Hrvatska i svijet - 121

AKO „ZAKUHA“ BOSNA I HRVATSKA ĆE SE TRESTI

AKO „ZAKUHA“ BOSNA I HRVATSKA ĆE SE TRESTI

Kako vrijeme brže prolazi, „velike sile“, ali i one manje, osobito naši prvi „komšije“ na istoku, pokazuju sve veći interes za Hrvatsku. Naravno, to je negativan interes, vođen samo željom za pljačkom u raznim oblicima. Dok zapadni supermiljarderi čekaju „u zasjedi“ prigodu da ogule Hrvatsku do kostiju i da nama „domorodcima“ ostane samo barjak i himna, na istoku se kuju drukčiji planovi.

„Komšije“ nam ne smišljaju ništa dobro. Dok njihovi političari vješto u rukavicama zbore o miru, razvoju i napretku, njihove skrivene misli najbolje artikuliraju lokalni „skojevci“ koji se danas nazivaju „delije“ ili „grobari“. Idealna mjesta na kojima možemo čuti njihove stvarne ambicije su sportske utakmice, najčešće „fudbalske“ (nogometne), ponekad rukometne.

 

„DOGODINE U KNINU“ IM SE NIJE OSTVARILO

Još nam u ušima odzvanja njihov poklič iz prošle godine: „Dogodine u Kninu“. Zbog nečega su bili uvjereni da će se ove godine nešto „zakuhati“ što bi im omogućilo da napadnu Hrvatsku i obnove njihovu ljubljenu pokojnu „krajinu“. Na kraju se je ispostavilo da od te „čežnje srca njihova“ nije bilo ništa. Naprotiv, obilježavanje „Oluje“ bilo je slobodno i ponosno, zbog čega su užasno „pobijesnili“. Čemu su se nadali teško možemo saznati.

Možda je ključ u ovogodišnjim događanjima koja polako razjašnjavaju o čemu bi se moglo raditi. Srbija se sve jače i čvršće povezuje s Rusijom s kojom i vojno surađuje. Navodno su im Rusi poklonili nekoliko zrakoplova MIG-29. Ako je to istina, mnogo je pitanja. Što se je dogodilo sa zrakoplovima tog istog tipa koje je imala već „pokojna“ JNA i koji im nisu pomogli da postignu uspjeh u prošlom ratu. Još je važnije pitanje zašto im Rusi daju zastarjele zrakoplove, kad imaju mnogo suvremeniji „Suhoj“. Možda ni sama Rusija nema mnogo „Suhoja“ pa ih onda ne može dati ni Srbiji. Rusi vole s tim zrakoplovom „paradirati“ pred američkim brodovima leteći nisko i izvodeći akrobacije pred nosom Amerikanaca trudeći se da ih impresioniraju mogućnostima svog zrakoplova. No time ne pokazuju koliko takvih zrakoplova imaju. Možda baš samo taj jedan „paradni“ ili nekoliko njih.

Bilo kako bilo, Rusi se toliko „intimno“ druže sa Srbima da čak organiziraju zajedničke vojne vježbe na tlu Srbije i to ne baš daleko od hrvatske granice. U prvi mah učinilo se je da se sprema neki „rusko-srpski“ napad na istočnu Slavoniju slično kao 1991. godine. To ipak nije realna prijetnja, jer Rusiji su i preko glave dva rata u kojima već sudjeluju (Ukrajina i Sirija), a izravan napad na NATO teško da bi mogao uspjeti. Putin kao realan i hladnokrvan strateg to jako dobro zna.

Možda Srbi i sanjaju ponovno osvajanje Slavonije, ali i sami znaju da u današnjim međunarodniom okolnostima taj san nema šansu za ostvarenje. Zato tu ambiciju za sada ostavljaju po strani čekajući da okolnosti postanu povoljnije. To je njihova tradicionalna strategija. Ako nešto ne možeš ostvariti danas, čekaj na povoljnu zgodu koja mora doći, pa makar za 200 godina.

BOSNA JE PONOVO „VRUĆA“

Da Bosna prije ili kasnije mora ponovo „zakuhati“ poznato je još od potpisivanja nesretnog sporazuma u Daytonu. On je svojim nebuloznim odredbama ugradio u tu susjednu državu koja je povijesna hrvatska zemlja novi rat.

Zapravo je već od rata svakome tko barem malo poznaje situaciju jasno da s Bosnom ne može biti dobro. Najveća je glupost učinjena kada je prekinuta akcija Hrvatske vojske koja je u tom trenutku već bacila na koljena tzv. „republiku srpsku“, tu nakaznu tvorevinu, proizvod bolesnog uma Radovana Karadžića.

