JESMO LI U MIGRANTSKOJ MIŠOLOVKI?

Oduvijek je Hrvatska bila na povijesnim križanjima najmoćnijih svjetskih supersila. Preko nas se one međusobno natječu, a svakoj od njih bi bilo najdraže kada nas Hrvata uopće ne bi bilo. U tom slučaju bi se za ovaj najljepši kutak svijeta mogli međusobno najprije dobro „počupati“, a onda bi kroz pregovore podijelili plijen i dogovorili se kome koji dio. Ali, Hrvati uvijek svima sve pokvare, a kada sve imaju u svojim rukama, pokvare i sami sebi.

Posljednjih mjeseci taj čuveni rat u Siriji i Iraku koji je umjetno proizveden i umjetno ga produžuju iako je davno mogao završiti na određeni se je način proširio i na našu zemlju. Razlog znamo svi. U režiji ultrabogataša koji misle da mogu kreirati svijet po svojoj mjeri pokrenut je val „izbjeglica“ predstavljen kao pokret jadnih patnika koji bježe od rata.

JE LI NJEMAČKA ALLAHOVA ZEMLJA?

Na početku su skoro svi nasjeli na taj srcedrapateljni trik. No kada su se pojavile grupe bahatih samouvjerenih i dobro uhranjenih mladića džepova punih eura koji „biraju“ državu u koju žele ići, svakom normalnom čovjeku postalo je jasno da to nisu izbjeglice. To je postalo još jasnije nakon što se je saznalo da ni jedna od razvijenih i bogatih arapskih država nije primila ni jednog „izbjeglicu“.

Kada su iz Njemačke stigla jeziva izvješća o silovanju i drugim oblicima nasilja (napadi na djecu, pljačka imovine domaćih, razbijanje automobila), i najglupljem Europljaninu je postalo jasno da se tu radi o organiziranom pokretu koji je u biti okupacija i islamizacija Europe.

Kada su neki imami, a i neki od običnih doseljenika, počeli prijetiti da će se svaki migrant oženiti sa po četiri Njemice i da će mu svaka roditi od petero do desetoro djece, da će svi biti muslimani i da će sve djevojčice nositi burke, da to više nije Njemačka nego Allahova zemlja, svi su se uvjerili da je u temelju „migracije“ nasilje, uništenje normalne Europe i stvaranje od nje „novog svjetskog poretka“. To su neki najavljivali i ranije, ali su ih „normalni ljudi“ izsmijavali tvrdeći da su budale koje vjeruju u „teoriju zavjere“.

Posljednja osoba koja se i danas pravi da ništa ne razumije je njemačka kancelarka Angela Merkel. Naravno da ona jako dobro zna u kakvu je nevolju uvalila prije svega Njemačku, a onda i cijelu Europu, ali zbog nekog razloga ona se pravi da „nije odavde“. Što je ona i kome obećala i tko je njoj što obećao izići će u javnost ubrzo. Ima nagađanja da je zapravo najmoćnija žena Europe glavna kandidatkinja za novu glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda i da zbog toga čini takvo zlo svojoj zemlji. No to je za sada nemoguće provjeriti.

Ova „herzlich willkommen“ politika njemačke šefice donijela je mnogim državama goleme probleme, jer horde „migranata“ su kao nož kroz maslac prolazile sve šengenske i nešengenske granice rušeći pred sobom svaki zakon i sve običaje. Tijekom prošle godine Njemačka, Švedska, Austrija i još neke zemlje dobrano su se napunile i shvatile da im prijeti potpuni slom ako tu rulju i dalje budu nekontrolirano puštali u svoj prostor. Neke su zemlje počele polako zatvarati vrata žicom, ogradama, brojnim policajcima, pa i vojskom. Ali, dok oni zatvaraju i „pregrađuju“ srednji tok, s izvora i dalje teče bujica ljudi i sada se svi pitaju kako dalje.

