RUSI BI NAM ODUZELI ZEMLJU, A BALKANSKI „JUGOSLOVENI“ – JEZIK

Hrvatska je doista „u modi“. Tko se sve ne osjeća pozvanim da ju malo „očerupa“? U javnosti je potpuno zaboravljena sudbina INE, kao da se je ta priča događala u nekom američkom filmu, a ne u našoj stvarnosti. Od pompozno najavljene Plenkovićeve najave o „reotkupu“ INE ostala je samo šutnja. I dok INA i dalje „visi“ na mađarskoj udici, odjednom svi tjednima „žvaču“ Todorića i njegov „Agrokor“. U međuvremenu su premijer i njegovi „pajdaši“ tjednima zabavljali narod pričicom o dnevnicama i službenim putovanjima, o arhivima, o povjerenstvima za suočavanje s prošlošću, samo da ljudi ne primijete prave probleme od kojih je „Agrokor“ samo jedan.

RUSIMA SE NE SMIJE DATI NI PEDALJ HRVATSKE ZEMLJE

Za javnost je zapravo nepoznato koji je stvarni uzrok cijelog događaja. Je li to doista samo pohlepa jednog tipičnog primitivnog „gazde“, ili su mu u tome „pomogli“ i neki drugi. Naime, kad se neki veliki bogataš uputi stazama visokorizičnih zaduženja, on hoda po opasnoj brvi iznad brzaca s koje je lako pasti, a još je lakše nekome sa strane koji je na sigurnom takvoga malo gurnuti.

Bilo kako bilo, „carstvo na glinenim nogama“ je propalo. Zanimljivo je da se takve slične priče ponavljaju već nekoliko puta. Sličan put prošli su Kutle, Fižulić, Kerum i Pevec. Razlika je samo u tome što još nikad nije propao tako veliki „mamut“. Razlika je dakle jedino u veličini. No nikada nitko ne izvlači pouku iz tuđe propasti kako bi izbjegao vlastitu. „Miris“ goleme zarade toliko je privlačan da svaki pohlepni milijarder na njega nasjedne i nezadrživo vozi s njim do provalije. U tom smislu su i štakori pametniji od bogatih ljudi. Naime, kada štakori vide da se je jedan od njih otrovao, ostali ne jedu otrovanu materiju, koliko god izgledala privlačno.

No u slučaju „Agrokor“ postoje dva vrlo opasna elementa. Kada je pukla afera, odjednom su se iz prikrajka pojavili – Rusi. Samo su nam još oni trebali u cijeloj ekonomskoj zbrki u kojoj se nalazimo. Naime, „pametni“ Todorić se je zaduživao kod ruskih banaka od kojih najviše kod „Sberbanke“. Do sada nitko nije jasno rekao koliki je dug u kunama ili dolarima ili rubljima, svejedno.

Dug prema bankama koji se ne može vratiti nije šala. To osobito vrijedi za ruske banke. Kada se dug ne može vratiti, banka postaje vlasnik imovine dužnika, što znači da Rusi postaju „gazde“. Što je najgore, ne zna se čega bi Rusi mogli postati vlasnici. Najmanji je problem ako bi uzeli srbijanski ili bosanski dio „Agrokora“, ili možda slovenski „Mercator“. Ionako se Slovenci i Srbi „mnogo volu“ s Rusima.

No što ako Rusi posegnu za Todorićevim posjedima u Baranji? Radi se o granici prema Mađarskoj i Srbiji. Ali prava opasnost se zove VUPIK. Radi se o najdragocjenijoj zemlji istočne Slavonije i Srijema, zemlji uz granicu sa Srbijom, ali što je najgore u tom je sklopu i Ovčara.