Toj katastrofalnoj odluci „kumovali“ su mnogi svjetski političari, a osobito jedan od najnesposobnijih američkih predsjednika Bill Clinton. Prvi hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman podlegao je pritiscima i prekinuo tu akciju koja je mogla za uvijek spriječiti mnoge kasnije, današnje, pa i buduće nevolje.

Nakon prekida do tada uspješne hrvatske akcije organizirani su pregovori u vojnoj bazi Dayton, gdje je počinjena još veća glupost. Monstruoznoj „republici srpskoj“ kojoj je ranije spašen život, priznato je 49% teritorija Bosne i Hercegovine, iako Srbi ni brojem, ni imovinom, nikada nisu zauzimali toliki prostor.

Rezultat te katastrofalne odluke je praktično „prodaja“ cijele sjeverne bosanske regije Posavine koja je do tada bila naseljena pretežito Hrvatima koji su izbjegli nakon vojnog upada srpske vojske do kojega je došlo zbog raznih zakulisnih igara, a osobito „muljanja“ s oružjem kojega hrvatski branitelji nisu imali tamo i kada je bilo potrebno. Uzgred, sjetimo se vrlo slične situacije s Vukovarom.

SRBIJA NA UNI, RUSKA VOJNA BAZA ZAPADNO OD BEČA?

Za „velike sile“ sudbina oko 200.000 Hrvata koji su tim sporazumom ostali bez svojih domova nije osobito važna. No mudrim državnicima trebale su biti važne zapadne granice „republike srpske“ koje nikako nisu smjele biti na rijeci Uni. Naime, ta granica prolazi područjem koje se nalazi zapadno od Beča. Svjetski, a osobito američki šefovi su trebali znati da će se „republika srpska“ prije ili kasnije odvojiti od Bosne i Hercegovine i priključiti Srbiji. Time Srbija dobiva priliku da prvi put u povijesti ne samo prijeđe Drinu, nego čak da izbije na obalu Une i to bez i jednog pucnja – političkom alkemijom.

Naravno, „velike sile“ ni za to nje previše briga. Ali moralo bi ih biti briga, a morali bi i znati, s kim se Srbija voli družiti. To je naravno Rusija. Kada Srbija po starom povijesnom običaju ponovo postane vazal, ovaj put Rusije, Rusi prvi put u povijesti dobivaju mogućnost osnivanja vojne baze zapadno od Beča. To iz temelja mijenja današnju geopolitičku situaciju, jer s obale Une na manje od 500 km zračne linije nalaze se Beč, Rim, Vicenza i Piacenza, dakle vitalni položaji NATO saveza.

Upravo iz tog razloga Bosna postaje „vruća“ svaki put kad „republika srpska“ poželi biti prava država. Srbija službeno poziva na mir i smirivanje napetosti, ali to je stara taktika iz doba Slobodana Miloševića. Kada najviše govori o miru, već sljedećih dana srpska vojska kreće u ofanzivu.

Ovaj put rata (još) nema između ostalog i zato jer mnogo toga ovisi o Rusiji koja prije svega gleda svoje interese. No što zapravo misle vodeći srbijanski političari najbolje su formulirali „delije“: „Drina nije granica, referendum je prva stanica“.

Rat naravno ne počinje odmah, možda čak ni uskoro, ali ako „srpska“ pokuša stvarno političko, što znači i vojno odvajanje od Bosne, onda doista postaje „vruće“. Situaciju još više zaoštravaju vehabije i slični od kojih su se neki puni ratnog iskustva vratili iz propale „islamske države“ nastojeći klice stvaranja „islamske države“ razbacati diljem svijeta, a posebno u Bosni. Još veća prijetnja dolazi od „izbjeglica“, mahom mladih zdravih muškaraca, kojima ni jedna država ne želi dati azil, pa ih vraćaju u Hrvatsku, njih 3.500. Dakle sav migrantski ološ stiže k nama. Lako se može dogoditi da u slučaju da „zakuha“ u Bosni, svi oni postanu ono što su i do sada bili – vojnici.

NE PODCJENJIVATI SRPSKE PRIJETNJE

U slučaju oružanog sukoba Srbija će naravno „pozivati na prestanak ratnih dejstvovanja“ i „ograđivati se“ od sudjelovanja u ratu, a još više će se „ograđivati“ Rusija, ali u stvari će učiniti sve što mogu da Srbi pobijede. U slučaju da Srbi budu vojno jači, osjetiti će da im se je pružila prilika oživjeti pokojnu „republiku srpsku krajinu“. To se doduše ne bi svidjelo Rusima, jer bi to bio napad na NATO. Ipak, taj srpski san vjerojatno je ključ onog pokliča „dogodine u Kninu“.

