„KOMŠIJE“ URLIČU – MIRIŠU IM „USTAŠKE PARE“
Kada je osvanula nova 2016. godina, imali smo tako čudnu situaciju kakva nikada ranije nije bila zabilježena u Hrvatskoj. Gotovo dva mjeseca nakon izbora još nismo imali vladu, nego samo mandatara s kojim smo dočekali i Božić i Novu godinu. I on sam bio je čudan svat. Rođeni Hrvat koji je poslovnu karijeru napravio u Kanadi završio je kao upravljač domaćom tvrtkom „ Plivom“ koja zapravo nije domaća, pa njome upravlja on kao „stranac“. Na poslijetku je postao prvi premijer koji na izborima nije dobio ni jedan jedini glas, jer na njima nije ni sudjelovao, ali je zato bio „uvaženi stručnjak“.
Sami izbori završili su praktično „neodlučeno“. Glavni „mušketiri“ HDZ i SDP bili su skoro poravnati, ali je na scenu stupila „novokomponirana“ politička tvorevina koja se je nazvala „Most“. S obzirom na veliki broj mandata (19, što se je kasnije smanjilo na 15), došli su u poziciju da mogu odlučivati tko će biti na vlasti. No oni, iako najmanji od tri partnera, uzeli su si pravo da odlučuju i kako će se vladati u Hrvatskoj.
VLAST NEMA VLAST, OPORBA „VLADA“ GALAMOM
Pregovori s njima izgledali su poput sapunice u kojoj se dva „muškardina“ žestoko bore oko mlade ljepotice umiljavajući joj se svaki na svoj način. Odlazilo se je iz ekstrema u ekstrem. Kada je već „sve bilo gotovo“, drugi dan nastao je preokret. Na kraju se je „Most“ skompao s HDZ-om i činilo se je da to otvara vrata stvaranju nove vlade i stabilnosti.
No praksa je bila sasvim drukčija. Onaj tko je dobio vlast zapravo ju nije imao, jer je oporba postojala čak i unutar vlade („Most“), a prava oporba zapravo je bila „vlast“, jer je kad god je poželjela mogla provesti svoje ideje galamom na koju je „Most“ redovito nasjedao. Tako je u rekordnom roku srušen ministar branitelja Mijo Crnoja, kojega su divljački oblatili bez ikakvog stvarnog argumenta. Kasnije su nasrnuli i na lukavijeg Zlatka Hasanbegovića, ali on je čvršće sjeo u sedlo.
S JEDNE STRANE MIGRANTI, S DRUGE SLOVENCI
Premijer je opet vrlo čudno vladao. Najčešće ga uopće nije bilo u zemlji kojoj je premijer, a odluke je vlada donosila u pravilu telefonski. Sabor je opet zakone donosio „kap po kap“. K tome premijer je djelovao gotovo kao trgovački putnik u službi stranih kompanija. Čak se je usudio usred Vukovara tražiti 10.000 ha zemlje „u komadu“ za „uglednu kompaniju s Bliskog istoka“.
U tom stanju stalnog puzajućeg kaosa „migranti“ su nam i dalje stizali, a mi smo se „dobro organizirali“ tako što smo ih vlakovima vozili do Slovenije. Na poslijetku su se otrijeznili svi koji su tu kašu zakuhali, pa su počeli neke rasprave kako zatvoriti „balkansku rutu“, ali i to je zapravo kao i sve na Balkanu – privremeno. Pometnju oko migranata lukavo su iskoristili zapadni „štakori“ Slovenci, ne bi li „gricnuli“ još malo hrvatskog teritorija, pa su kao slučajno „žilet-žicu“ postavili malo na hrvatskoj strani. Nek' se nađe. Možda jednom pokažu te slike kao „dokaz“ da je to „slovenski teritorij“. Lukavstvo ide u stilu: „Mi smo postavili žicu, Hrvati nisu ništa prigovorili, dakle: tukaj je Slovenija“.
