ZLIKOVAC OTVARA OČI "REGIONCIMA"

Već pomalo zaboravljena cirkuška šatra zvana "Haški tribunal" danas izvodi novouvježbanu točku koja se zove: Puštanje zvijeri iz kaveza kako bi se "lečio" politikom. Možda bismo na to društvo moralnih nakaza već odavno zaboravili da još i sada u rukama ne drži sudbinu šestorice časnih ljudi, Hrvata iz Bosne i Hercegovine, drakonski osuđenih u prvom stupnju, dok se čeka drugostupanjska odluka, slično kao kod Gotovine i Markača.

J..E IM MAJKU, A ONI GA PUŠTAJU

Gotovo je nevjerojatno koliki stupanj mazohizma postoji u tom slavnom društvu poznatom po neodređenoj sintagmi – "međunarodna zajednica", a misli se na ljude iz tzv. "zapadne civilizacije" čijim pripadnicima i mi Hrvati sebe smatramo. Možda vrijedi podsjetiti da je Javier Solana (nekadašnji glavni tajnik NATO pakta) prigodom "bombardovanja" Beograda na beogradskoj televiziji bio "počašćen" titulom "đubre". Nakon samo godine ili dvije eto "đubreta" u službenu posjetu Beogradu. Niti se je osvrnuo na uvredu, niti je zatražio ispriku, a još manje ju dobio, pa onda izgleda da se je i sam složio da je doista "đubre".

Kod Šešelja je sve još mnogo grotesknije i na kraju smješnije na jedan crnokomedijaški način. Kako ne bi bilo smiješno kada gledate i slušate kako krotko i ponizno, poput janjaca, pripadnici najmoćnijih svjetskih sila slušaju i mrtvi-hladni gutaju takve "cvebe" kao što je kada im mali srbijanski štakor j.be majku svima redom, a odmah zatim ih poziva da mu popuše k..ac i to sve pročitano na srpskom dijalektu i izgovoreno "kvrgavo" uz obilje govornih grešaka koje ni pet SUVAG-a ne bi moglo ispraviti.

"LEČENJE" POLITIKOM

Koliko su ti jadnici tada bili smiješni, još su smiješniji danas, kada ti isti "pušači" kojima je majka bila na Šešeljevom repertoaru, mirno kao da je to nešto najnormalnije, puštaju primitivnog lakrdijaša na "humanitarnu" slobodu, jer je navodno bolestan (u što možemo, ali i ne moramo povjerovati), a da mu nisu zabraniti javno nastupanje, pa čak ni bavljenje politikom.

Na kraju se on nije samo "bavio politikom", nego je, koristeći javne medije i velik broj "obožavatelja" koji mu kliču kao kralju, ponovo zatrpao sam taj sud novim uvredama tvrdeći da se u Haagu sudi jedino Srbima i to "potpuno nevinima". Potrudio se je i nabrojiti sva ta nevinašca s rukama krvavim do lakata, a onda je samodopadno ustvrdio: "Kada sam odlazio, obećao sam da ću da rasturim haški sud i rasturio sam ga, samo malo kasnije nego sam očekivao".

A SMETAO IM JE MARKAČEV LOV

Na sve to sudci mudro šute i prave se da "nisu odavde". A zloglasna međunarodna "tužibaba" Serge Brammertz poput janjeta bleji da se ne će žaliti na odluku suda da se Šešelja pusti, a da je na sudskom vijeću hoće li ga vratiti natrag iza rešetaka. A kada se je radilo o Markaču i Gotovini, poput patuljka iz kutije je svakih nekoliko mjeseci iskakao i vrištao: "Hoću topničke dnevnike!" A tih dnevnika ne samo što nije bilo, nego i da ih je bilo u njima ne bi moglo biti ništa protiv naših generala.

A lakrdijaši koji sebe nazivaju Sudskim vijećem i koji se na Šešeljevo divljanje niti ne osvrću po sistemu: "Nismo ništa ni vidjeli ni čuli", strašno su se uzbudili nekom ranijom zgodom jer je Markač otišao s prijateljima u lov i malo se s njima družio. Zbog tog "strašnog zločina" odmah je vraćen u Haag.