Mladi Srbijanci koji su nakon 20 godina kakvog-takvog mira stasali u novu generaciju „topovskog mesa“ zaluđeni su urnebesnom domaćom propagandom i vrlo su optimistični glede svoje vojne vrijednosti. Jednako tako su bili optimistični i njihovi predci koji su ipak 1995. godine podvijenog repa i cvileći izmigoljili iz Hrvatske.

Iako Srbija nije, čak ni uz pomoć Rusije, vojni čimbenik sposoban u ratu poraziti Hrvatsku, njihove prijetnje ne treba podcjenjivati. Hrvatska vojska mora biti spremna na svaku vrstu obrambene akcije, a hrvatski narod u cijelosti (uključujući i manjine) mora raspolagati minimalnim vojnim znanjima. Zato nije na odmet vratiti određeni oblik obveznog vojnog roka za sve uključujući i žene. Čak i tradicionalno mirna Švedska razmišlja o obnovi obveznog vojnog roka, a mi u susjedstvu imamo daleko jaču „turbulenciju“.

Bilo bi također primjereno obnoviti nekad vrlo popularne vježbe civilne zaštite. Svaki državljanin ponaosob također bi se morao zapitati: Kako bih preživio neku nenormalnu situaciju u kojoj nema struje, vode i plina, banke ne rade, trgovine su opustošene, a sve se događa npr. u siječnju. Bolje je puhati na hladno pa da se takvo što nikada ne dogodi, nego komotno uživati u tekovinama civilizacije i upasti u klopku.

JESMO LI U MIGRANTSKOJ MIŠOLOVKI?

Oduvijek je Hrvatska bila na povijesnim križanjima najmoćnijih svjetskih supersila. Preko nas se one međusobno natječu, a svakoj od njih bi bilo najdraže kada nas Hrvata uopće ne bi bilo. U tom slučaju bi se za ovaj najljepši kutak svijeta mogli međusobno najprije dobro „počupati“, a onda bi kroz pregovore podijelili plijen i dogovorili se kome koji dio. Ali, Hrvati uvijek svima sve pokvare, a kada sve imaju u svojim rukama, pokvare i sami sebi.

Posljednjih mjeseci taj čuveni rat u Siriji i Iraku koji je umjetno proizveden i umjetno ga produžuju iako je davno mogao završiti na određeni se je način proširio i na našu zemlju. Razlog znamo svi. U režiji ultrabogataša koji misle da mogu kreirati svijet po svojoj mjeri pokrenut je val „izbjeglica“ predstavljen kao pokret jadnih patnika koji bježe od rata.

JE LI NJEMAČKA ALLAHOVA ZEMLJA?

Na početku su skoro svi nasjeli na taj srcedrapateljni trik. No kada su se pojavile grupe bahatih samouvjerenih i dobro uhranjenih mladića džepova punih eura koji „biraju“ državu u koju žele ići, svakom normalnom čovjeku postalo je jasno da to nisu izbjeglice. To je postalo još jasnije nakon što se je saznalo da ni jedna od razvijenih i bogatih arapskih država nije primila ni jednog „izbjeglicu“.

Kada su iz Njemačke stigla jeziva izvješća o silovanju i drugim oblicima nasilja (napadi na djecu, pljačka imovine domaćih, razbijanje automobila), i najglupljem Europljaninu je postalo jasno da se tu radi o organiziranom pokretu koji je u biti okupacija i islamizacija Europe.

Kada su neki imami, a i neki od običnih doseljenika, počeli prijetiti da će se svaki migrant oženiti sa po četiri Njemice i da će mu svaka roditi od petero do desetoro djece, da će svi biti muslimani i da će sve djevojčice nositi burke, da to više nije Njemačka nego Allahova zemlja, svi su se uvjerili da je u temelju „migracije“ nasilje, uništenje normalne Europe i stvaranje od nje „novog svjetskog poretka“. To su neki najavljivali i ranije, ali su ih „normalni ljudi“ izsmijavali tvrdeći da su budale koje vjeruju u „teoriju zavjere“.

Posljednja osoba koja se i danas pravi da ništa ne razumije je njemačka kancelarka Angela Merkel. Naravno da ona jako dobro zna u kakvu je nevolju uvalila prije svega Njemačku, a onda i cijelu Europu, ali zbog nekog razloga ona se pravi da „nije odavde“. Što je ona i kome obećala i tko je njoj što obećao izići će u javnost ubrzo. Ima nagađanja da je zapravo najmoćnija žena Europe glavna kandidatkinja za novu glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda i da zbog toga čini takvo zlo svojoj zemlji. No to je za sada nemoguće provjeriti.