VLADA PALA, ALI U KNINU JE BILO VESELO
Naravno da traljav „tripartitni“ brak iz računa između HDZ-a, „Mosta“ i poludomaćeg letećeg premijera nije mogao dugo potrajati. Na pragu ljeta kanadsko-amsterdamsko-hrvatski premijer dobio je – nogu. Eto nas po prvi put u povijesti pred izvanrednim izborima. U međuvremenu vlada „sad me vidiš, sad me ne vidiš“ djelovala je još nekoliko mjeseci kao „tehnička vlada“. No iako „tehnička“, nije se ustručavala raditi štetu kako bi „pokrpala“ šuplji proračun. Tako je prodana petina vrijednosti „Končara“ i to navodno domaćim mirovinskim fondovima. „Fondaši“ plivaju u lovi, dok umirovljenici gotovo gladuju.
Unatoč najavama nekih srbijanskioh omladinaca „Dogodine u Kninu“, obilježavanje „Oluje“ bilo je u punom sjaju – domoljubno, ponosno i dostojanstveno. Taj slobodni i nesputani stil proslavljanja jedne od najvećih pobjeda Hrvatske vojske strašno je razbijesnio „komšije“. Danima su rigali vatru zbog „ustaškog derneka koji slavi zločinačku akciju“. Nije to bila samo ljutnja poraženog, nego nastojanje da se Hrvatsku opet upregne, pa da za Srbiju zarađuje „ustaške pare“ koje će onda Srbijanci nemilice trošiti kao u vrijeme „Juge“. Sva halabuka i galama nije im pomogla, ali od navale na Hrvatsku nisu odustali. Samo su promijenili temu...
DUG SE SMANJIO DOK NIJE BILO - VLADE
Drugi izbori za manje od 12 mjeseci u prvi mah su se činili kao repriza prvih. Opet su se sukobila dva glavna igrača, ali u međuvremenu je stigao novi vođa – mladi, školovani i elokventni Andrej Plenković. Tzv. „desni“ birači progledali su mu kroz prste i nisu mu zamjerili što je u ratu bio „briselski“, baš kao i Milanović. Ali ovaj je pokazao da je toliko zlo, da ga se mora srušiti, pa makar i pomoću još jednog „briselskog“.
Bilo kako bilo, u drugoj rundi je HDZ bio uvjerljivo bolji, a „Most“ je dobio manje taman za toliko da više nije bio „poželjna udavača“. Uzgred, Plenković ga je neprestano „cimao“ očijukanjem s Pupovcem, pa je poruka otprilike bila: „Ako me budeš puno zaj... potpuno ću te otkačiti, a dalje vozim s Pupovcem.
Ono što je bilo doista novo u toj čudnovatoj 2016. godini jest po prvi put pad javnog duga i to zamislite kad – kada uopće nije bilo vlade. Ljudi su po kuloarima pričali u šali da je šteta trošiti novac na vladu, kad državi bolje ide bez nje. Javni dug je pao prvi put u (doduše relativno kratkoj) povijesti Republike Hrvatske. Možda je to ipak nagovještaj boljih vremena. Svoj dodatak zamahu ekonomije dala je i rekordna turistička sezona u kojoj ni „pališume“ nisu bili jako aktivni. Valjda su zaključili da se spaljivanje Hrvatske ne isplati.
SRBI BI „VOJEVALI“ ZAJEDNO S RUSIMA
Dobre vijesti iz hrvatske ekonomije djeluju na „komšije“, ali i na „svjetske vladare“ kao crvena krpa. Zato su pojačali napade na sve hrvatsko – „Oluju“, Alojzija Stepinca, hrvatske branitelje (koji su praktično svi zločinci), a osobito na poklič „Za dom spremni“ koji im je 1991. odjekivao u „motorolama“ ledeći im krv u žilama.
