JOŠ JEDNOM O „PRIVILEGIRANIMA“

Tri su bitna razloga zbog kojih opet načinjemo ovu temu kojom smo se nedavno bavili. Prva je izjava Jadranke Kosor na – ako me sjećanje ne vara – nedavnom trijumfalnom domjenku „omladinske organizacije“ HDZ-a, koja je prošla sasvim nezapaženo, a u kojoj je premijerka obećala stranačkim omladincima (oni koje ovaj izraz iritira trebali bi znati da je zbirna imenica „mladež“ rusizam, koji se pojavljuje i u nazivu „Komsomol“– što je skraćenica za „KOMunistički SOjuz MOLodeži“!) da se „njihovim očevima i djedovima“ (ima među njima i majki i bakâ) neće smanjivati mirovine.

Ostanimo ipak kod očeva i djedova: budući da su, eto, većini od njih koji su, kao pripadnici HV, aktivno sudjelovali u obrani domovine, mirovine smanjenje za 10%, znači li to – koliko god to karikirano zvučalo – da se njima, na tragu premijerkine izjave, osporava i status očeva i djedova?

Nije, međutim, za to kriva samo premijerka, pa čak ni čelne osobe u Ministarstvu branitelja, od kojih one „najčelnije“ 90% branitelja ne bi izabralo ni za zapisničara na sastanku kućnog savjeta!Gotovo je šokantna „nepodnošljiva lakoća“ s kojom je većina žitelja Hrvatske nasjela na privid „privilegiranih“ mirovina – kao da nisu čak ni poznavali nikog tko je bio na prvoj crti bojišnice. Smanjenje mirovina velikoj skupni branitelja mirno su prihvatili gotovo svi – i sindikalisti(većinu kojih, istini za volju, vlast i poduzetnici često neargumentirano optužuju za ovo ili ono, samo da bi ih se što lakše riješili), i oporba (od one dvije klijentelističke stranke u njoj, koje vode hibridi pokvarenih političara i tajkuna, ništa drugo se i ne može očekivati), pa čak i dio iznevjerenih branitelja, koji valjda misle da time čvrsto stoje „na liniji partije“ (tj. „najdraže nam stranke“!)

NA MILOST I NEMILOST GRAMZIVIH PRIVATNIKA

Ne ulazeći u to što je i danas u Srbiji (a možda i u Crnoj Gori) vjerojatno teško naći nekoga tko bi se usudio reći da su oni koji su u vojnim ili paravojnim uniformama (danas je u Hrvatskoj najvažnije da se one kod kuće zovu „odore“,a to što ih je većina branitelja, iz protesta zbog odnosa političara i birokracije prema njima, bacila u smeće, više nikog ne zanima!) napadali Hrvatsku ili BiH svojim mirovinama i drugim olakšicama „privilegovani“, ovo je bio prvi razlog za pisanje „nastavka“. Drugi je gotovo slučajno naišao – iako bi takav slučaj u svim dosadašnjim slučajevima obrane od agresije bio povod nacionalnog ponosa.

Pred oko mjesec dana je, naime, na „TV-kalendaru“ objavljen prilog o obrani Šibenika u Domovinskom ratu, pri čemu je jedan branitelj rušenje dvaju neprijateljskih aviona popratio poznatim uzvikom „Obadva, obadva su pala!“. Nema mnogo onih koji znaju (taj podatak nije, uostalom, naveden ni u prilogu) da je taj čovjek nakon rata poginuo pri razminiravanju. Moj pokojni otac mi je pričao da su, u prvim godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, u Biogradu (a, naravno, i drugdje) zaostale mine deaktivirali njemački ratni zarobljenici. Koliko se on sjećao, s njima se dobro postupalo – što je bilo i normalno, da bi ih se lakše stimuliralo za obavljanje tako opasnog posla.

Nakon Domovinskog rata kod nas su razminiravanje vršili nezaposleni (i, valjda, stručno osposobljeni) branitelji, kao loše plaćeni mineri u službi raznoraznih poduzetnika. Istina je da postoji i određena državna uprava za razminiravanje, ali povremeni štrajkovi „mungosa“ i nekih drugih minerskih ekipa zbog potplaćenosti i loših uvjeta rada vapijući zahtijeva pitanje koje već dugo nitko ne postavlja–postoji li još, u zemlji koja je bila žrtva agresije, išta što bi imalo prioritet nacionalnog interesa, pa da onda, slijedom takve moralne zadanosti, nitko od vlastodržaca i ostalih političara ni ne pomisli na to da se nešto takvo (ljudi i posao koji obavljaju) prepusti na milost i nemilost gramzivih privatnika?! Danas je valjda već svakome jasno da su institucije kao banke i ono što se nekad zvalo PTT (ali i neke druge) MORALE ostati u vlasništvu države (u mnogim državama i jesu ostale) – nije li se, u tom smislu, podrazumijevalo da razminiravanje bude u kompetenciji Ministrastva obrane (MORH)? Što nas dovodi do trećeg razloga.