SREĆA JE ŠTO NAS „MIGRANTI“ NE DOŽIVLJAVAJU

Hrvatska je u cijelom tom kaosu od početka bila u centru zanimanja svih strana, ali isključivo zbog našeg strateškog položaja na kojemu se križaju svi interesi i svi putevi. „Migranti“ nas nisu uopće doživljavali. Bili su presretni kada smo se uspjeli organizirati i prevesti ih na koliko-toliko udoban način preko našeg teritorija do susjedne Slovenije.

Gotovo nitko nije želio ostati u Hrvatskoj. Njihovim šefovima nije bio cilj da islamiziraju Hrvatsku, a i sami migranti su očito znali kakve su kod nas prilike i da smo i bez njih „u banani“. Tako je ispalo da je katkada dobro biti u krizi i problemima, jer onda nitko ne želi živjeti u takvoj državi. To nas je spasilo od golemog pritiska azilanata koji bi nam prije ili kasnije priredili velike muke.

UMJESTO ZATVARANJA TURSKIH GRANICA –

PRELIJEVANJE IZ ŠUPLJEG U PRAZNO

Na kraju su se veliki šefovi dosjetili i otkrili „toplu vodu“. Heureka, otkrili smo, izvor problema je u Turskoj, kako se prije nismo sjetili! I sada svi obilaze oko Turske kao oko lijepe mlade koju bi svatko htio za ženu, pa joj nudi brda i doline. A lukavi Turci po lijepoj staroj tradiciji iz toga kaosa nastalog iz perverznih bogataških glava izvlače sve veće i veće svote.

Na poslijetku bi trebali sklopiti neki sporazum o „prelijevanju iz šupljeg u prazno“. Konkretno, Sirijce bi se najprije vraćalo iz Grčke u Tursku, a onda bi ih se u jednakom broju prebacivalo u Europsku uniju i uz to još plaćalo goleme novce Turskoj. A već sutra će u Tursku dolaziti novi i novi „migranti“ za koje će onda Turci vjerojatno dobivati još više novca. Uzgred, Turcima se za put u Europsku uniju ukidaju vize.

U svim tim akrobacijama teško je naći neku pamet. Turska je članica NATO saveza. NATO ima brodove, avione, kamione, džipove, samohodke, radare, a naravno u konačnici i – žicu. Što NATO zatvori i kontrolira svojom tehnologijom, to nitko ne može silom otvoriti. S Turskom se može dogovoriti zatvaranje granice sa Sirijom, a možda i s Irakom i – nema više „migranata“. Bila bi to rijetka prigoda da NATO napokon radi ono za što i postoji – štiti granice i sigurnost država koje su pod njegovim „kišobranom“.

No čini se da za ta takvo rješenje nitko ne mari unatoč tome što je jednostavno i jeftino. Ništa novoga ne treba niti kupiti niti graditi, niti ikoga transportirati po načelu naprijed-natrag. Umjesto toga se natječu tko će više ponuditi Turskoj.

Na kraju se nazire zatvaranje tzv. „Balkanske rute“ na kojoj je i Hrvatska i to kroz cijelu Panoniju od srbijanske do slovenske granice. Možda bi to bio razlog za odahnuti. Međutim i to bi nam moglo prisjesti kada dobijemo svoju kvotu za zbrinjavanje „migranata“.

SURADNJA BALTIK – JADRAN BILA BI SPAS

Od početka te umjetno izazvane „migrantske krize“ mi smo mnogo toga propustili. Bivša vlada se je stalno svađala sa svim susjedima iz „Balkanske rute“ (Srbija, Mađarska i Slovenija) nastojeći migrante „servirati“ sjevernim i zapadnim susjedima po principu „al sam ga zaj...“. To, međutim, ne donosi dobar plod, jer susjedi su uglavnom svoj problem riješili tako što su ili potpuno odbili primati „migrante“, ili su neke dijelove granice ogradili žilet-žicom i propuštaju ljude „na kapaljke“, spremni odmah potpuno zatvoriti granice čim to učini „onaj ispred“, u ovom slučaju Austrija.

Države koje bi trebale biti naši prirodni saveznici već su se zatvorile poput školjki i ne žele čuti ni o kakvim „migrantima“. Slovačka se je već odavno izjasnila da će primati „migrante“, ali isključivo kršćane. Ali, kršćana među njima – nema. Ni Poljska nije baš raspoložena primiti puno njih.