Naš istočni „komšiluk“ priređivao je i druge specijalitete. Na svom teritoriju gostili su oveći kontingent ruske vojske i njome prijetili Hrvatskoj u stilu – nas i Rusa ima 100 milijuna. Problem im je bio i ostao transport, odnosno logistika. Cijelo njihovo okružje je u NATO paktu odnosno Europskoj uniji, osim Makedonije i Crne Gore. Uzgred, Makedonija nije na moru. Tako ispada da u eventualnom ratu ne bi mogli putovati zrakom niti kopnom, pa im je jedini oslonac ostala Crna Gora u kojoj su Rusi već duže vrijeme vrlo aktivni i poslovno i vlasnički. No izbori u toj maloj državi nisu prošli po njihovoj mjeri, jer je pobijedio prozapadni Milo Đukanović koji je već započeo put Crne Gore prema NATO paktu. Uđe li Crna Gora u NATO, rasplinjuju se snovi pusti o zajedničkom vojevanju Rusa i Srba.
TRILATERALCI „MNOGO VOLU“ BEOGRAD
Ipak, neke druge moćne sile su na strani Srbije, a to je prije svega Trilateralna komisija (ultrabogati poduzetnici, političari, politolozi, novinari i dr) koji sebi umišljaju da su „svjetski vladari“. Oni su se u samo svije godine čak dva puta sastali u Beogradu. Iz toga se najbolje vidi koliko im znači ta mala balkanska „knjaževina“ koju predvode četnici iz Domovinskog rata, dakle agresori.
Srbi se međutim rukama i nogama „čupaju“ dokazujući nedokazivo – da nisu agresori. U tome ih svestrdno pomažu „trilateralci“ spominjući mir, stabilnost i pomirbu, glumeći da „nisu odavde“, ne bi li nekako omogućili Srbiji da nekažnjeno prođe nakon svega što je učinila.
Očito je na tom putu i Bruxelles, jer domaći vlastodržci, inače vjerni tamošnjem činovništvu, gorljivo podržavaju Srbiju i Bosnu i Hercegovinu u njihovom „putu na zapad“ za koji uopće nije sigurno žele li ga te zemlje same.
Sam kraj godine „začinjavaju“ nam ne samo Srbi nego i domaći izdajnici bjesmomučno se obrušavajući na stari hrvatski pozdrav „Za dom spremni“ koji nisu izmislili ni HOS-ovci, ni ustaše iz 2. svjetskog rata.
Unatoč svim svađama, s približavanjem Božića narod sve više gleda u svoj tanjur čeznući za boljim životom. Zato je važna sljedeća 2017. godina. Život bi trebao biti bolji u ovoj napaćenoj zemlji. No „štos“ je u tome da ni život ne može biti bolji ako ne obranimo ne samo suvremene hrvatske branitelje, nego i stare ustaše od sotonizacije. Jer nakon sotonizacije stižu zahtjevi za – odštetu. Pa ako žrtva bude plaćala zlikovcima zato jer se je malo branila, ne samo da ne će biti boljeg života, nego ni same Hrvatske.
Na kraju staru godinu ispraćamo kao i uvijek s ljutnjom, a novu dočekujemo s nadom. I ovaj put čitateljima ovih redaka želimo
BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I SRETNU NOVU 2017. GODINU
JESMO LI U MIGRANTSKOJ MIŠOLOVKI?
Oduvijek je Hrvatska bila na povijesnim križanjima najmoćnijih svjetskih supersila. Preko nas se one međusobno natječu, a svakoj od njih bi bilo najdraže kada nas Hrvata uopće ne bi bilo. U tom slučaju bi se za ovaj najljepši kutak svijeta mogli međusobno najprije dobro „počupati“, a onda bi kroz pregovore podijelili plijen i dogovorili se kome koji dio. Ali, Hrvati uvijek svima sve pokvare, a kada sve imaju u svojim rukama, pokvare i sami sebi.