PALI SMO MALO NIŽE OD DIVLJIH ZVIJERI

Zapravo čovjeka koji je netom ušao u Europsku uniju mora biti sram tog jadnog društva u koje je ušao u kojemu su tzv. "sudci" toliko bijedni, da moraju poput dresiranih pasa slušati "naređenja" moćnih "svjetskih vladara" koji njima upravljaju poput lutaka u lutkarskom kazalištu. Eto na što se svodi toliko naglašavana "europska pravna stečevina" s kojom su nas dresirali poput malih majmuna gotovo dvije godine. A zapravo se cijela ta slavna "stečevina" svodi na nekoliko ponižavajućih riječi: "Slušaj gazdu i šuti". Eto ti "časnog suda" i njegovih još "časnijih" sudaca.

Kada se samo sjetimo Dražena Erdemovića, Hrvata u bosansko-srpskoj vojsci koji je za priznatih 70 ubojstava u Srebrenici dobio pet godina ili vukovarskih srbijanskih triju čudovišta krivih za preko 3.000 sotonski ubijenih nedužnih ljudi koji su maltene pomilovani za takva zlodjela zbog kojih su sva trojica trebala istrunuti u zatvoru. Čovjeku se doista zgadi civilizacija u kojoj živi, a za koju smo do jučer mislili da je dosegla neke standarde koje će nas barem malo odvojiti od divljih životinja. Umjesto toga pali smo još malo dublje od životinja. One barem ne siluju i ne izživljavaju se perverzno jedna na drugoj.

A kako reagiraju naši "regionski" čelnici? Jedan sebi u bradu mumlja da mi baš ne možemo mnogo učiniti, a onda ipak piše neko nesuvislo pisamce u Haag u kojemu zapravo nije rekao ništa. Druga opet najprije "izražava sućut" braći Srbima jer moraju "trpjeti" poludjelog četnika među sobom, a onda ipak piše neki jadni prosvjed Europskoj uniji.

"REGION" JE MRTVI ZAMETAK

U svemu je, međutim, glavno pitanje – zašto je zapravo Šešelj pušten i to slučajno baš nekoliko dana uoči sjećanja na vukovarski pokolj, kako bi mogao "čestitati četnicima na oslobođenju srpskog Vukovara"? Odgovor na prvi pogled nije baš jasan, ali ako se bolje pogleda nije ga teško dokučiti.

"Svjetski vladari" koji su se prije samo mjesec dana sastali (slučajno) baš u Beogradu zaključili su da je "region" bio mrtva zamisao od koje nitko nema koristi, a osobito ne oni kojima je novac i bog i svetinja. No budući da i u Beogradu i u Zagrebu još ima (i na vlasti su) onih kojima je "region" bog u kojega vjeruju, morali su u Beograd pustiti sirovog primitivca da ih "rasturi", a onda bi i ove "ovce" u Zagrebu trebale shvatiti da je "region" mrtvi zametak koji nikada ne će postati "britansko čedo" kakve su bile dvije Jugoslavije. Zapravo, Šešelja su poslali da "eutanazira region" jer umjesto njega on nudi "veliku Srbiju". Ako li pak pretjera, lako ga se može opet smjestiti onkraj brave, ili možda jednostavnije – pod crnu zemlju. Čovjek ionako ima rak, pa to nikome ne bi bilo sumnjivo.

PUZAJUĆI PROGRAM "DEHRVATIZACIJE"

Koliko je silna želja domaćih vlastodržaca za "regionom" vidi se iz njihovog odnosa prema braniteljima, pa sljedno tome prema Domovinskom ratu, jer nema Hrvatske u "regionu" dok postoje hrvatski branitelji i Domovinski rat.  Od dolaska na vlast, današnji "šefovi" provode vrlo opaki program koji se odvija "puzajući", kao nekada srbijanska agresija – najprije mali napad, pa puno priče, pa opet mali napad, sve u nadi da ovca ne će primjetiti da joj se približava nož.

Konkretno to je izgledalo ovako. Čim su došli na vlast, kao pravi boljševici napravili su "revoluciju" među ministarstvima. Ministarstvo hrvatskih branitelja izgubio je taj pridjev i postalo ministarstvo branitelja. U našoj bezazlenosti, možda i naivnosti, mi nismo ni primijetili svu malignost ovog poteza. To ministarstvo zatim je preseljeno u nekadašnji neboder "Industrogradnje" u Savskoj cesti 66. Ali, gle slučajnosti! U istom neboderu smješteno je i ministarstvo socijale koje vodi Milanka Opačić, osoba ni malo sklona domoljublju. Ni u tome nismo vidjeli ništa sumnjivo vjerujući da se radi samo o fizičkom smještaju službenika.

