nemamo li i mi heteroseksualci pravo na paradu?" Eto, šećer dolazi na kraju! U subotu, 11. lipnja, na zadarskoj je rivi manji broj heteroseksualnih (uglavnom bračnih) parova samozatajnom organiziranom šetnjom (samozatajnost je za sudionike Gay Pride "mislena imenica"!) pokušao parirati agresivnoj bahatosti istospolnih javnih performancea. Potpisnik ovih redova je tek preko lokalne TV postaje čuo za ovaj dirljivi istup autentične građanske kulture, pa nije, nažalost, imao čast i zadovoljstvo na njemu sudjelovati.. U konačnici, ovaj će zaključak mnogima izgledati pretjeranim, ali nije li ovo, pored ugošćenja one jadne djece iz Beslana, najveličanstveniji događaj u Hrvatskoj od kraja rata do danas?!