Posljednjih mjeseci taj čuveni rat u Siriji i Iraku koji je umjetno proizveden i umjetno ga produžuju iako je davno mogao završiti na određeni se je način proširio i na našu zemlju. Razlog znamo svi. U režiji ultrabogataša koji misle da mogu kreirati svijet po svojoj mjeri pokrenut je val „izbjeglica“ predstavljen kao pokret jadnih patnika koji bježe od rata.
JE LI NJEMAČKA ALLAHOVA ZEMLJA?
Na početku su skoro svi nasjeli na taj srcedrapateljni trik. No kada su se pojavile grupe bahatih samouvjerenih i dobro uhranjenih mladića džepova punih eura koji „biraju“ državu u koju žele ići, svakom normalnom čovjeku postalo je jasno da to nisu izbjeglice. To je postalo još jasnije nakon što se je saznalo da ni jedna od razvijenih i bogatih arapskih država nije primila ni jednog „izbjeglicu“.
Kada su iz Njemačke stigla jeziva izvješća o silovanju i drugim oblicima nasilja (napadi na djecu, pljačka imovine domaćih, razbijanje automobila), i najglupljem Europljaninu je postalo jasno da se tu radi o organiziranom pokretu koji je u biti okupacija i islamizacija Europe.
Kada su neki imami, a i neki od običnih doseljenika, počeli prijetiti da će se svaki migrant oženiti sa po četiri Njemice i da će mu svaka roditi od petero do desetoro djece, da će svi biti muslimani i da će sve djevojčice nositi burke, da to više nije Njemačka nego Allahova zemlja, svi su se uvjerili da je u temelju „migracije“ nasilje, uništenje normalne Europe i stvaranje od nje „novog svjetskog poretka“. To su neki najavljivali i ranije, ali su ih „normalni ljudi“ izsmijavali tvrdeći da su budale koje vjeruju u „teoriju zavjere“.
Posljednja osoba koja se i danas pravi da ništa ne razumije je njemačka kancelarka Angela Merkel. Naravno da ona jako dobro zna u kakvu je nevolju uvalila prije svega Njemačku, a onda i cijelu Europu, ali zbog nekog razloga ona se pravi da „nije odavde“. Što je ona i kome obećala i tko je njoj što obećao izići će u javnost ubrzo. Ima nagađanja da je zapravo najmoćnija žena Europe glavna kandidatkinja za novu glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda i da zbog toga čini takvo zlo svojoj zemlji. No to je za sada nemoguće provjeriti.
Ova „herzlich willkommen“ politika njemačke šefice donijela je mnogim državama goleme probleme, jer horde „migranata“ su kao nož kroz maslac prolazile sve šengenske i nešengenske granice rušeći pred sobom svaki zakon i sve običaje. Tijekom prošle godine Njemačka, Švedska, Austrija i još neke zemlje dobrano su se napunile i shvatile da im prijeti potpuni slom ako tu rulju i dalje budu nekontrolirano puštali u svoj prostor. Neke su zemlje počele polako zatvarati vrata žicom, ogradama, brojnim policajcima, pa i vojskom. Ali, dok oni zatvaraju i „pregrađuju“ srednji tok, s izvora i dalje teče bujica ljudi i sada se svi pitaju kako dalje.
SREĆA JE ŠTO NAS „MIGRANTI“ NE DOŽIVLJAVAJU
Hrvatska je u cijelom tom kaosu od početka bila u centru zanimanja svih strana, ali isključivo zbog našeg strateškog položaja na kojemu se križaju svi interesi i svi putevi. „Migranti“ nas nisu uopće doživljavali. Bili su presretni kada smo se uspjeli organizirati i prevesti ih na koliko-toliko udoban način preko našeg teritorija do susjedne Slovenije.