OPSKRBNINA "SKLIZNULA" OPAČIĆKI

Ali, onda slijedi izmjena Zakona o pravima hrvatskih branitelja za koji je ministar Predrag Matić dokazivao iz petnih žila da ne će smanjiti ni jedno pravo branitelja. No nije bilo tako. Udarili su po najsiromašnijima za koje su mislili da se ne će moći braniti. Tzv. "opskrbnina" (zapravo sramotna milostinja) za branitelje koji nemaju baš ništa koja je iznosila depresivnh 1.097 kuna, neprimjetno je "skliznula" k Milanki u socijalu i "istanjila" se na još sramnijih 800 kuna. Tu je manje važno da je jedna sramota zamijenjena drugom, još većom. Važnije je da o ljudima koji su se žrtvovali u borbi za slobodu "brine" osoba kojoj su oni i svi mi zajedno "zadnja rupa na svirali".

Najgore od svega je to da ni to poniženje branitelji ne mogu dobiti ako imaju neku nekretninu (najčešće kućicu naslijeđenu od roditelja), nego ju moraju dati u hipoteku u korist države, odakle bi lako mogla skliznuti za uvijek u ralje države, a odatle daljnjim transakcijama možda tajkunima ili nekim drugim ljudima koji su "zaslužniji" za državu od branitelja. Ni tada još nismo shvaćali kuda voda teče, odnosno da bismo i mi ostali trebali u dogledno vrijeme "odlepršati" pod Milankine skute, a onda zbog siromaštva postati beskućnici.

PUT KA UKIDANJU INVALIDA

Nismo obratili dovoljno pažnje na "jedinstveno tijelo vještačenja", odnosno na to da će nam netko ponovo određivati stupanj invalidnosti sa željom naravno da ga smanji koliko god može. Već duže vrijeme u javnosti se priča o nekim novim tablicama tjelesnog oštećenja kojima se ukida pojam invalida. Umjesto toga uvodi se pojam "osobe sa smanjenom radnom sposobnošću". "Fora" je u tome da svatko od nas još ima nekakve ostatke radne sposobnosti, npr. može uhvatiti telefonsku slušalicu ili si može u WC-u obrisati stražnjicu. Dakle 100% smanjenja radne sposobnosti ima samo onaj tko je "biljka" u krevetu. Drugim riječima, nema uopće 100% invalida I. skupine. Ona se "ukida".

Prepolavlja se i naknada za tuđu njegu i pomoć. Od sada će naše njegovateljice (najčešće supruge) u 17 sati "zatvoriti dućan", pa možemo otići pred Milankina vrata da nas ona dalje njeguje (noću, za vikend i u vrijeme blagdana i godišnjeg odmora). Naše njegovateljice naime nemaju ni dnevnog, ni tjednog, ni godišnjeg odmora. One su "niža rasa" izvan zakona, ali do sada su za to dobivale barem neku naknadu.

U DRUŠTVU S PARTIZANIMA I ČETNICIMA

"Progledali" smo tek kada smo saznali da su u mirovinskom zakonu tiho i potajno prihvaćene nove odredbe po kojima se braniteljske mirovine razdvajaju na dva dijela i to dio koji su branitelji odradili prije rata i dio koji bi se trebao zvati "ratni dodatak". E taj dodatak bi oni dobili ako država ima novaca, a ako nema dobili bi samo dio ili – ništa. Dakle, prosječan branitelj trebao je ići u rat s najmanje 60 navršenih godina, pa da u toj odredbi bude barem malo pameti. Koliko su staža mogli sakupiti mladići koji su u rat otišli s 25, 20 ili čak i manje od 18 godina? Možda bi se nekako "provukli" malobrojni sretnici koje nije ništa pogodilo i koji su radili prije rata, a i poslije rata skupili kakav-takav staž, makar ni oni ne bi bili daleko od socijale. Ali za nezaposlene i invalide to je jadan kraj u nekoj ubožnici.