Srbi su već jednom pokazali interes za kupovinu VUPIKA, ali se je onda pojavio „spasitelj“ Todorić. Sada kad je „spasitelj“ propao, ako se Rusi domognu VUPIKA i Baranje, oni svoje vlasništvo mogu prodati kome hoće, na primjer – Srbima. S obzirom na geostrateške veze između Rusije i Srbije, Rusi bi „siromašnoj“ Srbiji mogli te posjede i „pokloniti“. Kasnije bi lako od svoje „vazalne Srbije“ izvukli sve što žele, jer oni su u Srbiji „gazde“. Tako Srbija može lako doći do područja koje nije mogla osvojiti ratom i to bez pucnjave i ljudskih žrtava. Budući da u Slavoniji već sada gotovo i nema ljudi, osobito mladih, a kapital treba radnu snagu, može doći do novog naseljavanja ne samo Srba nego i Rusa i s vremenom evo nove ovaj put srpsko-ruske „krajine“. Radi se o nasrtaju na hrvatski teritorij, a to je ustavno pitanje o kojemu moraju voditi računa i premijer i predsjednica.

Na kraju cijele te tragikomične priče bahati „gazda“ je još i „ponosan, jer svu svoju imovinu ostavlja Hrvatskoj“. Dobro on zna da Rusi jedva čekaju da zgrabe svoj dio kolača. A on je na kraju „ponosan“, ali na što? Gdje je bio dok se je ginulo? „Strpio“ se je malo u mišjoj rupi dok je trajalo zlo, a onda požurio kupiti sve što je mogao i prvom prigodom otići istočnoj „braći“ raditi tamo „biznis“ koji mu je sada neslavno propao.

„ZAJEDNIČKI JEZIK“ MOŽE BITI SAMO HRVATSKI

Ni jedan Austrijanac ne govori austrijski jezik, nego njemački. Ni jedan Amerikanac ne govori američki jezik, niti Australac australski, nego svi govore engleski. Kriterij je jednostavan. Jezik dobiva ime po najstarijem normiranom jeziku. U našem slučaju hrvatski jezik je normiran prvi put krajem 16. stoljeća dok je Srbija čamila u pašaluku, a sva njihova književnost, ako se uopće može tako nazvati, napisana je na crkveno-slavenskom jeziku, a to je nešto između ruskog i bugarskog jezika. Tek dva stoljeća kasnije u Beč se je dovukao kvaziznanstvenik Vuk Stefanović Karadžić, prepisao najzanimljivije riječi iz brojnih hrvatskih rječnika i gramatiku iz višestruko nadopunjavanih hrvatskih gramatika i tu mješavinu proglasio „srpskim“ jezikom.

Srbski političari, pa i „naučnici“, odnosno jezikoslovci, znaju kako je to bilo (barem neki). Da ne bi morali svom narodu reći šokantnu istinu da zapravo cijelo vrijeme govore hrvatski i da im je to „skuhao“ njihov obožavani idol Vuk, morali su uvjeriti svoj narod, a drznuli su se uvjeravati i nas i to u našoj kući (gostujući na našoj televiziji), da svi mi zapravo govorimo srpski, a samo kod kuće između sebe razgovaramo hrvatski. I danas tvrde da je ranije postojao samo srpski jezik kojega su eto Hrvati njima „ukrali“, zatim ga „iskvarili“ i sada je to hrvatski. Takvom se bezobrazluku nije za čuditi, jer su još nedavno neki drugi „naučnici“ tvrdili da su Srbi Hrvatima 1918. godine po prvi put „darovali“ državu i kralja, što po njima nikada prije nisu imali. Zapravo, sve je obratno. Hrvati su još prije 1.000. godine imali neovisnu samostalnu državu, a Srbi su bili vječiti vazali, osim u dvadesetak godina vlasti Stefana Uroša IV. zvanog Dušan koji se je okrunio za cara, ali carstvo mu je propalo čim je umro ne dočekavši svoju 50. godinu.

Slično je i s jezikom. Pisani hrvatski jezik se pojavljuje u 9. stoljeću i to na Trpimirovom natpisu (nađen u Rižinicama podno Klisa), Trpimirovoj darovnici iz 852. godine (to je najstarija isprava hrvatske povijesti), Branimirovom natpisu iz Muća 888, Držislavovom natpisu, Nadgrobnoj ploči kraljice Jelene iz 976. i dr. Ti natpisi još imaju karakter staroslavenskog jezika. Kasniji natpisi iz 11. stoljeća, kao što su Plominski natpis, Krčki natpis i Valunska ploča, a osobito oni iz 12. stoljeća, Grdoselski ulomak, Senjska ploča i Bašćanska ploča, imaju već<