Gotovo nitko nije želio ostati u Hrvatskoj. Njihovim šefovima nije bio cilj da islamiziraju Hrvatsku, a i sami migranti su očito znali kakve su kod nas prilike i da smo i bez njih „u banani“. Tako je ispalo da je katkada dobro biti u krizi i problemima, jer onda nitko ne želi živjeti u takvoj državi. To nas je spasilo od golemog pritiska azilanata koji bi nam prije ili kasnije priredili velike muke.
UMJESTO ZATVARANJA TURSKIH GRANICA –
PRELIJEVANJE IZ ŠUPLJEG U PRAZNO
Na kraju su se veliki šefovi dosjetili i otkrili „toplu vodu“. Heureka, otkrili smo, izvor problema je u Turskoj, kako se prije nismo sjetili! I sada svi obilaze oko Turske kao oko lijepe mlade koju bi svatko htio za ženu, pa joj nudi brda i doline. A lukavi Turci po lijepoj staroj tradiciji iz toga kaosa nastalog iz perverznih bogataških glava izvlače sve veće i veće svote.
Na poslijetku bi trebali sklopiti neki sporazum o „prelijevanju iz šupljeg u prazno“. Konkretno, Sirijce bi se najprije vraćalo iz Grčke u Tursku, a onda bi ih se u jednakom broju prebacivalo u Europsku uniju i uz to još plaćalo goleme novce Turskoj. A već sutra će u Tursku dolaziti novi i novi „migranti“ za koje će onda Turci vjerojatno dobivati još više novca. Uzgred, Turcima se za put u Europsku uniju ukidaju vize.
U svim tim akrobacijama teško je naći neku pamet. Turska je članica NATO saveza. NATO ima brodove, avione, kamione, džipove, samohodke, radare, a naravno u konačnici i – žicu. Što NATO zatvori i kontrolira svojom tehnologijom, to nitko ne može silom otvoriti. S Turskom se može dogovoriti zatvaranje granice sa Sirijom, a možda i s Irakom i – nema više „migranata“. Bila bi to rijetka prigoda da NATO napokon radi ono za što i postoji – štiti granice i sigurnost država koje su pod njegovim „kišobranom“.
No čini se da za ta takvo rješenje nitko ne mari unatoč tome što je jednostavno i jeftino. Ništa novoga ne treba niti kupiti niti graditi, niti ikoga transportirati po načelu naprijed-natrag. Umjesto toga se natječu tko će više ponuditi Turskoj.
Na kraju se nazire zatvaranje tzv. „Balkanske rute“ na kojoj je i Hrvatska i to kroz cijelu Panoniju od srbijanske do slovenske granice. Možda bi to bio razlog za odahnuti. Međutim i to bi nam moglo prisjesti kada dobijemo svoju kvotu za zbrinjavanje „migranata“.
SURADNJA BALTIK – JADRAN BILA BI SPAS
Od početka te umjetno izazvane „migrantske krize“ mi smo mnogo toga propustili. Bivša vlada se je stalno svađala sa svim susjedima iz „Balkanske rute“ (Srbija, Mađarska i Slovenija) nastojeći migrante „servirati“ sjevernim i zapadnim susjedima po principu „al sam ga zaj...“. To, međutim, ne donosi dobar plod, jer susjedi su uglavnom svoj problem riješili tako što su ili potpuno odbili primati „migrante“, ili su neke dijelove granice ogradili žilet-žicom i propuštaju ljude „na kapaljke“, spremni odmah potpuno zatvoriti granice čim to učini „onaj ispred“, u ovom slučaju Austrija.
Države koje bi trebale biti naši prirodni saveznici već su se zatvorile poput školjki i ne žele čuti ni o kakvim „migrantima“. Slovačka se je već odavno izjasnila da će primati „migrante“, ali isključivo kršćane. Ali, kršćana među njima – nema. Ni Poljska nije baš raspoložena primiti puno njih.