U takvoj situaciji kada svi naši bliži ili nešto dalji susjedi čine u načelu isto ili slično, prirodan korak bi bio razgovarati s njima i stvoriti neku vrstu baltičko-alpsko-jadranske „antimigrantske“ udruge. Ne treba se bojati floskula i etiketa „vi ste rasisti i ksenofobi“. Ne boje se ni spomenute države. Nisu ni oni ksenofobi (protivnici stranaca), niti su neosjetljivi za patnje izbjeglica. Izbjeglicama se mora pomoći i tu nema razlike u mišljenjima. Ali masovno primanje militantnih i uvježbanih muškaraca koji će odmah po dolasku proglasiti svoj „kalifat“ je potpuna ludost protiv koje se treba boriti zajedno.

Kada se spomene ta suradnja Baltik – Jadran samo od sebe nam navire sjećanje na inauguracijski govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je tom prigodom rekla slobodno prepričano sljedeće: „Hrvatska nije Balkan niti region. Hrvatska je neovisna država i članica Europske unije. Njezina regija kojoj prirodno i kulturno pripada je od Baltika do Jadrana“.

Da su barem obje vlade poslušale predsjednicu. Ona je to rekla prije tzv. „migrantske krize“. Za tu krizu tada nitko nije znao. Možda je predsjednica nešto načula, jer njezini izvori su dublji nego što ih ima narod. U svakom slučaju na vrijeme je odredila smjer.

Na žalost nitko ju nije poslušao. Bivši premijer Zoran Milanović u svojoj balkanskoj primitivnoj maniri s njome nije htio ni razgovarati. Vjerojatno i nju, kao i ranije Ružu Tomašić, smatra čistim zlom gorim od elementarne nepogode. Ali ipak, za predsjednicu to zbog institucije „ne smi' kazat“.

Sadašnji premijer Tihomir Orešković je sasvim drukčiji. Čovjek izvježban na kulturnom zapadu u vještini obhođenja i pregovaranja lijepo i normalno razgovara s predsjednicom. Ali u praksi na svoj prvi službeni put kao premijer otputovao je u mondeni austrijski „glamour“ centar Kitzbühel, gdje su mu trećerazredni bankari poručili, naravno „u rukavicama“, neka se ne druži previše s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i poljskim predsjednikom Jaroslawom Kaczynskim. Koliko je do sada vidljivo, on poslušno slijedi taj „savjet“ i tako Hrvatska propušta šanse.

Zašto Orban i Kaczynski toliko smetaju briselcima? Njih dvojica otkačili su se s „europskog lanca“ i ne žele trpjeti diktaturu bankara, niti da im netko protiv njihove volje „uvozi“ beskrajan broj „migranata“. Obojica su osnovala nove stranke nezagađene oportunizmom – Orban Fidesz, a Kaczynski Prawo i Sprawiedliwośċ (Pravo i pravda). Obojica su smijenila guvernera narodne banke i direktora nacionalne televizije. Obojica vode samostalnu monetarnu i financijsku politiku. Rezultat: Poljska i Mađarska su se ekonomski oporavile.

Pridruživanje Poljskoj i Mađarskoj bio bi za Hrvatsku spasonosni lijek, osobito ako znamo da sličnim putem barem u načelu žele ići Češka i Slovačka, pa i Slovenija, ali ovoj posljednjoj kao i nama smeta što tamo do sada nije provedena lustracija.

Na poslijetku Hrvatska ima zlatnu priliku koju već 25 godina nije iskoristila, a to je brojna i moćna dijaspora koja većini političara ne odgovara, jer kad bi se oni afirmirali i vratili u stari kraj, njih (političare) više hrvatski narod ne bi trebao. Ali dijaspora je toliko važna Hrvatskoj da zaslužuje ne samo posebnu temu, nego i posebno ministarstvo. A upravo to ministarstvo i današnja vlast, kao i sve dosasdašnje – preskače.