"SJEČA KNEZOVA"

Kada su, naime, nedavno, negdje u Lici, pala dva manja vojna aviona, od krhotina kojih je ranjena žena koja je radila u polju, to je nekoliko dana bila udarna vijest na medijima, do jučer anonimni vodeći čelnik tog  roda vojske je to na TV i drugdje objašnjavao onako kako je objašnjavao, ali nitko, osim branitelja iz tih struktura vojske, njihovih bliskih prijatelja i rodbine (i, naravno, spomenutog čelnika koji je prešutio ono što je morao prešutjeti), nije imao pojma ZAŠTO se to dogodilo. Nitko ne može (osim vrsnih istraživačkih novinara i onih koji imaju uvid u dokumentaciju o tome – ako je takva dokumentacija uopće sačuvana!) znati sve o nekim problemima i podacima vezanim uz njih, ali i ono malo što se općenito zna o problemu koji slijedi dovoljno je da čovjeka zaprepasti.

Problemi s „ono malo mižerje“ koja se zove Hrvatsko ratno zrakoplovstvo nastali su kad se, negdje sredinom prvog desetljeća novog milenija, počela rastakati, na mig NATO-a i ubrzanim tempom, hrvatska vojska po svim rodovima – ostali su, osim nekih administrativnih službi, uglavnom samo profesionalni vojnici, za potrebe NATO-a u Afganistanu, Sierra Leoneu i još ponegdje. Ta nemilosrdna „sječa knezova“, provedena u nekoliko navrata, posebno je – kao, uostalom, i u „civilistvu“ – zahvatila vojnu populaciju od preko 40 godina, tako da su na tisuće provjereno hrabrih i sposobnih branitelja preko noći ostali bez posla.

I sad je valjda trebalo da ti ljudi, koji su ostali bez posla (jedan od njih, časnik i predavač na vojnom učilištu, otišao je na novogodišnje praznike, a na povratku mu je obznanjen otkaz, jer je „faks“ o tome stigao iz Ministarstva u novogodišnjoj noći!), a time i bez plaće primjerene njihovim godinama života, radnim sposobnostima i odgovornosti posla kojim se bave, ne dobiju barem adekvatnu mirovinu (nikad nije naodmet ponoviti: samo zato jer su im gospodari svijeta ukinuli radni staž - oni odlučuju o svemu, pa i o tome – njihova primanja su svedena, u godinama kad su njihove stručne i radne sposobnosti mogle biti najviše iskorištene, na mirovinu koja je nužno umanjena u odnosu na plaću, čime su, biva, čak i „privilegirani“!)

PODRUMAŠKI "NALETODAVCI" PROGLAŠAVAJU SKROMNE MIROVINE PRIVILEGIRANIMA

Svatko tko je radio u vojnom zrakoplovnom centru u Zemuniku ili je bio upoznat s tamošnjom situacijom, zna kakvi su vrsni piloti i instruktori poslani u prisilnu mirovinu. Uzalud „Hrvatska ipak kupuje nove borbene avione“, kako u naslovu najavljuje Jasmin Klarić u „Novom listu“ od 1. listopada, kad je izgubila najbolji stručni kadar za njihovo opsluživanje. Kako kod nas i od luđeg može ili mora postojati ono još luđe, od svega je ostala ona grozomorna, nacionalno-politički podobna imenica „nalet“ za let vojnih aviona. Kad nešto, naime, leti zrakom, od leptira ili ptice („prosto ptica zrakom leti“) do zrakoplova (a k tome i „zrakomlata“), ta radnja se zove isključivo „let“ – tek kad ili ako to što leti na nešto naleti, onda je to „nalet“.

Najbolje su u svemu tom ludilu prošli oni – mahom mlađi – piloti, koji su se, kad ih je NATO-ov nalet otpuhao iz Hrvatske vojske, zaposlili kao civilni piloti, pa sad imaju, umjesto „naleta“, normalne civilne LETOVE za solidnu plaću. Uostalom, internetske su stranice pune ogorčenih napisa bivših vojnih djelatnika (ne treba ni naglašavati da su velika većina njih bili branitelji), kojima je – po nalogu kolonijalnih uzurpatora – uskraćen puni radni staž, a sada podrumaški „naletodavci“ proglašavaju njihove skromne mirovine (u odnosu na, primjerice, mirovine saborskih zastupnika) privilegiranima.