U takvoj situaciji kada svi naši bliži ili nešto dalji susjedi čine u načelu isto ili slično, prirodan korak bi bio razgovarati s njima i stvoriti neku vrstu baltičko-alpsko-jadranske „antimigrantske“ udruge. Ne treba se bojati floskula i etiketa „vi ste rasisti i ksenofobi“. Ne boje se ni spomenute države. Nisu ni oni ksenofobi (protivnici stranaca), niti su neosjetljivi za patnje izbjeglica. Izbjeglicama se mora pomoći i tu nema razlike u mišljenjima. Ali masovno primanje militantnih i uvježbanih muškaraca koji će odmah po dolasku proglasiti svoj „kalifat“ je potpuna ludost protiv koje se treba boriti zajedno.
Kada se spomene ta suradnja Baltik – Jadran samo od sebe nam navire sjećanje na inauguracijski govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je tom prigodom rekla slobodno prepričano sljedeće: „Hrvatska nije Balkan niti region. Hrvatska je neovisna država i članica Europske unije. Njezina regija kojoj prirodno i kulturno pripada je od Baltika do Jadrana“.
Da su barem obje vlade poslušale predsjednicu. Ona je to rekla prije tzv. „migrantske krize“. Za tu krizu tada nitko nije znao. Možda je predsjednica nešto načula, jer njezini izvori su dublji nego što ih ima narod. U svakom slučaju na vrijeme je odredila smjer.
Na žalost nitko ju nije poslušao. Bivši premijer Zoran Milanović u svojoj balkanskoj primitivnoj maniri s njome nije htio ni razgovarati. Vjerojatno i nju, kao i ranije Ružu Tomašić, smatra čistim zlom gorim od elementarne nepogode. Ali ipak, za predsjednicu to zbog institucije „ne smi' kazat“.
Sadašnji premijer Tihomir Orešković je sasvim drukčiji. Čovjek izvježban na kulturnom zapadu u vještini obhođenja i pregovaranja lijepo i normalno razgovara s predsjednicom. Ali u praksi na svoj prvi službeni put kao premijer otputovao je u mondeni austrijski „glamour“ centar Kitzbühel, gdje su mu trećerazredni bankari poručili, naravno „u rukavicama“, neka se ne druži previše s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i poljskim predsjednikom Jaroslawom Kaczynskim. Koliko je do sada vidljivo, on poslušno slijedi taj „savjet“ i tako Hrvatska propušta šanse.
Zašto Orban i Kaczynski toliko smetaju briselcima? Njih dvojica otkačili su se s „europskog lanca“ i ne žele trpjeti diktaturu bankara, niti da im netko protiv njihove volje „uvozi“ beskrajan broj „migranata“. Obojica su osnovala nove stranke nezagađene oportunizmom – Orban Fidesz, a Kaczynski Prawo i Sprawiedliwośċ (Pravo i pravda). Obojica su smijenila guvernera narodne banke i direktora nacionalne televizije. Obojica vode samostalnu monetarnu i financijsku politiku. Rezultat: Poljska i Mađarska su se ekonomski oporavile.
Pridruživanje Poljskoj i Mađarskoj bio bi za Hrvatsku spasonosni lijek, osobito ako znamo da sličnim putem barem u načelu žele ići Češka i Slovačka, pa i Slovenija, ali ovoj posljednjoj kao i nama smeta što tamo do sada nije provedena lustracija.
Na poslijetku Hrvatska ima zlatnu priliku koju već 25 godina nije iskoristila, a to je brojna i moćna dijaspora koja većini političara ne odgovara, jer kad bi se oni afirmirali i vratili u stari kraj, njih (političare) više hrvatski narod ne bi trebao. Ali dijaspora je toliko važna Hrvatskoj da zaslužuje ne samo posebnu temu, nego i posebno ministarstvo. A upravo to ministarstvo i današnja vlast, kao i sve dosasdašnje – preskače.