Ova „herzlich willkommen“ politika njemačke šefice donijela je mnogim državama goleme probleme, jer horde „migranata“ su kao nož kroz maslac prolazile sve šengenske i nešengenske granice rušeći pred sobom svaki zakon i sve običaje. Tijekom prošle godine Njemačka, Švedska, Austrija i još neke zemlje dobrano su se napunile i shvatile da im prijeti potpuni slom ako tu rulju i dalje budu nekontrolirano puštali u svoj prostor. Neke su zemlje počele polako zatvarati vrata žicom, ogradama, brojnim policajcima, pa i vojskom. Ali, dok oni zatvaraju i „pregrađuju“ srednji tok, s izvora i dalje teče bujica ljudi i sada se svi pitaju kako dalje.

SREĆA JE ŠTO NAS „MIGRANTI“ NE DOŽIVLJAVAJU

Hrvatska je u cijelom tom kaosu od početka bila u centru zanimanja svih strana, ali isključivo zbog našeg strateškog položaja na kojemu se križaju svi interesi i svi putevi. „Migranti“ nas nisu uopće doživljavali. Bili su presretni kada smo se uspjeli organizirati i prevesti ih na koliko-toliko udoban način preko našeg teritorija do susjedne Slovenije.

Gotovo nitko nije želio ostati u Hrvatskoj. Njihovim šefovima nije bio cilj da islamiziraju Hrvatsku, a i sami migranti su očito znali kakve su kod nas prilike i da smo i bez njih „u banani“. Tako je ispalo da je katkada dobro biti u krizi i problemima, jer onda nitko ne želi živjeti u takvoj državi. To nas je spasilo od golemog pritiska azilanata koji bi nam prije ili kasnije priredili velike muke.

UMJESTO ZATVARANJA TURSKIH GRANICA –

PRELIJEVANJE IZ ŠUPLJEG U PRAZNO

Na kraju su se veliki šefovi dosjetili i otkrili „toplu vodu“. Heureka, otkrili smo, izvor problema je u Turskoj, kako se prije nismo sjetili! I sada svi obilaze oko Turske kao oko lijepe mlade koju bi svatko htio za ženu, pa joj nudi brda i doline. A lukavi Turci po lijepoj staroj tradiciji iz toga kaosa nastalog iz perverznih bogataških glava izvlače sve veće i veće svote.

Na poslijetku bi trebali sklopiti neki sporazum o „prelijevanju iz šupljeg u prazno“. Konkretno, Sirijce bi se najprije vraćalo iz Grčke u Tursku, a onda bi ih se u jednakom broju prebacivalo u Europsku uniju i uz to još plaćalo goleme novce Turskoj. A već sutra će u Tursku dolaziti novi i novi „migranti“ za koje će onda Turci vjerojatno dobivati još više novca. Uzgred, Turcima se za put u Europsku uniju ukidaju vize.

U svim tim akrobacijama teško je naći neku pamet. Turska je članica NATO saveza. NATO ima brodove, avione, kamione, džipove, samohodke, radare, a naravno u konačnici i – žicu. Što NATO zatvori i kontrolira svojom tehnologijom, to nitko ne može silom otvoriti. S Turskom se može dogovoriti zatvaranje granice sa Sirijom, a možda i s Irakom i – nema više „migranata“. Bila bi to rijetka prigoda da NATO napokon radi ono za što i postoji – štiti granice i sigurnost država koje su pod njegovim „kišobranom“.

No čini se da za ta takvo rješenje nitko ne mari unatoč tome što je jednostavno i jeftino. Ništa novoga ne treba niti kupiti niti graditi, niti ikoga transportirati po načelu naprijed-natrag. Umjesto toga se natječu tko će više ponuditi Turskoj.

Na kraju se nazire zatvaranje tzv. „Balkanske rute“ na kojoj je i Hrvatska i to kroz cijelu Panoniju od srbijanske do slovenske granice. Možda bi to bio razlog za odahnuti. Međutim i to bi nam moglo prisjesti kada dobijemo svoju kvotu za zbrinjavanje „migranata“.

SURADNJA BALTIK – JADRAN BILA BI SPAS

Od početka te umjetno izazvane „migrantske krize“ mi smo mnogo toga propustili. Bivša vlada se je stalno svađala sa svim susjedima iz „Balkanske rute“ (Srbija, Mađarska i Slovenija) nastojeći migrante „servirati“ sjevernim i zapadnim susjedima po principu „al sam ga zaj...“. To, međutim, ne donosi dobar plod, jer susjedi su uglavnom svoj problem riješili tako što su ili potpuno odbili primati „migrante“, ili su neke dijelove granice ogradili žilet-žicom i propuštaju ljude „na kapaljke“, spremni odmah potpuno zatvoriti granice čim to učini „onaj ispred“, u ovom slučaju Austrija.

