Poznati katolički publicist i katolički novinar Anto Orlovac napisao je pije deset godina jedno svoje razmišljanje o žrtvi grada Vukovara za Hrvatsku 1991. godine. To nam je razmišljanje okosnica ovog prisjećanja.
Sredinom studenoga misli svakog Hrvata, piše Anto Orlovac, ali i svakog pravdoljubivog čovjeka idu prema hrvatskom gradu na Dunavu, prema Vukovaru, gradu junačke obrane i teškog stradanja, gradu heroja. Ovog 18. studenog je 29. obljetnica njegove okupacije nakon što su se hrvatski branitelji nakon tri mjeseca junačke borbe predali.
Kao kršćani sjećamo se svih nevinih žrtava tog bezdušnog agresivnog rata i molimo za njih. Sjećamo se posebno hrvatskih branitelja koji su položili svoje živote na oltar Domovine, i njihovih legendarnih vođa. Među prvima treba svakako spomenuti general-bojnika Blagu Zadro, kojega je srpski snajperist ustrijelio 16. listopada 1991. godine i njegovih pripadnika turbo-voda i molimo za pokoj njihovih duša. Ovdje svakako treba spomenuti danas teško bolesnog vođu Tomislava Merčepa, potom pokojnog Marka Babića i druge vitezove s legendarne Trpinjske ceste u Borovu naselju. Oni koji su ubijeni za nas su dali najviše što su mogli dali su svoje živote. A to je vrhunac ljubavi, rekao je naš gospodin Isus Krist. Dok se prisjećamo svih tih zbivanja, pije 29. godina, kao da smo o svemu tome čitali negdje u Svetom Pismu. Da o svemu tome moguće je i danas čitati, ali ne bilo gdje, nego u Svetom Pismu. Nije li se i u hrvatskom domovinskom i obrambenom ratu odigralo ono isto što se dogodilo, prema Božjem scenariju, u vrijeme Jude Makabejca, oko stojeće i pol prije rođenja Isusa iz Nazareta. S jedne strane nenaoružani hrvatski branitelji u hrabroj obrani grada, jer je u Hrvatskoj tzv. JNA predvođena izdajicama iz komunističkih redova , oduzela oružje teritorijalne obrane, tj. njezino vlastito oružje kupljeno isključivo njezinim novcem za svoju nužnu obranu, a s druge strane četnici i druge paravojne velikosrpske postrojbe koje je naoružavala i podržavala tzv. JNA. Govoreći bez patetike: na jednoj strani goloruki branitelji, a na drugoj do zuba naoružan agresor. Jedni brane svoje, svoju djecu i obitelji, drugi bahato idu osvojiti tuđe, svjesni da su u naoružanju daleko nadmoćniji. Ruše, pale, uništavaju, sažižu zemlju. Kud oni prođu tud trava ne raste! Slično je nekako razmišljao sirski vojvoda Seron kad je krenuo na Judeju: „ Steći ću ime i proslavit ću se u kraljevstvu ako se zaratim s Judom!“ ( 1 Mak 3,14). Branitelja je malo, gladni su i iznemogli od duljine ratovanja, a na njih kod strmine Bet Horona ide silno mnoštvo. Pitaju se kako će se oduprijeti silnom i moćnom agresoru. Progovara tada Juda Makabej ( naš Blago Zadro) snagom svoje vjere i energijom svoga bića: „ Pobjeda u ratu ne zavisi od jačine vojske, jer nam od Neba dolazi jakost. Ovi izlaze na nas u premoći drskosti i bezakonja, da istrijebe nas i naše žene i djecu našu, i da nas oplijene, a mi vojujemo za goli život i za svoje svete uredbe. Zato će ih Gospod pred našim očima satrti, i ništa se ne bojte!“ ( 1 Mak3,19-22)
Eto preslikanog scenarija iz našeg Domovinskog i obrambenog rata. Najčešće naoružanje koje su imali naši branitelji bila je krunica oko vrata. Nosili su je i oni koji nisu znali moliti, ali su znale njihove majke, supruge, sestre i djeca. Molili su svi zajedno i to je bila najsnažnija hrvatska logistika. Naš se Juda Makabejac zvao Blago Zadro. Ne zna se je li ga netko nagovarao da napusti grad i pobjegne kad je bilo očito da ga obraniti ne mogu. Ipak znamo da pobjegao nije, nego je učinio isto ono kao Juda Makabejac, kad su ga njegovi nagovarali da pobjegne iz bitke i kad im je odgovorio:“ Ne toga neću nikada učiniti da od njih bježim! Ako nam je došlo vrijeme , pognimo junački za svoju braću i ne ostavljamo ljage na svojoj slavi!“# ( 1 Mak 9,10). Branitelji Vukovara nisu mogli obraniti grad ali su obranili Hrvatsku! Dok su oni krvarili Hrvatska se naoružala i spremna krenula u konačni obračun s agresorom. Bahati moćnici europske i svjetske politike, koji su mogli i morali spriječiti rat u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni i Hercegovini, pustili su nadmoćnijeg neka slomi branitelja. Ostali su iznenađeni kad su vidjeli da mu to nije pošlo za rukom unatoč silnom naoružanju. Nije im bilo jasno kako to da se slabiji tako uspješno brani i da na kraju uspješno izađe kao sjajan pobjednik. Očito da se u političkim krugovima ne čita Biblija. Da su slučajno pročitali ne bi se čudili nego bi povjerovali da se tako nešto već davno dogodilo i da se povijest samo ponavlja. Međutim oni su računali samo u nadmoć oružja, a ne i na pomoć s Neba. A to je račun bez krčmara, Božja pljuska bahatima. I današnji ovozemaljski moćnici neka uvijek imaju na pameti Kristove riječi: „ TKO IMA UŠI NEKA ČUJE !“ (Mt 11,15 )
Fra Vjenceslav Janjić
