OD "OLUJNIH TIŠINA" DO CIKLUSA...

"Ciklus antifašističkog filma" najavljen je kao jedan od najhrabrijih projekta na hrvatskoj dalekovidnici – sama činjenica da se politička hrabrost na HTV najavljuje kao neka vrsta senzacije, najbolje govori o sindromu autocenzure s kojim (i) danas živimo. Autor projekta je navodno Domagoj Burić, koji je –uz program „odabrao Đelo Hadžiselimović“ – zaslužan za neke od najboljih dok-serija na HTV-u, kao što su „Ludi rimski carevi“, pa još izvrsnija serija povijesnih dokumentaraca kojoj sam ime zaboravio, što dokazuje da će i njegova najavljena serija o hrvatskim kraljevima sigurno biti prvorazredni kulturološki događaj. S druge strane, „Ciklus antifašističkog filma“ je, već na razini izbora filmova, čisti promašaj. Zašto?

Prije svega, zadana tema je sama po sebi zahtijevala uvodnu emisiju u kojoj bi se razmatrala „vruća“ tema odnosa antifašizma komunističe provenijencije i „pravog“ antifašizma (iako neki dokumenti dokazuju da je, npr., francuski Pokret otpora također bio iznimno okrutan i prema Nijemcima i prema „izdajicama“ u svojim redovima), što bi nužno uključivalo i odnos sudionika rasprave prema trendovskom antikomunizmu. Umjesto toga, ciklus čije prikazivanje utorkom navečer ovisi o prijenosima javnih priredbi i dužini skijaških natjecanja, sveo se (uz tri znakovite iznimke) na preživjelu antifašističku propagandu, što ih na apsurdan način čini sličnima antikomunističkoj propagandi u filmovima „Četverored“ (inače neumjereno podcijenjenom – u toj mjeri da ga je HTV vjerojatno definitivno bunkerirala!) i „Duga mračna noć“ (neumjereno precijenjenom ideološkom cušpajzu – u tom smislu vrlo sličnom jugoslavenskim filmovima „Živjet će ovaj narod“, „Barba Žvane“, „Major Bauk“ i sličnima).

Budući da bi nas očito pravi razlozi neprikazivanja izvrsnih hrvatskih (u korpusu jugoslavenske kinematografije) antifašističkih filmova kao što su „Ne okreći se, sine!“ Branka Bauera (jednom se ipak „prošvercao“ na program), „Dvostruki obruč“ Nikole Tanhofera, „Abeceda straha“ Fadila Hadžića ili „Kota 905“ Mate Relje (zbog istih razloga je pred desetak godina bilo najavljeno – a zatim valjda definitivno bunkerirano – repriziranje dvodjelnog TV-filma RTV Zagreb „Đavolje sjeme“, po scenariju Zore Dirnbach), zadržimo se na onim filmovima koji jesu prikazani. To su tri filma Hajrudina Krvavca („Valter brani Sarajevo“, „Most“ i „Diverzanti“), općepoznata „Bitka na Neretvi“ Veljka Bulajića (bila je i nedavno prikazana), „Sutjeska“ Stipe Delića (zanimljivo je da je Bulajićeva „Kozara“, mnogo bolja od oba ova filma, još uvijek „nepodobna“), „Doktor Mladen“ Midhata Mutapdžića i „Mali vojnici“ Bate Čengića. O ostala tri filma (nadam se da ni jedan nisam zaboravio) nešto više ćemo reći naknadno.

Rekli smo da svi ovi filmovi iskazuju čistu antifašističku propagandu (preciznije rečeno – glorifikaciju NOB-a), što samo po sebi nije sporno, jer tu propagandnu notu nisu skrivale ni najslavnije svjetske kinematografije, od američke (deklarirani antifašistički naboj imaju i recentni Spielbergovi filmovi „Schindlerova lista“ i „Spasavanje vojnika Ryana“) do sovjetske. Štoviše, antifašizam, antikomunizam ili bilo koji drugi politički „-izam“ čak i ne moraju biti prepreka kvaliteti filma – od dva neporeciva remek-djela svjetske kinematografije „Rađanje jedne nacije“ D. W. Griffitha otvoreno je rasistički (glorifikacija Ku Klux Klana!), dok „Oklopnjača 'Potemkin'“ Sergeja Eisenštajna slavi Oktobarsku revoluciju, koja je bila (vidjeli smo nedavno izvrsni TV-dokumentarac o Staljinu) uvod u neviđeni politički teror. Problem svih ovih filmova (kao i „Duge mračne noći“) je u tome što „posvećeni“ ideološki postulat guši priču, a likove čini papirnato neuvjerljivima. Spomenuti hrvatski ratni trileri dojmljivi su upravo zato jer autori (scenarist/i/ i redatelj) posebno brinu o zanimljivosti i uvjerljivosti priče, a ideologija je tek neizbježna nadgradnja. Njima su zato najsličniji Krvavčevi filmovi, s tim da on vrlo često ubacuje i motiv špijunskog filma (špijun kojega Nijemci ubacuju među partizane).