Države koje bi trebale biti naši prirodni saveznici već su se zatvorile poput školjki i ne žele čuti ni o kakvim „migrantima“. Slovačka se je već odavno izjasnila da će primati „migrante“, ali isključivo kršćane. Ali, kršćana među njima – nema. Ni Poljska nije baš raspoložena primiti puno njih.

U takvoj situaciji kada svi naši bliži ili nešto dalji susjedi čine u načelu isto ili slično, prirodan korak bi bio razgovarati s njima i stvoriti neku vrstu baltičko-alpsko-jadranske „antimigrantske“ udruge. Ne treba se bojati floskula i etiketa „vi ste rasisti i ksenofobi“. Ne boje se ni spomenute države. Nisu ni oni ksenofobi (protivnici stranaca), niti su neosjetljivi za patnje izbjeglica. Izbjeglicama se mora pomoći i tu nema razlike u mišljenjima. Ali masovno primanje militantnih i uvježbanih muškaraca koji će odmah po dolasku proglasiti svoj „kalifat“ je potpuna ludost protiv koje se treba boriti zajedno.

Kada se spomene ta suradnja Baltik – Jadran samo od sebe nam navire sjećanje na inauguracijski govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je tom prigodom rekla slobodno prepričano sljedeće: „Hrvatska nije Balkan niti region. Hrvatska je neovisna država i članica Europske unije. Njezina regija kojoj prirodno i kulturno pripada je od Baltika do Jadrana“.

Da su barem obje vlade poslušale predsjednicu. Ona je to rekla prije tzv. „migrantske krize“. Za tu krizu tada nitko nije znao. Možda je predsjednica nešto načula, jer njezini izvori su dublji nego što ih ima narod. U svakom slučaju na vrijeme je odredila smjer.

Na žalost nitko ju nije poslušao. Bivši premijer Zoran Milanović u svojoj balkanskoj primitivnoj maniri s njome nije htio ni razgovarati. Vjerojatno i nju, kao i ranije Ružu Tomašić, smatra čistim zlom gorim od elementarne nepogode. Ali ipak, za predsjednicu to zbog institucije „ne smi' kazat“.

Sadašnji premijer Tihomir Orešković je sasvim drukčiji. Čovjek izvježban na kulturnom zapadu u vještini obhođenja i pregovaranja lijepo i normalno razgovara s predsjednicom. Ali u praksi na svoj prvi službeni put kao premijer otputovao je u mondeni austrijski „glamour“ centar Kitzbühel, gdje su mu trećerazredni bankari poručili, naravno „u rukavicama“, neka se ne druži previše s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i poljskim predsjednikom Jaroslawom Kaczynskim. Koliko je do sada vidljivo, on poslušno slijedi taj „savjet“ i tako Hrvatska propušta šanse.

Zašto Orban i Kaczynski toliko smetaju briselcima? Njih dvojica otkačili su se s „europskog lanca“ i ne žele trpjeti diktaturu bankara, niti da im netko protiv njihove volje „uvozi“ beskrajan broj „migranata“. Obojica su osnovala nove stranke nezagađene oportunizmom – Orban Fidesz, a Kaczynski Prawo i Sprawiedliwośċ (Pravo i pravda). Obojica su smijenila guvernera narodne banke i direktora nacionalne televizije. Obojica vode samostalnu monetarnu i financijsku politiku. Rezultat: Poljska i Mađarska su se ekonomski oporavile.

Pridruživanje Poljskoj i Mađarskoj bio bi za Hrvatsku spasonosni lijek, osobito ako znamo da sličnim putem barem u načelu žele ići Češka i Slovačka, pa i Slovenija, ali ovoj posljednjoj kao i nama smeta što tamo do sada nije provedena lustracija.

Na poslijetku Hrvatska ima zlatnu priliku koju već 25 godina nije iskoristila, a to je brojna i moćna dijaspora koja većini političara ne odgovara, jer kad bi se oni afirmirali i vratili u stari kraj, njih (političare) više hrvatski narod ne bi trebao. Ali dijaspora je toliko važna Hrvatskoj da zaslužuje ne samo posebnu temu, nego i posebno ministarstvo. A upravo to ministarstvo i današnja vlast, kao i sve dosasdašnje – preskače.