Kao vrhunac svega u našem društvu našli su se partizani i domobrani iz prošlog rata, a iz Zakona o pravima hrvatskih branitelja kriomice je nestala odredba da prava iz tog zakona nemaju pripadnici neprijateljskih postrojbi. Tako su malo po malo stvoreni uvjeti da sva ili gotovo sva prava hrvatskih branitelja "otplove" u socijalu. Nakon toga više nema razloga za postojanje Zakona o pravima hrvatskih branitelja, nego bismo imali Zakon o pravima branitelja. Na poslijetku više ne će imati smisla ni Ministarstvo branitelja (svih zajedno), pa ćemo imati jedinstveno ministarstvo branitelja i socijale. Tamo ćemo se moći družiti s "partizanima" rođenim poslije Drugog svjetskog rata, kao i s četnicima iz naše generacije koji su nas u ratu zasipali smrću i ognjem, palili sela, mučili zarobljenike i silovali naše žene, pa čak i muškarce.

NAPAD NA NAZORA DA SE UKINE DOMOVINSKI RAT

Nakon što hrvatski branitelji nestanu s lica zemlje i utope se u socijali, oni više ne će moći imati organiziranu snagu, jer će s njima biti "antifašisti" i suvremeni "četnici", pa više nitko ne će moći spriječiti da se Domovinski rat elegantno "pretvori" u Građanski rat na ovim prostorima (tko nas, bre, zavadi). Da baš nitko više ne "talasa" spominjući Domovinski rat napali su Dokumentacijski centar Domovinskog rata postavivši u njegovo upravno vijeće umjesto uglednog povjesničara akademika Franju Šanjeka relativno nepoznatog sociologa i asistenta na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Krunu Kardova i Čedomira Višnjića.

Kruno Kardov je veliki prijatelj i suradnik Vesne Teršelič, čelnice Documente, koja već godinama svojim aktivnostima iskrivljuje činjenice iz Domovinskog rata s ciljem da "svi budemo jednako krivi", a srpske agresije – nema. Čedomir Višnjić je tijekom rata bio obavještajac vojske tzv. SAO Krajine surađujući s predstavnicima 13. brigade srpske vojske tzv. SAO Krajine. Konačan cilj je očit – smjena uspješnog znanstvenika Ante Nazora i postavljanje na njegovo mjesto – Vesne Teršelič. Nakon toga lako bi se promijenilo i ime te institucije npr. u Centar za istraživanje Građanskog rata na našim prostorima.

"DRUGA REPUBLIKA" NA "ANTIFAŠISTIČKIM" TEMELJIMA ODLAZI U "REGION"

Nakon obračuna s Domovinskim ratom i njegovim braniteljima trebalo je dobiti još jedan mandat i za Ivu Josipovića i za "kukurikavce". Novi mandat iskoristili bi za potpuno ekonomsko uništenje Hrvatske, nakon čega bi napisali novi Ustav i formirali "drugu republiku" na temeljima "antifašizma", te na kraju "utopili" Domovinu u "region" pod dominacijom Srbije kao u "dobra stara vremena". Tako bismo nakon dobivenog rata "šaptom" izgubili tako krvavo stvorenu državu.

Iako dugo nismo uspjeli "pročitati" tu suptilno i podmuklo postavljenu zamku, to smo ipak učinili, iako poprilično kasno. Maske su pale i vlastodržci sada ne znaju što bi učinili. Branitelji su u šatoru i reflektori obasjavaju taj skroviti pakleni plan. Iz petnih žila se trude dokazati da se braniteljima prava ne će umanjivati. No tko bi im vjerovao? Nije riječ samo o tome da lažovu nitko ne vjeruje čak ni kada istinu govori. Radi se o tome da oni nikome ne mogu obećati ništa kad bi i iskreno htjeli, pa čak ni to da će izbjeći bankrot države.

Na poslijetku s lanca pušteni Šešelj otvara oči domaćim "ovcama" prijeteći ponovnim preotimanjem Vukovara, Slavonije i Dalmacije, jer – "odatle su Srbi protjerani". A šator prosvjednika postaje nova institucija države, jer stare ne rade. Tu je nova prva crta, jer branitelji iz njega poručuju: ne će proći ni "region", ni "velika Srbija", jer nadmoćni smo bili puškom, a nadmoćni smo i u – politici.