Dva „nejugoslavenska“ do sada prikazana filma „otvaraju jednu novu zagradu“, uz pitanje–a zašto ne i neki drugi? Naime, američko-japanski poludokumentarni film „Tora!Tora!Tora!“ (uzvik s kojim su japanski vojnici napadali Pearl Harbour) toliko je loš da na njega ne treba trošiti riječi. Drugi, „Kasno je za heroje“ Roberta Aldricha, snimljen je u vrijeme kad je ovaj poznati američki redatelj upao u definitivnu stvaralačku krizu, a pomalo neuvjerljivo apsurdan prikaz borbe Engleza i Japanaca na Pacifiku čini ga tek marginalno vezanog uz pojam „antifašističkog filma“. Što je, uostalom, osim američke, s ostalim kinematografijama?

Prije svega, ni „antifašistički“ ni „antikomunistički“ film ne bi se smjeli „zaglaviti“ u mržnji prema totalitarnom ustroju koji osuđuju – budući da su svi filmovi kojima se ovdje bavimo ratni, oni bi prije svega trebali sadržavati značajke „antiratnog filma“. I dok „otkrivamo toplu vodu“ da je komunizam – posebno onaj sovjetski (nedavno smo iz jedne izvrsne političke emisije saznali da su Amerikanci, uz oštro Churchillovo protivljenje, prepustili Poljsku i Čehoslovačku Staljinovoj interesnoj sferi) – nanio neizmjerno mnogo zla i patnje ljudima, zanimljivo je da je upravo sovjetska kinematografija napravila najviše dirljivih antiratnih filmova. „Balada o vojniku“, „Čovjekova sudbina“, „Dom u kojem živim“, „Kad ždralovi lete“, samo su neki od naslova prije svega iznimno kvalitetnih a zatim i humanošću prožetih ratnih filmova, o kakvima današnja ruska kinematografija (šifra – „Zemlja gluhih“) može samo sanjati. A tu su i poznate europske kinematografije – talijanski filmovi „Rim, otvoren grad“ i „General della Rovere“ Roberta Rosselinija ili „Dan lavova“ i „4 napuljska dana“ Nannyja Loya, tipični su antifašistički filmovi, kao i „Prijelaz preko Rajne“ Francuza Andréa Cayattea, itd. (Uzgred rečeno, zanimljivo bi bilo vidjeti i film „Signali nad gradom“ Žike Mitrovića, koji prikazuje spektakularnu diverzantsku akciju – nekoliko puta opisanu u „TV-kalendaru“ – koju je u Sisku izveo tadašnji partizanski komandant a kasnije karizmatični gradonačelnik Zagreba, Većeslav Holjevac.)

A što je s „Olujnim tišinama“? Ta sasvim decentno napravljena serija izgleda da je imala tu nesreću što oživljava pretkomunističko vrijeme hrvatske povijesti, u kojoj su se mladi hrvatski intelektualci i rodoljubi političkom akcijom borili protiv austrougarske dominacije. A pretkomunističko doba danas u Hrvatskoj izgleda da zanima tek autore „TV-kalendara“, dok oni drugi svojim ignorantskim stavom podcijenjuju i takve hrvatske velikane, kao što su bili glavni akteri serije – karizmatični političar Stjepan Radić i divni pjesnik Vladimir Vidrić. Sramotno neprihvatljiva je činjenica da netko uporno odbija reprizirati „Olujne tišine“ kada nas i HTV (a ne samo privatne TV-postaje) zapljuskuje idiotskim serijama („Lopatama, bagerima nabacuju smrad na ljudski duh“, vapi umni Tonči Matulić) u kojima paradiraju mačo-poludebili i neurotične profuknjače ili onim „humorističnim“ (ako je „Duga mračna noć“ vjerojatno najprecjenjeniji hrvatski film, „Bitange i princeze su bez sumnje najprecjenjenija serija!) s histeričnim kreveljenjem namontirane publike (a da i ne govorimo o onom najavljivaču koji glasom zombija najavljuje serije i filmove koje navodno ne smijete propustiti. Istini za volju, u tako kreteniziranom ozračju jedna solidna povijesna serija doista i nema što tražiti. O tempora, o mores!